Iz brojnih logora u Drugom svjetskom ratu – koncentracijskih, masovnog uništenja, radnih, zarobljeničkih, onih u kojima su držani taoci – pokušavani su bjegovi i proboji. Neki uspješni, neki ne, često herojski i istovremeno tragični

Obilježje Drugog svjetskog rata su i logori: koncentracijski, masovnog uništenja, radni, zarobljenički, oni u kojima su držani taoci. O njima postoji opsežna literatura, snimljeno je mnogo filmova. Iz njih su, u pokušaju da se spase od smrti, pokušavani bjegovi i proboji. Neki uspješni, neki ne, često herojski i tragični istovremeno.

O 80. godišnjici kraja Drugog svjetskog rata podsjećamo na neke pokušaje bjekstva i proboja iz logora, kako nacističkih tako i kvislinških.

Kerestinec

Vlasti Banovine Hrvatske formirale su logor Kerestinec 31. marta 1941. godine, pri samom kraju postojanja Kraljevine Jugoslavije, samo nekoliko dana prije napada sila Osovine na nju. Nakon proglašenja NDH logor i zatvorenike banovinske vlasti predale su ustašama koji su ga nastavili koristiti dovodeći u njega nove logoraše. U logoru su bili zatočeni komunisti, Srbi, Židovi. Od napada Njemačke na SSSR režim u logoru je pooštren. Bio je to jedan od prvih logora iz kojih je pokušan proboj.

Kao odmazda za ubijenog ustaškog agenta Ljudevita Tiljka ustaše su 9. jula strijeljale komuniste i ljevičarske intelektualce: Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Ivu Kuhna, Zvonimira Richtmanna, Ivana Korskog, Viktora Rosenzweiga, Sigismunda Krausa, Simu Crnogorca i Alfreda Bergmana.

U to vrijeme u logoru je bilo više od sto logoraša. Shvatili su da će i oni, prije ili kasnije, biti likvidirani. U dogovoru s partijskim komitetom u Zagrebu pripremili su plan za bijeg: nakon što goloruki razoružaju stražare, u blizini dvorca trebali su ih prihvatiti ilegalci i odvesti na sigurno. U akciji s 13. na 14. jula, njih 80-ak pod vodstvom Divka Budaka i Andrije Žaje, napali su stražare i pobjegli iz logora, ali ih nitko nije dočekao.

U okršajima po okolnim šumama ubijen je 31 logoraš, a 44 su zarobljena i strijeljana, među njima i književnik August Cesarec. Većina onih koji su se spasili kasnije je poginula u partizanima, a neki su preživjeli rat. Različiti izvori navode različite brojke: neki spominju pet preživjelih, od kojih su dvojica preživjela rat, dok Ivo Goldstein u knjizi “Zagreb 1941-1945.” navodi da je potjeri uspjelo izmaći 14 bjegunaca, koji su se različitim putovima svi pridružili partizanima, a sedmorica su preživjela rat.

Dvorac Kerestinec više nije korišten kao logor, a za neuspjeh akcije odgovornim se smatra Josip Kopinič, tadašnji Titov suradnik i sovjetski agent u Zagrebu. Pitanje tko je sve zatajio bilo je vrlo aktualno u narednim decenijama. Povjesničarka Zorica Stipetić svojevremeno je u razgovoru za Novosti izjavila da bi se moglo raspravljati je li to bio prvi masovniji oružani obračun u Hrvatskoj, s obzirom na to da su do polovine jula 1941. akcije bile manje-više bez pucnjave i žrtava.

Crveni krst

Formiran u septembru 1941. i lociran na sjeverozapadu Niša, koncentracijski logor Crveni krst, čije su zgrade do rata služile kao vojni magacin, bio je jedan od nekoliko logora pod njemačkom upravom na ovim prostorima. Zbog toga su masovni proboj i bjekstvo 147 logoraša, najvećim dijelom partizana i ilegalaca, izvršeni 12. februara 1942., po mnogo čemu jedinstveni.

Nakon što su u njemu bili internirani Židovi i Srbi kao taoci, krajem 1941. i početkom 1942. u logor je doveden veći broj zarobljenih partizana Kopaoničkog, Kraljevačkog, Pomoravskog, Krajinskog, Leskovačkog i drugih partizanskih odreda, prema kojima je režim bio okrutniji i bezobzirniji nego prema ostalim logorašima. Taoci su bivali strijeljani na obližnjem brdu Bubanj u znak odmazde za poginule i ranjene Nijemce, sto za ubijenog i 50 za ranjenog.

Većina logoraša bili su taoci (Židovi i Romi), partizani i ilegalci. No, među njima je bio i manji broj četnika koji su bili voljni da nastave borbu protiv okupatora i koje su njihovi dojučerašnji suborci u procesu međučetničke diferencijacije zarobili i izručili Nijemcima. Njemački upravitelji logora taoce su periodično strijeljali, a logoraši su počeli planirati proboj koji su osmišljavali Dušan Tomović, Sreten Vučković, Branislav Ćurčić i Branko Bjegović. Kasnije im se priključio i četnički vojvoda Vule Vukašinović koji se 1941. zajedno s partizanima borio protiv Nijemaca u opsadi Kraljeva i prema kojem se nisu odnosili ništa bolje nego prema partizanima.

Bjegović, kojeg označavaju kao vođu proboja, rođen je u Glini 5. aprila 1920., školovao se u Glini, Zagrebu i Bihaću. Zbog političkog djelovanja suđeno mu je 1936. i 1938. godine. Pravo je studirao u Zagrebu, a okupacija Jugoslavije zatekla ga je je u Novom Sadu, odakle je otišao u Beograd, a potom u Kraljevački partizanski odred. Nakon više mjeseci uspješnih borbi zarobljen je u selu Rudnice i odmah prebačen u logor. Prema planu, Bjegović je trebao postrojenim logorašima oglasiti početak napada i sa svojom grupom likvidirati komandira straže, a potom bi sve grupe krenule u akciju.

On je 12. februara od logorskog kuhara saznao da se priprema odmazda za Nijemce poginule kod Leskovca, da su rake na Bubnju iskopane i da će naredno jutro dio logoraša biti strijeljan. Tokom šetnje u krugu vidio je dvojicu doušnika, Damnjana Tomića i Mišu Stanojevića, kako idu kod komandanta logora izdati akciju. Nije gubio vrijeme, napao je dvojicu stražara i viknuo “Na žice, drugovi”, nakon čega je uslijedio okršaj.

Branko Bjegović, zatočenik niškog logora Crveni krst, saznao je 12. februara 1942. od logorskog kuhara da se priprema odmazda za poginule Nijemce. Nije gubio vrijeme, napao je dvojicu stražara i viknuo: “Na žice, drugovi!” Probilo se 105 logoraša, a većina je otišla u partizane

Prema jednom njemačkom izvještaju od 14. februara 1942. godine, “147 zatvorenika logora u Nišu pokušalo je bjekstvo, 42 ih je ubijeno, a 105 pobjeglo, pri čemu je jedan stražar ubijen”, dok se u drugom navodi da su uspjela pobjeći 102 logoraša. Uhvaćeno je i strijeljano šestero bjegunaca, kao i spomenuta dvojica doušnika.

Najveći broj učesnika proboja odlučio je nastaviti borbu protiv okupatora i priključio se manjim partizanskim grupama: Ozrenskom, Svrljiško-nišavskom i Jastrebačkom odredu. U tome im je pomoglo lokalno stanovništvo, a mnogi su pali u borbi. Neki su se priključili drugim partizanskim odredima, neki su nastavili ilegalni rad za NOP, a pojedinci su ponovo okušali sreću s četnicima. Od onih koji su se probili osam ih je kasnije opet uhapšeno i po drugi put dovedeno u logor, petorica su strijeljana na Bubnju, a trojica su internirana u Njemačkoj i Norveškoj.

U NOB-u je nakon proboja učestvovalo 73 logoraša, od kojih je 33 poginulo u borbama ili strijeljano po otkrivanju, a 18 je dobilo Partizansku spomenicu 1941. Među njima nije bio Vule Vukašinović, koji je poginuo na žici, dok je Bjegović poginuo nekoliko mjeseci kasnije. Proglašen je narodnim herojem, a Nišlije su mu se odužili dajući njegovo ime jednom naselju. Osim muzeja, na događaj podsjećaju i imena nekih ulica u gradu.

U decembru 1942. u organizaciji partizanke Nade Tomić pobjeglo je šestero logoraša, ali bez oružanih obračuna. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje ratne štete, kroz logor u Nišu prošlo je oko 30.000 zatvorenika. Na Bubnju je strijeljano nekoliko hiljada ljudi iz tog i drugih logora.

Procjene se kreću između pet i 12 hiljada žrtava, a otežane su zato što su njemačke vlasti organizirale iskapanje i spaljivanje tijela strijeljanih logoraša. Poimenično je utvrđeno 3.550 strijeljanih, a logor je radio do 14. oktobra 1944. godine, odnosno do oslobođenja Niša. Bubnju je 1963., na godišnjicu oslobođenja, podignut spomenik “Tri pesnice”, rad hrvatskog kipara Ivana Sabolića.

Sobibor

Na području današnje Poljske nacisti su ustanovili mrežu logora, od kojih je uz najveći kompleks logora Auschwitz-Birkenau bilo i nekoliko logora smrti kao što su Sobibor, Treblinka, Belzec i Majdanek. U Sobiboru, smještenom uz željezničku stanicu u slabo naseljenom području nedaleko od današnje poljsko-bjelorusko-ukrajinske tromeđe, vršene su masovne egzekucije Židova, sovjetskih ratnih zarobljenika, Roma i Sinta, a procjene broja ubijenih kreću se između 200.000 i 250.000. Logor je sagrađen u martu 1942., a djelovao je od maja 1942. do oktobra 1943.

Žrtve su dovožene uglavnom iz Poljske i s okupiranih teritorija Sovjetskog Saveza, ali i iz Njemačke, Austrije i Slovačke, da bi u plinskim komorama bile ugušene ugljičnim monoksidom. Uz 400 čuvara, jedini koji su duže boravili u logoru bili su Ukrajinci, njih 90 do 120, ratni zarobljenici koji su pomagali nacistima u likvidacijama, uz još nekoliko stotina logoraša koji su obavljali ostale pomoćne poslove.

Polovinom oktobra 1943. deportacije su zaustavljene kako bi se popravila željeznička pruga i povećao kapacitet plinskih komora na 1.200 usmrćenih logoraša dnevno. Pobuna je izbila 14. oktobra 1943. Poveo ju je ratni zarobljenik, oficir Crvene armije Aleksandar Pečerski.

Polovinom oktobra 1943. deportacije u nacistički logor smrti Sobibor zaustavljene su kako bi se popravila pruga. Pobuna je izbila 14. oktobra, poveo ju je zarobljeni oficir Crvene armije Aleksandar Pečerski. Iako je većina logoraša bila uhvaćena, njih 50-ak uspjelo je dočekati oslobođenje

Logoraši su ubili dvanaestak stražara, ali nisu uspjeli zauzeti logorski arsenal. Bježali su kroz minska polja, u kojima su mnogi izginuli, a dio su pobili esesovci. Pobjeglo je oko 320 zarobljenika, ali je više od polovine uhvaćeno i strijeljano narednog dana, stotinjak ih je stradalo zbog izdaje lokalnog stanovništva, ali je pedesetak logoraša uspjelo dočekati dolazak pripadnika Crvene armije.

Među njima je bio i Pečerski, koji je priču o boravku u logoru i ustanku ispričao odmah nakon bjekstva, a napisao je i knjigu “Juriš u besmrtnost”, koja je objavljena i u Hrvatskoj. Priključio se poljskim partizanima, a u ljeto 1944. vraćen je u Sovjetski Savez gdje je prošao ispitivanja zbog sumnje u suradnju s neprijateljem, da bi poslije bio zaboravljen i isključen iz javnosti.

Nacisti su nakon ustanka demontirali logorske instalacije, uklonili sve tragove postojanja logora i zasadili šumu.

Treblinka

Jedan od logora smrti bila je i Treblinka, nacistički logor u Poljskoj u kojem je ubijeno između 750.000 i 850.000 ljudi, najviše Židova iz Poljske, ali i iz drugih zemalja. Logorom je upravljalo 20 do 25 SS nadzornika i 80 do 120 stražara, među kojima su osim Nijemaca bili i pripadnici različitih naroda iz SSSR-a.

Većinu poslova u logoru je obavljala grupa od 700 do 800 židovskih logoraša organiziranih u posebne jedinice, odnosno Sonderkommando. Njihov zadatak bio je svlačenje i pretres logoraša te odnošenje tijela od plinske komore do krematorija.

Pobuna oko 1.500 logoraša izbila je 2. avgusta 1943. Nakon što su se domogli lakog naoružanja, polili su prostorije logora kerozinom i zapalili ih. U okršaju je poginulo i nekoliko njemačkih vojnika, a preživjelo ga je tek 40-ak logoraša.

Nijemci su nakon pobune odlučili pobiti preostale židovske zatvorenike i zatvoriti logor. Logor je bio teško oštećen, ali su plinske komore bile netaknute. Ubijanje Židova je nastavljeno, ali sporije nego do tada.

Istovremeno se radilo na uništenju logora, a završetkom “operacije Reinhard” (nacistički plan uništenja Židova u Poljskoj) logoraši koji su radili na tome ukrcani su u vlakove i odvezeni u druge logore, u kojima su ubijeni 20. oktobra 1943. Nacisti su područje na kojem je bio logor namijenili poljoprivredi.

Auschwitz-Birkenau

Logor Auschwitz II u selu Birkenau bio je najveći u logorskom kompleksu Auschwitz, formiranom 1940. Za razliku od Auschwitza I i Auschwitza III, sistema od 40 radnih logora sa sjedištem u logoru Buna (Monowitz), u logoru Birkenau logoraši su ubijani u plinskim komorama plinom ciklon-B. Procjenjuje se da je ondje ubijeno više od milion ljudi, najviše Židova, Poljaka i Roma.

Kako u knjizi “U službi doktora Mengelea” piše Miklos Nyiszli, koji je kao logoraš patolog morao surađivati s Josefom Mengeleom, dio logoraša (Sonderkommando) radio je u plinskim komorama i krematorijima. Iako su dobivali više hrane i imali bolje uslove, svaka tri mjeseca bili su likvidirani i dovođeni su novi. Grupa koja je očekivala skoru likvidaciju pobunila se 7. oktobra 1944. i napala SS-ovske čuvare alatima i granatama ručne izrade.

Prošvercanim eksplozivom digli su u zrak jedan od četiri krematorija. Iako su stotine zatvorenika uspjele pobjeći iz logora, brzo su savladani, pohvatani i pogubljeni. Nakon krematorija srušenog u pobuni, Nijemci su uoči dolaska Crvene armije početkom 1945. srušili i preostale krematorije, a logoraše poslali na “marševe smrti”, osim onih najbolesnijih koji su 27. januara 1945. dočekali oslobođenje.

Iz Auschwitza se i bježalo: poznata su barem 802 pokušaja, od kojih je 144 bilo uspješno. Za svakog pobjeglog zatvorenika SS-ovci bi uzeli desetoricu logoraša i osudili ih na smrt glađu.

Jasenovac

Jednim ustaškim logorom smo započeli, a drugim završavamo. Sistem ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, formiran krajem ljeta 1941., djelovao je i sredinom aprila 1945., kad je počeo konačni raspad linija frontova NDH i kad je najveći broj logora u Evropi već bio oslobođen.

Ustaše su vršili pripreme za napuštanje logora, iskapajući i spaljujući ranije ubijene, uništavajući dokaze i ubijajući preostale logoraše. U logoru je ostalo tek 1.220 ljudi. Ustaše su odlučili prvo likvidirati ženski logor: grupa od 80-ak žena ubijena je 21. aprila uvečer, dok su preostala 1.073 logoraša zatvorili u veliku zgradu “Ciglane”, čiji su prozori i vrata bili zakovani daskama. Ustaše su planirali miniranje i paljenje zgrade, što su logoraši shvatili pa je isplaniran proboj.

U nedjeljno jutro 22. aprila zarobljeni partizan Ante Bakotić je, kao i Branko Bjegović u Nišu, logoraše pozvao na juriš. Njih 600, neki s oružjem otetim od ustaša, bježalo je prema istočnoj kapiji logora preko brisanog prostora, uz velike žrtve. Jedan od organizatora, zarobljeni partizan Mile Ristić, uspio je zadaviti ustašu, oteti mu puškomitraljez i zapucati na ustaše.

Proboj je preživjelo tek 117 logoraša. Preostale koji su sudjelovali u proboju, kao i onih oko 470 koji nisu učestvovali u njemu, ustaše su ubili, a sve objekte su spalili. Među preživjelima je bio Ristić, ali ne i Ante Bakotić koji je pogođen blizu kapije. Istog dana uvečer proboj je izvršilo i 147 zatočenika u Kožari smještenoj u Jasenovcu, a preživjelo ih je 11.

Do sada je poimenično utvrđeno 83.145 jasenovačkih žrtava srpske, romske, židovske i drugih narodnosti, uključivši i 20.101 dijete starosti do 14 godina, uz naučne pretpostavke da se broj žrtava kreće oko 100.000.

(Nenad Jovanović/Novosti)

Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/na-zice-drugovi/