Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Narodnooslobodilački rat i Drugo zasjedanje AVNOJ-a

U nastavku donosimo izlaganje g. Jovana Vejnovića s konferencije “Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a”, održane 29. studenog 2023. u Zagrebu.

(Foto: Želimir Brala) Jovan Vejnović

Tema o kojoj želim nešto reći je veoma opsežna i zahvaća dosta dugačak vremenski period, zato ću se koncentrirati da svoja viđenja iznesem u nekoliko teza.

Govoriti o Narodnooslobodilačkoj borbi i početi s 1941. godinom ne odgovara stvarnosti. Stvaranje uvjeta za pokretanje oslobodilačke borbe kreće puno ranije, a rekao bih gotovo istinski dolaskom Josipa Broza Tita na čelo KPJ. Zapravo, moglo bi se reći i odlukom Kominterne o stvaranju narodnog fronta. KPJ na čelu s Titom govori o opasnosti fašizacije i konkretnim oblicima fašizma još od 1936. godine.

Zato ističem kao moju prvu tezu da smo s Titom i u Titovo vrijeme i posebno u kontekstu vremena u kojem se to događalo, gotovo uvijek bili u korak s vremenom baveći se rješavanjem tadašnjih problema, bili smo okrenuti prema budućnosti i pokušavali smo, nekad s više, a nekad s manje uspjeha, anticipirati budućnost. Strašnim obračunima iz 90-ih prošlog stoljeća ponovo smo gurnuti duboko u prošlost i grubo presjekli hod prema budućnosti, što danas nažalost i danas čine politički akteri gotovo na svim prostorima bivše Jugoslavije.

No da se vratim onim vremenima i da krenem redom kako su se stvari kretale u pokretu kojeg je vodio Josip Broz Tito. Već 1937. Tito je shvatio da revolucionarna partija, odnosno njezino rukovodstvo, mora biti u zemlji i da se mora oštro suprotstaviti razarajućim frakcijskim sukobima. To je prva novost koju je Josip Broz donio u revolucionarni pokret u Jugoslaviji. To je također prvi potez koji spaja internacionalno s nacionalnim i prva naznaka da se velike ideje radničkog pokreta mogu realizirati samo polazeći od specifičnih prilika koje karakteriziraju određenu nacionalnu, odnosno državnu cjelinu.

Petom zemaljskom konferencijom u Zagrebu KPJ je, ne samo dalje konkretizirala započeti proces u uvjetima snažnog prodora fašizma u svjetskom prostoru, nego je i gradila svoj put otpora, neovisno od Kominterne. Tito je tada završio konferenciju snažnom rečenicom: „Vidimo se u oslobođenoj zemlji!“ Dolazi 1941., fašističke armije su gotovo okupirale cijelu Europu i Kraljevina Jugoslavija je pod njihovim udarom kapitulirala. Nije se raspala samo država, nego je nestao i svaki oblik organizacije. Sve političke stranke, odnosno njihova rukovodstva, pobjegla su iz zemlje, a državni teritorij je rascjepkan između okupacijskih snaga fašističkih zemalja. Dakle, potpuni kolaps. Uz to, stvaraju se unutarnje kvislinške tvorevine i snage na koje se oslanja okupator. U takvoj, gotovo bezizlaznoj situaciji, KPJ i Tito pozivaju sve narode na oružani otpor okupatoru i domaćim kvislinzima. Kakva je Titova platforma na kojoj poziva narode na ustanak? Najšira moguća. Svi koji hoće da se bore protiv neprijatelja bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, poziva ih da se udruže u borbi protiv okupatora. Falsifikatori historijskih činjenica kažu da se KPJ i Tito opredjeljuju na rat protiv okupatora po nalogu Staljina i Kominterne, što je čista izmišljotina. Sva Titova djelatnost i prije od početka rata nagovještava njegovu odlučnost da KPJ osmisli i organizira općenarodni ustanak. Opravdano se postavlja pitanje kako je tako malobrojna Partija bila u stanju i kako je imala hrabrosti krenuti u oružani otpor fašizmu? Odgovor leži u činjenici da je bila daleko utjecajnija nego što je njezina brojnost, kao i da je ponudila viziju i koncept koji je naišao na izvanredan odaziv u masama. Općenarodni ustanak nije pružio otpor samo okupatoru, nego je svojim zamahom i jačanjem sprječavao širenje bratoubilačkog rata.

Kako nazvati ono što se događalo na prostoru Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu? Kaže se uglavnom da se odvijala narodnooslobodilačka borba, a ja mislim da je više riječ o najširem narodnom otporu i pokretu. NOB je samo njegova borbena komponenta. Da poziv na ustanak nije naišao na tako širok odjek, možda bi se sve svelo na gerilske akcije i gradsku gerilu. Koncepcija najšireg narodnog pokreta bila je jedini pravi prilaz. Taj pokret je sadržavao tri komponente. Prva je bila borbene jedinice svrstane u najprije brigade, a zatim divizije, sve do armije. Druga je bila stvaranje ilegalnih NOO gotovo u svim krajevima Jugoslavije, na što se borbeni sastav snažno oslanjao. Bez tog oslonca, zapravo ne bi ni uspio. Treća komponenta širokog narodnog pokreta su bile ilegalne partijske i skojevske organizacije, ne samo u velikim gradovima, nego i svuda gdje je to bilo moguće i održivo.

Koji su strateški pravci djelovanja NOP-a? Prvi je naravno stvaranje i postepeno jačanje borbenih jedinica. Drugi je udaranje temelja novoj društvenoj, a kasnije i državnoj organizaciji kroz stvaranje NOO-a i uspostavljanje čvrste povezanosti fronta i pozadine kao jedine garancije za konačnu pobjedu nad neprijateljem. Treći je privlačenje pažnje anti hitlerovske koalicije na organiziranu borbu naroda Jugoslavije protiv fašizma i traženje materijalne pomoći i podrške u oružju, kao i za međunarodno priznanje borbe jugoslavenskih naroda protiv fašističkog okupatora. Povijesni revizionisti, a zapravo se radi o ponovnom pojavljivanju ustaško-četničke ideologije i pokreta na javnoj sceni, cijelo ovo vrijeme tvrde da su se u NOB-u komunisti od prvog dana borili jedino za osvajanje vlasti. Svaka ozbiljna analiza razvoja oslobodilačkog pokreta koji jesu vodili komunisti pokazuje da je njihov početni cilj bio organiziranje obezglavljenog naroda za borbu protiv fašističkog okupatora. Takvu ocjenu zastupa i ozbiljna europska i svjetska historiografija, kao i najvažniji politički faktori anti hitlerovske koalicije. Zastupajući ideju o općenarodnom otporu fašističkom okupatoru Josip Broz i KPJ su se trudili da u borbu za oslobođenje privuku sve političke snage. Josip Broz je osobno u tom cilju dva puta razgovarao s Dražom Mihailovićem u želji da se ide zajedno protiv okupatora. Na Titov poziv su ipak dijelovi nekih prijeratnih političkih stranaka odgovorili pozitivno i pridružili se općenarodnoj borbi protiv fašizma (dijelovi HSS-a i dijelovi nekih političkih stranaka iz Srbije). Koliko je narodnooslobodilački pokret bio otvoren prema svim strukturama i dijelovima društva pokazuje i činjenica da se značajan broj katoličkih i pravoslavnih svećenika gotovo od početka rata priključio zajedničkoj borbi za oslobođenje. Čak su i partizanske jedinice imale vjerske referente na nivou brigada.

Snažno jačanje i širenje narodnooslobodilačke borbe dovelo je do toga da je već polovinom 1943. godine u redovima partizanskih jedinica bilo skoro 300 000 boraca. Takav razvoj borbe zahtijevao je stvaranje nove političke i društvene organizacije. Tako je 29. studenog 1943. godine održano Drugo zajedanje AVNOJ-a u Jajcu. Jedna od najvažnijih odluka ovoga zajedanja je da se Jugoslavija ustroji kao federacija i državna zajednica ravnopravnih naroda. Drugo zajedanje AVNOJ-a odvija se baš u trenutku kada je „velika trojka“ savezničkih lidera održala konferenciju u Teheranu. Jedna od odluka ove konferencije je bila da se NOP Jugoslavije prizna kao jedina snaga koja se u Jugoslaviji bori protiv fašizma i fašističkog okupatora. Ta odluka znači prekretnicu u odnosu prema narodnooslobodilačkoj borbi i de facto prihvaćanje NOB-a kao jednog od značajnih saveznika u antifašističkoj koaliciji. Odluke Drugog zajedanja AVNOJ-a govore ne samo o ravnopravnosti naroda u budućoj Jugoslavenskoj državi nego i o ljudskim pravima. To je zapravo potpuno novi politički prilaz koji cijeli naš prostor stavlja na demokratsku političku kartu Europe. Na ovaj način NOB je raskrstio s političkim stavovima prevladavajućim u Kraljevini Jugoslaviji o tri plemena jedno te istog naroda. Na Drugom zajedanju AVNOJ-a među delegatima, osim ljudi iz KPJ, bili su i delegati HSS-a, Srpske zemljoradničke stranke, Stranke samostalnih demokrata, muslimanske zajednice i još nekih građanskih stranaka. Interesantno je istaknuti da Tito nije obavijestio SSSR i Kominternu o održavanju Drugog zajedanja AVNOJ-a. To je učinjeno tek poslije završetka ovog povijesnog skupa. I to je dokaz da Tito nije postupao po nalozima izvana, nego je to činio u skladu sa stupnjem razvoja i širine narodnooslobodilačkog pokreta.

Odluke AVNOJ-a nesumnjivo počivaju na demokratskim principima, pravu čovjeka, ravnopravnosti naroda, socijalnoj pravdi. Imajući u vidu vrijeme i okolnosti u kojima su ove odluke donesene, za njih se s pravom može reći da idu ispred svog vremena i da u ponečem predstavljaju anticipaciju budućih europskih kretanja i rješenja. Nesporno da je ovaj dokument po mom dubokom uvjerenju nudi moderan politički koncept koji bi i danas za suvremene političke aktere mogao ponuditi štošta korisno i u novoj političkoj arhitekturi nezavisnih država nastalih iz bivše Jugoslavije. Hvala na pozornosti!

Jovan Vejnović

Facebook
E-mail