Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Na desnom rubu pameti

Ideja za roman nadošla mi je čitajući u Večernjem listu Hitrecov “veliki životni intervju”, tek tada shvativši da je povijest našeg dvadesetog stoljeća nemoguće napisati bez Hrvoja Hitreca, imena uklesanog na svakoj pojedinačnoj postaji hrvatskoga Križnog puta

(Foto: portalnovosti.com)

Da imam imalo književnog dara, napisao bih o njemu veliki bildungsroman, veličanstvenu historijsku fresku “Na desnom rubu pameti”, po prilici ono što je Andrija Hebrang, opisujuću hudu sudbu istoimenog oca, nazvao “sublimacijom sviju hrvatskih nesreća”. Samo što nije Andrija Hebrang, nego zagrebački književnik Hrvoje Hitrec, povijesna ikona hrvatske državotvorne desnice. Ideja za roman nadošla mi je pak čitajući u Večernjem listu Hitrecov “veliki životni intervju”, tek tada shvativši da je povijest našeg dvadesetog stoljeća nemoguće napisati bez Hrvoja Hitreca, imena uklesanog na svakoj pojedinačnoj postaji hrvatskoga Križnog puta.

Rođen usred Drugog svjetskog rata, Hitrec je kao sin progonjenih roditelja dočekao slavnu sedamdeset prvu i Hrvatsko proljeće, potom kao veteran Hrvatskog proljeća bio među osnivačima HDZ-a i najbližim suradnicima Franje Tuđmana, pa kao osnivač HDZ-a i najbliži Tuđmanov suradnik pisao povijest, svjedočeći i ratnim danima ponosa i slave devedesetih, i poratnim danima užasa i strave: cijelo strahotno hrvatsko dvadeseto stoljeće prevalilo se tako preko leđa Hrvoja Hitreca, najkrležijanskijeg od svih krležijanskih likova suvremene hrvatske povjesnice.

Takva sudbina kao da mu je zadata rođenjem: otac liječnik u Onome je ratu mobiliziran od jugoslavenske, pa ustaške vojske, a majka od komunističke, pa je mali Hrvoje formativne godine proveo kod bake i djeda u Zagrebu. Tu, kod bake i djeda, Hrvoje Hitrec na sigurnom će provesti cijeli svoj formativni život. Tu će ga, recimo, zateći i mitska sedamdeset prva. “U vrijeme cvata Hrvatskoga proljeća bio sam u neprijateljskim redovima. Naime, u JNA, i to u Makedoniji. Na velikim manevrima dospio sam do grčke granice. Pitao sam može li se dalje, rekli su da ne može”, priča tako stari Hitrec novinaru Večernjaka. “Kada sam se napokon vratio u Zagreb, Hrvatsko je proljeće već ključalo. Kako nisam više bio student, ni matičar, ni neka ugledna javna osoba, ostao sam izvan zbivanja.”

Na tom sam se mjestu, priznajem, prvi put malčice zbunio. Hrvoje Hitrec, za kojega bih se ovako na neviđeno u mač kralja Tomislava zakleo da je kao zreo dvadesetosmogodišnji domoljubni intelektualac najebao sedamdeset prve, tada je zapravo ostao potpuno, kako ono reče, “izvan zbivanja”! “Pitao sam može li se dalje, rekli su da ne može.”

Burna se hrvatska povijest ipak smilovala, i dvadesetak godina kasnije Hitrec – sad već autor kultnih “Smogovaca” i ravnatelj kazališta Trešnja, dakle “ugledna javna osoba” – dobio je novu šansu na čuvenoj osnivačkoj sjednici HDZ-a u baraci Nogometnog kluba Jarun. “Na Jarunu nisam bio u trenutku brzopoteznog osnivanja stranke”, oprezno Hitrec ispravlja površnu hrvatsku povijest. “Ne samo ja nego i mnogi ostavljeni pred hotelom Panorama, dok je skupina s Tuđmanom i pretežito Slavoncima otišla na nepoznato mjesto. Nije mi bilo drago, ali više nije važno…”

Na tom sam se mjestu, priznajem, ponovo malčice zbunio. Hrvoje Hitrec, hrvatska državotvorna ikona, za kojega bih se ovako na neviđeno u mač kralja Tomislava zakleo da je 1989. s Franjom Tuđmanom osnivao HDZ, toga je povijesnog dana zajedno s ostalim luzerima zapravo čamio pred hotelom Panorama, gdje ih je Tuđman ostavio da zajebe Marka Veselicu, dok je on historijsku osnivačku skupštinu stranke uglavio na Jarunu! Po drugi put Hitrec je tako ostao, kako ono, “izvan zbivanja”.

Kako se onda Hitrec računa u utemeljitelje HDZ-a i “barakaše”, pitate se zbunjeni vi na čelu sa zbunjenim mnom.

“Oni koji malo znaju o tim vremenima, brkaju prizemnicu na jarunskom igralištu s barakom u Savskoj ulici”, nastavlja Hitrec s nadmoćnim sažaljenjem za “one koji malo znaju o tim vremenima”. “U Savskoj je stranka unajmila baraku i ondje je obavljen najveći dio posla ususret prvim slobodnim izborima. Ja sam bio autor većine promidžbenih tekstova.” “Među ‘barakašima’ je bio i Josip Manolić. Kako ste se u tim danima slagali vi utemeljitelji, iz različitih ideoloških pozicija?” pokušava onda novinar Večernjaka spasiti sugovornikovu biografiju. “Moram reći da nisam cijelo vrijeme visio u baraki – ta bio sam ravnatelj kazališta! – tako da nisam uvijek znao tko dolazi”, spremno odgovara starina Hitrec. “A Manolića se iz tih dana uopće ne sjećam. On se valjda prikradao iz neočekivanih pravaca, udbaška škola.”

Na tom sam se mjestu, priznajem, i treći put malčice zbunio. Hrvoje Hitrec, hrvatska državotvorna ikona, za kojega bih se ovako na neviđeno u mač kralja Tomislava zakleo da je u slavnoj baraci zajedno s Tuđmanom pisao povijest Hrvata, zapravo i nije baš “cijelo vrijeme visio” tamo – ta bio je ravnatelj kazališta! – pa se čak ni Manolića, ključne osobe novije hrvatske povijesti, “uopće ne sjeća”! Opet tako ostavši potpuno, kako ono, “izvan zbivanja”.

“Situacija u HDZ-u nakon Tuđmanove smrti bila je vrlo dinamična i slojevita?” sad već očajnički Večernjakov novinar predlaže novu temu. “U dva sam navrata bio član Predsjedništva HDZ-a”, potvrđuje starina Hitrec, zamišljeno gledajući u slavnu prošlost. “Prvi put u posljednje dvije godine Domovinskoga rata, drugi put poslije Tuđmanove smrti. Predsjednik HDZ-a bio je Sanader. Glede Sanadera: on je učinio i dosta toga dobroga za Hrvatsku. O ostalom što je učinio nemam informacija.”

Na tom sam se mjestu, priznajem, i četvrti put malo zbunio. Hrvoje Hitrec, hrvatska državotvorna ikona, za kojega bih se ovako na neviđeno u mač kralja Tomislava zakleo da je devedesetih kao član predsjedništva stranke svjedočio unutarnjim dramama u HDZ-u, o svemu tome zapravo uopće nema “informacija”! I opet je zlosretni Hitrec ostao potpuno, kako ono, “izvan zbivanja”.

Što je onda Hrvoje Hitrec radio svih ovih trideset pet godina? Je li se siromah ikad uopće našao “unutar zbivanja”? Recite nam nešto o daljnjem tijeku unutarstranačkih procesa – posljednjim snagama pokušava Večernjakov novinar spasiti što se još uopće spasiti dade. “O daljnjem tijeku unutarstranačkih procesa, intriga i spletaka također nemam spoznaja”, kratko odgovara sijeda ikona. “Postao sam promatračem iz daljine.”

Tu sam se, priznajem, i peti put malo zbunio. Hrvoje Hitrec, hrvatska državotvorna ikona, za kojega bih se ovako na neviđeno u mač kralja Tomislava zakleo da je kao utemeljitelj, veteran, bliski Tuđmanov suradnik i dugogodišnji član predsjedništva HDZ-a upućen u sve tajne stranačke povijesti, o tome zapravo i “nema spoznaja”! Još jednom ostavši potpuno, kako ono, “izvan zbivanja”, Hitrec je na kraju, šta će, “postao promatračem iz daljine”.

A danas? Što danas radi svjedok povijesti Hrvoje Hitrec, posve klonuli duhom pitate se na koncu zbunjeni vi, na čelu sa zbunjenim mnom. “Na desnom sam rubu desnoga centra, katkad padnem preko ruba, ali se i vratim”, odgovara u Večernjaku časna starina. “Iz HDZ-a još nisam izbačen, iako se stalno snebivam nad koalicijom s pupovčanima.”

Tu sam se, priznajem, i šesti put malo zbunio. Hrvoje Hitrec, čovjek koji je mitske sedamdeset prve “ostao izvan zbivanja”, koji je u povijesnom trenutku osnivanja HDZ-a “ostao pred hotelom Panorama”, koji ni u slavno vrijeme Savske “nije cijelo vrijeme visio u baraki”, niti “znao tko tamo dolazi”, veteran koji se “uopće ne sjeća Manolića”, o Sanaderu “nema informacija”, a o unutarstranačkim procesima “nema spoznaja”, čudom se čudi što “još nije izbačen iz HDZ-a”! Zašto bi, zaboga, bio izbačen? Na Hitrecovu mjestu ja bih se čudom čudio kad bi itko u HDZ-u znao da je on uopće član.

Hrvoje Hitrec, shvatili biste na kraju bildungsromana “Na desnom rubu pameti”, zapravo uopće nije važan. Dobro, to da nije važan iz ovoga ste “velikog životnog intervjua” shvatili i sami, ali znate na što mislim. Kao čovjek kojega je povijest usadila u svaki pojedinačni vrtlog hrvatskog dvadesetog stoljeća, a on u svakom ostao na sigurnom, kod bake i djeda – “izvan zbivanja”, bez “informacija” i “spoznaja” – Hrvoje Hitrec zapravo nije ime i prezime, već zbirna imenica, mitski Krležin hrvatski intelektualac na samom rubu velike historije, “promatrač” iz sigurne “daljine”, “veličanstvena sublimacija sviju hrvatskih nesreća”, kako bi primijetila i oduševljena književna kritika.

“Može li se dalje?” pitao bi se krležijanski tragik H. H. na kraju potresnog romana, u – citiram – “najboljoj završnoj rečenici cjelokupne suvremene svjetske književnosti”.

“Pitao sam može li se dalje, rekli su da ne može.”

(Novosti/Boris Dežulović)

Facebook
E-mail