Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ne treba nam nitko na sahrani jer smo se za života pokopali

(Foto: Wikimedia Commons) Ilustracija

Hrvatska javnost slabo zna da je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća ostvaren kontakt između tadašnjeg partijskog vrha i pomno odabranih, kako su ih nazivali, hrvatskih nacionalista, među kojima je bio i Franjo Tuđman.

Kada je riječ o Franji Tuđmanu, sasvim je razvidno, da je to bio susret između nekadašnjih komunističkih, partijskih kolega koji su jednom zajedno zauzeto radili na ostvarivanju jugoslavenskog projekta.

Tuđman je čitav život bio, od glave do pete, partijski čovjek. On je HDZ ustrojio kao stranku koja uništava demokraciju i pluralizam. Kada je HDZ na vlasti, ne možemo očekivati ništa demokratsko, ali ni zakonito.

No da se vratim na osamdesete godine prošlog stoljeća.

Predstavnici jugoslavenske vlasti su bili svjesni toga da Jugoslaviji prijeti raspad te su htjeli osigurati da, u slučaju demokratizacije države, vlast dođe u ruke provjerenih, dobro dresiranih komunističkih kadrova koji su se, zbog kojekakvih razloga, pretvorili u političare tzv. nacionalnog buđenja.

Komunistički vrh, koji je tada bio raslojen, jednostavnim načelom samospoznaje, shvatio je da Jugoslavija ide k neizbježnom kraju te je potrebno odrediti političke nasljednike. Tada, kada se radi o Hrvatskoj, uistinu na političkom tržištu nisu mogli pronaći prikladnijeg nasljednika od Franje Tuđmana.

Kontakte Tuđmana i Mike Špiljaka spominje sam Tuđman, ali i branitelji komunističkog poretka, a potom i stvoritelji bitnih struktura, onih koji se odnose na sigurnosni sustav, Josip Perković i Josip Manolić.

Tuđmanu ne vjerujem ni riječi, ne zanima me njegova interpretacija događaja, ona je u funkciji obmanjivanja i programiranog zaborava onoga što je nekada bio, onoga što je nekada radio, kako bi, u novim okolnostima, to zaboravljeno opet činio, samo s lažnim nacionalnim predznakom.

Otac suvremene hrvatske nacije, kako ga danas mnogi nazivaju, bio je potpuni lažnjak, pa stoga i samo određenje te nacije, sve dok se veže za Tuđmana, u sebi sadrži nesavladivu laž.

Kako bilo, Tuđman, Perković i Manolić su nas dočekali i u suverenoj Hrvatskoj. Ne da su nas dočekali, ovo je njihova država, oni su je, na razini struktura i institucija, izgradili tako da nikada ne pripada građanima, nego isključivo jednoj stranci i njezinim članovima.

Da se razumijemo, za ovo uopće ne krivim Tuđmana i njegovu ekipu, nego isključivo građane Hrvatske. Imaju dovoljno informacija da znaju kako funkcionira liberalna demokracija, imaju dovoljno uvida u to kako izgleda pravni sustav u suvremenim državama, ali jednostavno ne žele da Hrvatska bude stvarno, u praksi, moderna, demokratska, pravna i dostojanstvena država.

Uostalom, naš politički horizont proširen je europskim identitetom. Mogućnosti imamo, ali ne želimo drugačiji politički realitet. Meni je to sasvim dovoljno. Bitno je nekome stvoriti mogućnosti, nikoga se, uključujući i neku naciju, narod ili građane, ne smije prisiljavati na nešto što ne želi, a hrvatski građani ne žele drugačiju državu.

Što se mene tiče, ovu informaciju sam, u potpunoj lišenosti emocija, davno primio na znanje.

Koliko Tuđman nije želio da se ova država demokratizira, bilo je vidljivo na svakom koraku. Navest ću samo jedan, gotovo, kada je on u pitanju, potpuno benigni primjer, a to je uporno, višestruko i tvrdokorno odbijanje potvrđivanje predloženika za zagrebačkog gradonačelnika.

Da smo uistinu demokratska država, s građanima kao braniteljima demokracije, tada bi nastupio Tuđmanov politički kraj. No kako je prosječni hrvatski građanin daleko ispod minimuma dostojanstva, Tuđman je ojačao, a zagrebački gradonačelnik nije potvrđen sve dok se to Tuđmanu prohtjelo.

Tuđmanova volja je bila protudemokratska, antinacionalna i satrapska. On naprosto nije znao što je demokracija i koja su obilježja suvremene nacije.

Najbolji pokazatelj javne vidljivosti njegove protudemokratske naravi, ali i onoga što je ovoj državi napravio, zbio se u činu ignoriranja njegove sahrane. Međunarodna zajednica je time izrekla konačni sud o njemu i njegovoj vladavini – sve što je činio, nije bilo u duhu liberalne demokracije.

Uistinu je ponižavajuće da gotovo nitko izvan Hrvatske nije došao na posljednji ispraćaj ovom uzurpatoru demokracije koji je državu, pred kraj života, odveo na put izolacionizma.

Mitska svijest je izvršila travestiju i ovog poniženja prikazujući njegovu sahranu kao dirljiv savez vjernosti između hrvatskog naroda i njegovog spasitelja. Europska, demokratska Hrvatska je detuđmanizirana Hrvatska, tuđmanizirana Hrvatska je protudemokratska Hrvatska.

Tuđman i HDZ ne cijene državu, oni s državom trguju i o državi se dogovaraju. Tlapnje o ljubavi prema domovini, o spremnosti da za Hrvatsku polože život jer je ona, navodno, toliko sveta da je ”iznad svega”, samo su tlapnje, ali u te tlapnje i danas vjeruje dovoljan broj građana da HDZ i dalje ima državu.

Ta država je idejno nastala osamdesetih godina prošlog stoljeća iz Tuđmanovih susreta s tadašnjim partijskim vrhom. Tuđmana su kontaktirali njegove nekadašnje kolege kako bi, u istom kolegijalnom duhu, trasirali put buduće suradnje u nominalno demokratskoj i suverenoj hrvatskoj državi.

Ako je hrvatski narod tisuću godina sanjao formiranje države-nacije, onda možemo zaključiti da su Franjo Tuđman, Josip Perković i Josip Manolić puno učinkovitiji na putu prevođenja sna u javnost. Oni su državu sanjali od osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ono što prosječnom Hrvatu treba tisuću godina, naš otac suvremene hrvatske države, uz pomoć provjerenih kadrova, napravi za svega nekoliko godina. Komunisti, dakle, imaju daleko kvalitetnije i učinkovitije nacionalne snove.

Sada mi je, kada malo razmislim, jasna frustracija naših nacionalističkih trnoružica. Oni su protiv komunizma jer komunisti daleko brže ostvaruju njihove nacionalne ciljeve – već u jednom susretu i već nakon kratkotrajnog drijemeža.

Hrvatska se danas ni po čemu ne razlikuje od one iz Tuđmanovog doba. I danas imamo samo jednu stranku za koju se svi slažu kako je jedina sposobna vladati ovom državom.

Mediji, osim nekoliko izuzetaka, ne pišu o Plenkovićevim aferama, pogotovo o ovoj novoj koju je otkrio Nacional. Plenković je, dakle, za sve afere znao. USKOK i DORH redovito gube dokazni materijal koji vodi do Plenkovića, a mediji pišu o tome kako Plenković može biti miran jer nitko iz oporbe nije sposoban kao on.

Da imamo medije, da imamo dovoljan broj novinara, a ne puko oruđe koje piše, danima bismo čitali varijacije sljedećeg naslova: Plenkoviću, odlazi! ili Plenković i HDZ su kriminalizirali državu i institucije! ili Pitanje Plenkovićevog pada je pitanje dostojanstva i moralne higijene.

Ovako čitamo, jer to oruđe koje piše mora pisati, o Plenkoviću kojega nitko ne ugrožava i o tome kako na sljedećim izborima on sigurno pobjeđuje. Ono što oruđe koje piše mora pisati, to oruđe koje čita želi čitati, a oruđe koje glasa to vrlo rado na biralištima bira.

Uistinu, nismo zaslužili da nam itko dođe na sahranu! Ta sami smo sebe već za života pokopali. Nije potrebno da, kada se izvodi himna, držimo ruku na srcu. Stavimo u džep stručak cvijeća. Mrtvačkog.

(autograf.hr/Marko Vučetić)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/ne-treba-nam-nitko-na-sahrani-jer-smo-se-za-zivota-pokopali/

Facebook
E-mail