Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Nacionalni krimen: „domoljubna“ metla za velikane

Kaže mudar pûk, a milenijsko iskustvo priseže, da narod koji se odriče svoje slavne prošlosti i velikana što su ju zidali nema sretnu budućnost. Međutim, nije hrvatski narod taj koji je nakon preokretnih 1990-ih godina gurnuo u sjenu jednog od najvećih svojih književnika Miroslava Krležu, bagatelizirao najvećega svjetskog znanstvenika svih vremena Nikolu Teslu, prešutio likovnog velikana Edu Pricu, uklanjao iz javnih prostora eksplozivom (monument u Kamenskoj tri dana razarali inženjerci HV generala Miljenka Crnjca, sic transit) i šovinističkom mržnjom globalno vrijednu spomeničku umjetnost Vojina Bakića, odvozio pune kontejnere „nepoćudnih“ knjiga iz javnih i školskih knjižnica (djela na ćirilici, srpskih autora, izdanja nehrvatskih nakladnika, etc.), etnički/ideološki čistio sve muzeje i galerije, bacio u smeće najviša priznanja stolnoteniske legende Dragutina Šurbeka, izbacio 1992. godine s Olimpijskih igara najboljega hrvatskog plivača Miloša Miloševića (učinio je to šovinist Antun Vrdoljak), uništio 3000 „partizanskih“ spomenika, razbijao ploče s imenima žrtava nacifašističkog terora u ustaškom tzv. NDH-u… Ta „politika“ još traje.

U „domoljubnoj“ Hrvatskoj – čija povijest, ako je pitati režimske uzdanice, počinje tzv. prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom (kojemu se pri svakom spomenu „obavezno“ navodi doktorska titula, iako nikad i nigdje nije doktorirao historijsku znanost u kojoj je, što bi rekla slavenska braća s lijeve obale Dunava, „fulao ceo fudbal“) i HDZ-om, pa hrvatskim braniteljima i „slavnom epopejom Domovinskog rata – ima mjesta samo za strogo odabrane i čak izmišljene hrvatske „izvrsnike“ nad izvrsnicima. A nema sluha/mjesta za mnoge čak i međunarodnom slavom ovjenčane velikane, ako su kulturne, umjetničke, znanstvene, sportske, državničke i ine lovorike stekli za bivše 24-milijunske zajedničke države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti.

(Foto: Wikipedia) Nikola Tesla/Wikipedia

Tesla, Runjanin, Preradović…

Ili su – „skandalozno“, je li!? – nehrvatskih krvnih zrnaca, osobito srpskih. Manje su ili uopće nisu poželjni krasiti svojim djelima, zaslugama i priznanjima nacionalne izloge po kojima jedan narod ima pravo na ugled u civiliziranoj međunarodnoj zajednici. Osim iznimno, vrlo iznimno, kad se to ne može izbjeći ni (ne)formalnim pritiskom ucrnjene proustaške, šovinističko-katolibanske falange zakrabuljene morettama na čijem je velu obavezno goticom izvezeno „hrvatski narod“. A „hrvatski narod“ je samo taj u ovdašnjem populusu, koji iz dna duše mrzi komuniste, Srbe, maršala Tita, partizane i svaku Jugoslaviju – je li, „tamnicu hrvatskog naroda“, sic transit – zaogrće se nacionalnom trobojnicom s početnim bijelim poljem na šahovnici, izjašnjava se katolikom, obožava Thompsona i grlato u stadionskoj masi izvikuje „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“…

I kada bi htjeli, a itekako bi da mogu, takvi nisu kadri istjerati iz hrvatske himne skladatelja srpske krvi Josifa Runjanina (Vinkovci, 8. prosinca 1821.-Novi Sad, 2. veljače 1878.), ali zato „domoljubna“ (ne)svijest desetljećima naziva toga slavnog ilirca hrvatskim – Josipom. Josif ili Josip, dođe mu na isto u šovinizmom i podjelama neostrašćenoj pameti. Ali i nije pojmi li se razlog tih koji mrze Josifa, a slave Josipa. Jer, kad je polit-ideološki o glavu, zašto ne „njihovog“ pretvoriti u „našega“, pa kud’ puklo da puklo!? Stoput ponovljena laž napokon zvuči kao istina.

A taj austrougarski kadet Runjanin – za službovanja u Glini (1848.) preporodno oduševljen „Horvatskom domovinom“ (Danica, 1835.) Antuna Mihanovića – „oporučno“ je ostavio sestrama Hrvaticama i braći Hrvatima milozvučne note od kojih im od 1891. godine ponos himnom „Lijepa naša domovino“ probija egzosferu. Kod kuće u svakoj nacionalno svečanijoj prigodi, u svijetu pak kada god netko iz Hrvatske prima zlatnu medalju za najveći međunarodni uspjeh. Josif je Runjanin 88 godina prije sunarodnjaka iz ličkog Smiljana, najvećega svjetskog znanstvenika svih vremena, bio za vječna vremena iskazao istu svoju ljubav/pripadnost domovini Hrvatskoj. Kao i toliki mu sunarodnjaci prije i poslije njega, koji su to najuvjerljivije iskazali u zajedničkoj partizanskoj borbi 1941.-1945. s Hrvatima i inim žiteljima protiv zajedničkog neprijatelja: ustaša, četnika, nacističkog i fašističkog okupatora Hrvatske/Jugoslavije. Blizu 20.000 se hrvatskih Srba borilo i u Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije.

„Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“, istaknuo je Nikola Tesla 1936. godine u svom pismu Vladku Mačeku, predsjedniku Hrvatske seljačke stranke, najsnažnije političke opcije u Hrvata. Tesli i Runjaninu, dvojici hrvatskih velikana srpskih krvnih zrnaca – bez kojih bi hrvatski civilizacijski/povijesni identitet bio puki torzo – vrijedi pridružiti cijelu plejadu sunarodnjaka. Među inima i autora najljepših domoljubnih stihova u hrvatskoj književnosti: preporoditelja i austrougarskoga generala Petra Preradovića (Grabrovnica nedaleko od Pitomače, 19. ožujka 1818.-Fahrafeld nedaleko od Beča, 18. kolovoza 1872.). Taj se najslavniji pjesnik hrvatskog romantizma smatrao Hrvatom, iako mu je majka bila Srpkinja. Baš kao hrvatskom „Ocu Domovine“ Anti Starčeviću, čija je pak majka Milica, udova Čorak iz Široke Kule, bila s pravoslavne prešla na katoličku vjeru.

Hrvate i Srbe neusporedivo više toga povezuje – povijesno, rasno (južni Slaveni), kulturno, vjerski (kršćanstvo), rodbinski, tradicijski, običajno, prostorno (prvi susjedi na zapadnom Balkanu u multietničkim etatima), itsl. i upućuje jedne na druge – nego što ih suprotstavlja i razdvaja. To aktualni hrvatski „domoljubi“ kukavički ne žele priznati baš kao ni srpski „otadžbinski patrioti“ („Srbi svi i svuda“, Vuk S. Karadžić, sic transit). Za politikantski isprovocirana, manipulativna i, je li, bolesnom mržnjom bez pokrića impregnirana suprotstavljanja i razdvajanja dvaju najbrojnijih naroda u zapadnobalkanskoj regiji – koji kao narodi nikad nisu bili jedni protiv drugih – krivi su političari tzv. opasnih namjera. S obiju strana.

Genetičke gluposti na entu

Promicatelji mržnje/razdora se natječu „argumentima“ o „nepremostivim“ razlikama i „genetskom neprijateljstvu“ između Hrvata i Srba, o njihovu tzv. neslavenskom porijeklu (npr. iranska teorija, sic transit), „dokazima“ o tzv. najstarijem narodu u Europi (ma što u Europi, u svijetu!?)… Prije par godina je nesuđeni nobelovac (ali i dvaput nesuđeni predsjednik RH) Dragan Primorac s nekim stranim „istraživačima“ senzacionalno „otkrio“ da su Hrvati „genetički najstariji narod u Europi“ i da se bitno razlikuju od Srba. Analizom kromosoma Y, svojstvenog muškarcima, navodno „Hrvati imaju generički biljeg star 35.000 godina“, odnosno da imaju čak „45 posto haplogrupe (nasljedna, polovičnoga genetičkog obilježja) stare oko 22.000 godina, što je najučestaliji biljega među europskim narodima“.

Ne budi lijen, kontrirao mu je američki znanstvenik ruskog porijekla te gostujući profesor na Harvardu Anatolij Aleksejevič Kljusov, koji je analizom gena R1A1 – najčešćeg na dinarskom području Balkana, tzv. ilirskoga gena, starog 12.000 godina – „dokazao“ kako su svi Slaveni te većina europskih naroda potekli od Srba. Pa i Hrvati. I što sada!? Je li, „otkrića“ za vola ubit’, ali za dušu majkama i očevima međunacionalnih nesnošljivosti i neprijateljstava!? Kljusov je ustvrdio da je i indijska kasta arijevaca nastala dolaskom Srba u Indiju prije 3850 godina. Sic transit.

Gluposti na entu na ovim povijesno rovitim balkanskim prostorima nema kraja. Je li, „svi Hrvati su Srbi“, odnosno „Hrvatska do Drine, do ispod Kalemegdana i do bugarske međe“ – vidi zemljovide uz Pavelićeve slike po ustaškim klubovima u Australiji, Argentini, SAD-u, Kanadi… – ili pak „Srbi u Hrvatskoj remetilački čimbenik, uvijek protiv Hrvata“, itsl. Takav narativ ne jenjava u hrvatskom prostoru ni danas, a ne srame ga se čak ni „nacionalno osviješteni“ redikuli u tzv. Visokom domu. „Izbacili smo Srbe iz hrvatske vlasti“, kite se sramotom i političkim primitivizmom Ivan Penava i Stipo Mlinarić-Ćipe iz otvoreno proustaškog/protusrpskog Domovinskog pokreta. Kaže mudar pûk: budala se hvali time čega se pametan srami. Poznato u nas?

Zbog takvih, Lijepa Naša nikad neće biti uistinu Lijepa Naša. Dnevno ironične naljepnice netrpeljivosti – osobito u medijima i političkom diskursu – tipa „jugonostalgičar“, „komunjara“, „udbaš“, itsl. jednako su diskvalificirajuće kao i sotoniziranje Srba. Svojedobno je Tuđmanova tzv. siva eminencija Ivić Pašalić, satiričnim nadimkom Herr Flick ,po tada popularnoj seriji , posprdno spomenuo podatak o cca 100.000 članova Saveza komunista Hrvatske/SFR Jugoslavije 1990./1991. godine „odbacilo crvene knjižice i prešlo u HDZ“. Recimo, „nacionalno osviješteni“ b-h Hrvat Dragan Čović ili mlađahni tada splitski kandidat za partijsku karijeru Dragan Primorac. Za razliku od proustaštvu i aktivnog sudjelovanja u nacifašizmu 1941.-1945., jugonostalgija te sudjelovanje u Narodnooslobodilačkom pokretu i simpatiziranje antiantifašizma smrtni je grijeh suvremene hrvatske zbílje.

Američki State Department u svojim redovitim godišnjim izvještajima o stanju ljudskih prava i sloboda u svijetu već dugo ne propušta naglasiti kako su u RH najdiskriminarije narodne manjine Srba i Roma. Srbi ne samo zbog pobune dijela tih hrvatskih žitelja u tzv. balvan-revoluciji na velikosrpski mig režima Slobodana Miloševića, a Romi oduvijek zbog rasnih predrasuda. HDZ-Plenkovićeva sada već trećemandatna vlast, kojoj su upravo hrvatski politički Srbu koalicijski držali glavu iznad vode u prva dva mandata, da bi ih ucjenom HDZ-ovih disidenata iz DP-a izigrala u trećem, nije se iskazala ni suzbijanjem svake diskriminacije, obranom antinacifašističkih temelja države oktroiranih Ustavom RH niti otporom puzećoj agresiji nacifašističkog crnila.

Naprotiv, „domoljubna“ metla revno čisti svijetle događaje i velikane što su ih uzvisili do povijesne i civilizacijske časti nacije, gurajući je podalje od pitka vrela istinskih vrijednosti kao zaloga budućnosti novih naraštaja i prisilno je napajajući destiliranom vodom od koje nema života. Miroslav Krleža, je li, „ne može čistiti cipele“ ustaškom ideologu/piscu Mili Budaku (partizani ga skratili za glavu kao narodnog neprijatelja), odnosno onima iz (pro)ustaške emigracije Antunu Bonifačiću, Vinku Nikoliću, Ivi Lendiću, etc., jer je bio oštar prijeratni ljevičar, a poslije rata igrao šah s prijateljem Josipom Brozom. Starom se Fricu ulizivao i time se hvalio Titov partizan Franjo Tuđman. Bez Krleže i Titova miga ne bi 1967. godine bilo ni tada revolucionarne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Legenda u muzeju

No, „domoljubna“ metla tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u kvarnim rukama pogrešno mete nacionalno dvorište. Otprilike kao da su je se bili dohvatili piromani Führerovih arijevskih lomača ili Mao Zedongovi kultur-revolucionari, pa ju ne ispuštaju ni dan-danas. Primjerice, kakav to mora biti anacionalno degeneričan um koji se usudio – u ime valjda „hrvatskog naroda“, „protujugoslavenstva“, „protukomunizma“, „sotoniziranja Tita“, „ideološke čistoće hrvatskog sporta“ ili čega već, vrag će znati!? – baciti u smeće 36 pobjedničkih pokala s najjačih međunarodnih natjecanja, niz priznanja, opremu i sportske rekvizite iz prebogate karijere stolnoteniske legende Dragutina Šurbeka. Pronašao ih je fotograf i rotarijanac Luka Mjeda, otkupio i vratio njegovoj obitelji, koja se godinama uzaludno trsila da vlasti RH pomognu oteti zaboravu, sačuvati uspomenu na lik i sjajno djelo najvećeg hrvatskoga stolnoteniskog velikana svih vremena.

Tek se nedavno, upornošću supruge pokojnog Šurbe, Jelene Šurbek, taj velikan – čije su vrhunske svjetske rezultate podjednako slavili i maršal Tito i 1990-ih godina tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – našlo mjesta u Hrvatskomu sportskom muzeju za 119 različitih predmeta, koji svjedoče o jednoj od najblistavijih hrvatskih sportskih karijera. Šurbekova ih je obitelj ustupila Muzeju na „trajnu posudbu“ radi uvida javnosti i na uzor mladima kako je napornim radom, ustrajnošću i čvrstom voljom, je li, moguće dosegnuti i najviše vrhove. Proslaviti i sebe i svoju domovinu.

Slavni, nadasve nacionalno za sva vremena prezaslužan Zagrepčanin Dragutin Šurbek-Šurba – na zajedničku, skupnu sramotu gradonačelnika Tomislava Tomaševića i CRO premijera Andreja Plenkovića – nema u hrvatskoj metropoli ni svoju ulicu niti trg. A toliki beznačajni imaju, dali im „domoljubi“ dolaskom na vlast. Legendarni je Šurba, je li, manje važan od četvorice ustaša iz tzv. NDH, koje je „domoljubna“ metla svjesno bila preskočila kad je čistila zagrebačku četvrt Črnomerec, gdje – sic transit! – obitava i obitelj Andreja Plenkovića!? Začudo, ta „domoljubna“ metla nije preskočila prije koju godinu najljepši trg u hrvatskoj metropoli, gdje je vrlo energično očistila Josipa Broza Tita, je li, dvostrukoga narodnih heroja, Ljubičicu Bijelu i Plavu, najslavnijega hrvatskog sina i jednog od najvećih državnika 20. stoljeća.

Eeee, što ti je, je li, tzv. nacionalna svijest ili dobar osjećaj za neprolazne nacionalne vrijednosti, kultura sjećanja na velikane zaslužne za dâr tih vrijednosti naraštajima – na kojima svijet ostaje. O krimenu je riječ nad nacionalnim vrijednostima i velikanima što su ih stvarali, a „domoljubna“ metla je samo prljavi alat tzv. ljudi nahvao (dum Marin) koji u nevrijeme uzurpiraju vlast i moć. I svaki put, da ti se zgadi, u ime apstrakcije pod populističkom mantrom – „hrvatskog naroda“.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave