Mediji ovih dana nisu otkrili toplu vodu objavom da je skupina ksenofoba u Splitu – uključivo nekolicinu maloljetnika (!) – u četiri napada iz mržnje istu večer teško ozlijedila više stranih radnika iz Nepala i Indije, koji su završili u bolnici. Jedan s ozljedama opasnim po život. Policija je ubrzo četvoricu napadača privela istražnom sucu, a tada počinje već poznata pepeloposivačka, neučinkovita i sramotna do neba birokratska procedura od lokalne do najviše polit-istražno-pravosudne vlasti „radi sankcioniranja krivaca za incident“. Kad su strani radnici u RH posrijedi kao oštećenici, pripadnici srpske narodne manjine, oporbeni političari, aktivisti tzv. lijevo-građanskih udruga, injsl., ishod se uglavnom svodi na onu „pojeo vuk magarca“. A gotovo se uvijek radi o nekontroliranoj dijareji mržnje bez pokrića, povoda i razloga prema drugima i drukčijima. Mržnje s kojom se mrzitelji nisu rodili, nego su je baštinili iz tzv. kućne radinosti, obiteljskih domova i toksičnog dijela društvene sredine u kojoj su stasali.
Kada se god bilo gdje i bilo kada dogodi kretenski incident u Lijepoj Našoj, fizički napad iz mržnje – a redovito divljeg čopora na svaki put slabije, malobrojnije i nezaštićenije, sic transit – nadležni će HDZ-ov ministar unutarnjih poslova i čak vladin potpredsjednik Davor Božinović spremno ispaliti u režimsko tv-oko: „Osuđujemo taj napad. Radi se o pojedinačnom slučaju. Hrvatska je sigurna zemlja i ima nultu toleranciju na nasilje svake vrsti“. Formalno, slijedom Ustava RH i zakona, ima nultu toleranciju i na slavljene i simbole nacifašističkoga, genocidnog režima tzv. NDH, ali malim nožnim prstom ne pomakne kada HDZ-ov saborski zastupnik i dubrovački gradonačelnik Mato Franković egzaltirano u Cisti Velikoj uzvikuje ustaško „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“, a HDZ-ov mu ministar branitelja i vladin potpredsjednik Tomo Medved plješće.
Povijrno neuki mulci
Neki se dan HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić obreo hvaliti premijera i njegovu vladu u degutantno prorežimskoj HRT-ovoj tv-emisiji „1 na 1“ Romana Bolkovića, gdje se sjetio djeda Ante, stradaloga od partizanske ruke na beiburškomu tzv. Križnom putu. Nije kazao što je djed Ante radio među ustaškim luzerima, koje su britanski saveznici deportirali na mjesto zločina s kojeg su pobjegli, te u čijoj je vojničkoj odori djed Ante koračao tzv. Križnim putem, što je radio prethodne četiri olovne ratne godine, je li za nešto (nije) bio kriv… No, ostavio je dojam unuka koji „ne zaboravlja“, jer ga je i pali djed motivirao da se kao maloljetnik uključi u Domovinski rat protiv „velikosrpske agresije na Hrvatsku“, što je svojevrsna poruka HDZ-ova „domoljuba“ o tomu tko treba biti tko kad je posrijedi „čistoća, sloboda i domovina hrvatskog naroda“. Sic transit.
A polupismeni i povijesno neuki mulci što masovno i nekažnjeno „ubijaju Srbina“ na nogometnim stadionima, na „Za dom…“ na Thompsonovim megakoncertima frenetično odgovaraju „…spremni!“ ili divljački pod okriljem mraka bezrazložno prolijevaju krv izrabljivane azijske sirotinje koja pošteno radi gdje Hrvati ne žele, neka si Anušićevu poruku tumače kako „hrvatski ispravno“!? U stilu i duhu mrzilačkog ispada ovog ljeta sredovječne Splićanke, koja je na ulici verbalno napala dvoje mladih kineskih turista: „Žuta govna, marš iz Hrvatske!“ Ništa joj se nije dogodilo zbog incidenta – snimljenog mobitelom i prijavljenog policiji – jer je „žena s psihičkim smetnjama, poznata po ispadima i ranije“ (!?), pa…
Kako nekomu – pa još maloljetnom (sic transit), adolescentu koji redovito pohađa školski vjeronauk i uče ga da živi u demokratskom društvu, je li, otvorenom bogatstvu različitosti, tolerantnom i snošljivom – uopće može pasti na um divljački napasti sasvim nepoznatog čovjeka s ciljem da ga teško ozlijedi!? Pa čak i ubije!? Baš kako to rade u video-igricama!? Što su bez razloga nabrušenom čoporu, dokonoj batinaškoj hordi – u kojoj, je li, neki mrzitelji još vonjaju po majčinom mlijeku i zamjenskim instant prašcima – skrivili ne samo ti vrijedni, pošteni, skromni i dobroćudni Nepalci i „Nepalci“ nego i Srbi kao takvi, „purgeri“/“tovari“/“partizani“…!? Baš ništa. A bez Nepalaca i „Nepalaca“, kojih je u Lijepoj Našoj već cca 120.000 (za desetak godina jamačno i 500.000), CRO gospodarstvo bi trokiralo u svojim razvojno najdeficiratnijim granama.
Ti bi isti divljaci razbijačkih nagona à la primat iz početnih scena, je li, Kubrickove „2001: Odiseje u svemiru“, zajedno s obiteljima iz kojih su jamačno ponijeli mrzilački bijes bez razumna pokrića, ako za bijes uopće i ima pokrića, mogli svirati u neku stvar, jer bi im i sada poluprazni tanjuri biti sasvim prazni. Ljudi koji su s druge strane svijeta došli zaraditi kruh sebi i svojima u dalekim domovinama uvelike znojem, odricanjima i vrlo tegobnim životom pridonose i boljem standardu hrvatskih žitelja. To treba cijeniti kao što se mora cijeniti svačiji pošten rad i zalaganje. Uređena i pravno savjesna država – kakva Lijepa Naša ne samo nije već još dugo neće ni biti s vlastima kakve se u Banskim dvorima štafetno redaju svake četiri godine – morala bi radi primjera/opomene drugima strogo kažnjavati svaki ispad mržnje, šovinizma, ksenofobije, isključivosti i divljaštva na tim podloga umjesto da se sramoti pozivanjem na tzv. preventivu.
Kakva vražja preventiva u okolnostima kad nabujala društvena nepravda na svim razinama, rastuće socijalne razlike i siromaštvo, polit-ideološki nered, korupcija u samom državnom vrhu, korozija moralnih vrijednosti, nedostojan odnos prema novijoj nacionalnoj prošlosti, katolibansko pak prenemaganje, itsl. čine iznimno toksičnom CRO sredinu u kojoj se, je li, odgaja nove naraštaje. Splitski batinaški skandal – ne prvi te vrsti niti će biti zadnji, jer je već dva dana poslije izveden novi napad na stranog radnika u splitskoj Vukovarskoj ulici; u Zagrebu ih je nesankcioniranih već na desetke, s teškim posljedicama – globalno je bacio smrdljivo blato na Hrvatsku kao ksenofobnu i zemlju. Čiji političari hodaju europama i neboderskim hodnicima na Manhattanu punih usta tzv. demokracije, je li, sigurnoga, multi-kulti otvorenoga, gostoljubiva i tolerantnog društva, a kad tamo… „Ubij Srbina“, „prebij Nepalca“, „pucaj u migranta“, „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“…
Da ti se smuči od takve države i vladajućih što si – stari bi Latini kazali divide et impera!? – bildaju materijalna dobra i politički utjecaj na neredu i podjelama, gdje su „dobrodošli“ (!?) i fantomke, bokseri, šipke, lanci, letve, gole šake, nogom u glavu… Bilo u obračunima tzv. navijača kod kuće i u inozemstvu, polit-ideološki ostrašćenih „domoljuba“ proustaške provenijencije, stranačkih primitivaca što su posisali kočijaške psovke s majčinim mlijekom ili zvjerska „razonoda“ lezilebaroških besposličara sa stranim radnicima kada se umorni kasno navečer vraćaju s posla. Mržnja svake vrsti – a najgora je međunacionalna/međuvjerska, šovinizam iz kojega je stasala ksenofobija domaće kućne radinosti – kulja iz svih pora polit-ideološki, socijalno i moralno podijeljene zajednice. Iz proustaštva.
„Narušavanje“ etničke slike
Na isti način kao što je na europskomu tzv. trulom Zapadu ksenofobija ubilačkoga, neonacističkog tipa ispuzala do zabrinjavajućih razmjera iz tradicije nacizma i fašizma, što ju je neodgovorna hladnoratovska logika kapitalističkog Zapada bila konzervirala 1945./1946. godine radi suporta u mogućem ratnom sukobu s komunističkim Istokom. Notornim je, je li, nacistima progledano kroz prste, operativcima tzv. konačnog rješenja židovskog pitanja, koji su se masovno zaposlili u poslijeratnom sustavu i nastavili nekažnjeno živjeti kao tzv. mirni susjedi. A ti „mirni susjedi“ nisu mirovali, dapače, neonacizam uvelike hara Njemačkom, ušao je čak i u strukture vlastimna svim razinama. Ta genocidna ideologija, najstrašnija u povijesti čovječanstva, bratskim/sestrinskim je političkim strankama tzv. radikalne desnice zapasala dobar dio političkog prostora u zemljama tzv. prve i druge brzine EU-a. Štoviše, ušla je u Europski parlament.
Ksenofobija, napadi na strane radnike tzv. globalnog Juga i ekstramna protumigrantska politika, jer da „migranti oduzimaju poslove domaćim ljudima“ i „narušavaju europsku etničku sliku, kulturu i tradiciju“ ista su mantra ksenofoba i inih tzv. desnih ekstremista u Lijepoj Našoj, kojom se svjesno truje djecu i mladež. Država, škola i Katolička crkva, je li, vrlo neodgovorno glumataju – voajere. Kaže mudar pûk da ćup ide na vodu dok se ne razbije. Je li ovaj hrvatski već razbijen nebrigom vladajućih i represivnog sustava – koji su, kažu, izborima „preuzeli odgovornost“, sic transit – jer zagrebačkim, splitskim i ulicama drugih većih gradova već teče uglavnom nepalska i „nepalska“ krv. Hoće li uskoro gorjeti njihove siromaške nastambe nedostojne civiliziranog društva kao što gore po Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji…?
U Zagrebu skupina huligana, dobrim dijelom maloljetnici na Srednjacima, terorizira veći broj Indijaca u kući gdje stanuju, fizički ih napadaju, bacaju kamenje u prozore, vrijeđaju rasističkim pogrdama, a policija ne reagira. Žive u strahu, pozvali su novinare Nove TV, obraćaju se veleposlanstvu svoje zemlje… Zagrebački je novinar Matej Knežević sa suprugom i par prijatelja svjedočio bezrazložnom šakačkom nasrtaju dvojice pijanih 18-godišnjaka i jednog maloljetnika na dvojicu Indijaca u srcu metropole, kod „Malog mede“ u Tkaličićevoj ulici, oko 23,30 sati. „Gubi se, crnjo! Gubi se u Nepal!“ – vikali su napadači. Knežević je ispričao Indexu.hr o svom šoku u zagrebačkoj policijina kamo je sutradan došao dati izjavu, gdje mu je policajac rekao da je „normalno da su naši napali Indijce“. Nakon što je na engleskom otpravio u Samobor Južnoamerikanku koja je došla prijaviti krađu torbice, obratio se na hrvatskom kolegici: „Dosta mi je ovih obojenih Alžiraca, Nepalaca…“ Knežević je obećao prijaviti MUP-u tog policajca zbog rasističkih izjava.
„Strani državljani su postali vrijedni članovi naše zajednice bez čijeg bi doprinosa, pa tako i brojnih stranih turista, naš životni standard bio znatno niži“, objavio je potom ministar policije Davor Božinović. “Njihova prisutnost i rad omogućuju nam održavanje kvalitete života i razine usluga koje uživamo danas. Hrvatska se s pravom ponosi time što je među najsigurnijim zemljama na svijetu, ali ovakvi incidenti podsjećaju nas da taj status ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Nasilje, osobito ako je motivirano predrasudama, nema mjesta u našoj zajednici.“ Ne bi smjelo imati, ali itekako ima, i to uglavnom motivirano predrasudama i mržnjom bez pokrića. Zato što ga vlast – čiji je Božinović važan dio i čak glavni i odgovorni za represivno stanje nacije – „progoni“ tek prigodnim priopćenjima i larpurlartističkim izjavama medijima. Umjesto da se krivce izvede imenom i prezimenom, tzv. plemenskom i inom pripadnošću, pred oči cjelokupne javnosti i bez pardona žestoko sankcionira kao opomenu svakomu tko bi ubuduće i samo pomislio ponoviti takvo nedjelo.
Kada je posrijedi batinaštvo iz mržnje, napad na nečije ljudsko i moralno dostojanstvo iz šovinističkih, ksenofobnih, itsl. „razloga“, izrazito toksično za društveno razumnu/odgovornu sredinu, kakva je jedino poželjna, ne smije biti „naših“ i „njihovih“, ovih ili onih obzira, itsl. Kakva je to bolesna „moda“ ili „zadovoljstvo“ batinaški ugroziti zdravlje/život nemoćnijem, je li, nezaštićenijem i mlobrojnijem samo zato što je u nečemu drukčiji, što nije „naš“, nego, eto – „Nepalac“!? Ili, u vrlo konkretnom slučaju, Hrvoje Klasić, iks klasa veći Hrvat, pametniji i bolji čovjek od svih proustaša što iz neonacifašističkog mraka/anonimnosti prijete klanjem i njemu i obitelji.
„Strašno je ako je za jednog policajca ‘normalno’ da ‘naši’ tuku Indijce ili Nepalce, svejedno, i tjeraju ih u Nepal“, zapisat će bivši predsjednik HND-a Zdenko Duka u kolumni „DRUGO MIŠLJENJE: Odgajali smo nacionaliste, pa sad imamo napade na strane radnike“ na portalu Lupiga.hr. „Strašno je i to što nam se čini da mnogi hrvatski policajci tako razmišljaju. Nije ovaj jedini (kojega je spomenuo novinar Knežević na FB-u, op. a.). Kao što ni ovaj napad na strane radnike nije jedini, bilo ih je prilično u posljednje vrijeme. (…) Povijest od 1990. godine pa na ovamo u Hrvatskoj – uglavnom – ne bi mogla potvrditi (Božinovićevu tezu) da su političke vrijednosti hrvatskog društva takve da su svi sigurni i jednako poštovani, bez obzira na etničku pripadnost.
Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem.
Kakva je to zemlja…
U Hrvatskoj i u Jugoslaviji nisu bili nikakav politički problem deseci tisuća studenata koji su kod nas i na naša sveučilišta dolazili iz zemalja trećeg svijeta, često i kao stipendisti svojih vlada. Dapače. Domaći ih nisu napadali, nije im smetalo što su ti studenti druge boje kože.“ Duka vrlo inteligentno primjećuje to zašto je HDZ-Plenkovićeva vlast izbjegavala otvorenije/glasnije govoriti o sve većim valovima stranih radnika i koji će vrlo brzo poprimiti razmjere tsunamija. I prije no što se pokaže koliko je omanula naivna vladina akcija tipa Hrvati, vratite se iz inozemstva na rodnu grudu. Surogat domoljublja iz 1896. godine velikana stiha Alekse Šantića: „Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,/ Neće vas grijat ko što ovo grije;/ Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije“.
Jer, retorički pita Duka, „kakva je to zemlja u kojoj sve cvjeta, u kojoj su ekonomski i politički uspjesi nevjerojatni i cijela se Europa divi Hrvatskoj na takvim uspjesima, skoro najvišem rastu BDP-a u Europskoj uniji, spektakularnom rastu hrvatskih plaća i time realnog životnog standarda, novom Pelješkom mostu, drugoj trasi tunela kroz Učku i tome slično, a s druge strane stanovništvo tek malo manje nego ranijih godina iseljava se glavom bez obzira. (…) Vlast je jako svjesna da je hrvatska politika posljednjih desetljeća javnim nastupima i kroz školstvo, kulturu pa čak i kroz znanost (…) odgajala hrvatske nacionaliste. Akoočekuješ da si odgojio ‘dobrog’ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, rzumno je zaključiti da će taj biti rasist, manje ili više agresivan“.
Povijesni revizionizam i proustaški/proendehazijski sentimenti, dakako, opasno su leglo ksenofobnih, mrzilački napada na strane radnike u RH, a vladino gledanje kroz prste povijesnom revizionizmu, guranju pod tepih antinacifašističke epopeje i njezinih globalno priznatih velikana radi afirmacije kvazihrvatskih proustaških/proendehazijskih tzv. kultura sjećanja dugoročan je krimen CRO vlasti prema budućim naraštajima. Ali i prema civilizacijskim vrijednostima suvremenog svijeta.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
