Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Može li se Evropa (još) osloniti na Njemačku?

Ne, na Njemačku koja pristaje zanemariti vlastite interese, koja se odriče uloge ključnog oslonca, kako političkog, tako i gospodarskog, Evropske unije, koja reagira na ultradesne ekstremiste tek u trenutku kada se ovi počnu približavati mogućnosti ostvarenja svojih planova o državnom udaru, na takvu se Njemačku jedva tko u Evropi može osloniti. I očito je kako su toga svi svjesni. Jer, ni iz jedne zemlje ‘zapadne demokracije’ nije (barem do trenutka pisanja ovoga teksta) političkom vodstvu Njemačke upućena bilo kakva poruka podrške. Kao da osujećivanje planova o državnom udaru u do jučer vodećoj zemlji Evrope nikoga pretjerano ne zanima.

Jedna od najvećih policijskih racija u povijesti Savezne Republike Njemačke; tri tisuće policajaca u akciji u ranim jutarnjim satima u jedanaest njemačkih pokrajina; istodobne akcije policije u Austriji i Italiji; pretrage kuća, stanova i jednog dvorca što su trajale do kasnih večernjih sati; 25 uhapšenih pod sumnjom da su pripremali nasilno rušenje demokratski izabranih organa vlasti. Zvuči kao scenarij nekog akcijskog filma iz tzv. B produkcije, dakle poigrava se s mogućnošću nečega za što svi znaju da nije moguće. Zar zaista nije?

O da, itekako je moguće. I dogodilo se sedmoga dana dvanaestoga mjeseca ove, 2022. godine. Akcija je bila usmjerena protiv pripadnika organizacije što se naziva Građani Reicha (što je u isto vrijeme aluzija i na njemačko carstvo i na Hitlerovu Njemačku koja se nazivala Trećim Reichom). Organizacija je to koja po procjenama nadležnih službi broji oko 21.000 članova, dakle nije po brojnosti baš neka marginalna skupina na koju bi čovjek s podcjenjivanjem mogao odmahnuti rukom. Poznata je po stotinjak nasilnih djela samo u prošloj godini, što uključuje i otvaranje vatre na policiju i ubojstvo jednog policajca.

A ipak, Građani Reicha promatračima njemačke političke scene jedva su poznati. Malo ih se i rijetko spominjalo, makar su – osobito u demonstracijama protiv mjera suzbijanja pandemije, ali i u povezivanju s neonacističkim skupinama – bili vrlo aktivni. A po onome što se iznosi nakon racije može se zaključiti da su policiji, Službi za zaštitu ustavnog poretka (Verfassungsschutz) i Saveznom uredu za suzbijanje kriminala (Bundeskriminalamt) bili i više nego dobro poznati. Što upravo nameće pitanje koje se može samo doimati banalnim: zašto se o Građanima Reicha tako malo znalo? Kome i zašto nije bilo stalo do toga da se u tu grupaciju već i ranije upre prstom kao opasnu? Tek pitamo.

A pitanje je potpuno opravdano, uzme li se u obzir da je velika racija poduzeta u trenutku kada su Građani Reicha (ionako već dobro naoružani legalnim i ilegalnim oružjem) počeli s nabavljanjem opreme i oružja, potrebnog za izvođenje državnog udara po klasičnom receptu: zauzimanje ključnih institucija vlasti, sjedišta vlade i parlamenta, zarobljavanje ili likvidiranje nositelja najviših funkcija u državi, zauzimanje punktova bitnih za funkcioniranje države, kao što su telekomunikacijski centri itd. Mada se neki analitičari i mediji trude minorizirati opasnost tvrdnjom kako je Njemačka bila ‘miljama daleko’ od bilo kakvog državnog udara, pa govore o ‘prevratničkim fantazijama’, prvi čovjek Službe za zaštitu ustavnog poretka bez imalo oklijevanja kaže kako je opasnost ‘bila realna’. Treba pretpostaviti da čovjek zna što govori, makar to govori tek sada.

Desničari, jer da je riječ o krajnjim desničarima to je nesporno, već su počeli dijeliti i funkcije u budućem Njemačkom Reichu (čije su dokumente, putovnice i iskaznice i do sada, naravno ilegalno, tiskali, a što je sve nadležnim službama bilo poznato). A to potvrđuje kako su smatrali da su na domak cilju, državnom prevratu. Vjerojatno je točno da (još) nisu raspolagali s dovoljno sredstava da ga provedu, ali činjenica da je među Građanima Reicha bilo i dojučerašnjih policajaca na višim funkcijama, ali i aktivnih i umirovljenih pripadnika Bundeswehra (kao i vojske nekadašnje DDR) nameće opet jedno pitanje: zna li itko koliko je široka i kamo sve dopire stvarna baza Građana Reicha (jer nesumnjivo da je daleko veća od onih 21.000 poznatih članova)? I opet, tek pitamo.

Postojanje desničarskih ćelija unutar njemačke vojske i policije i do sada se povremeno spominjalo. Novo je sada to da se u tome kontekstu navode i pripadnici nekadašnje istočnonjemačke vojske (Volksarmee), mada tu, s obzirom na protok vremena, može biti riječi tek o onima nižih činova. I novo je to da su takvi ljudi aktivno bili uključeni u planiranje državnog udara. Nikakve druge pojedinosti za sada nisu poznate.

Nekom čudnom koincidencijom sveobuhvatna policijska akcija protiv Građana Reicha poklopila se s prvom obljetnicom vlade kancelara Scholtza, vlade koja se pokazala slabom – prije svega u obrani onoga što i svaki laik prepoznaje kao vitalne interese Njemačke, vladi koja je manifestirala zamjerno visok stupanj poslušnosti kada su u pitanju želje Sjedinjenih Država, pokazujući u isto vrijeme kao svoju gotovo jedinu sposobnost, onu održavanja na vlasti.

Dovoljno je spomenuti nikakvo reagiranje novoga kancelara prilikom prvoga posjeta Washingtonu kada je američki predsjednik, stojeći pored njega, izjavio kako je projekt plinovoda Sjeverni tok 2 ‘mrtav’ (a riječ je o njemačko-ruskom projektu koji je – bio i ostao – od strateške važnosti za njemačko gospodarstvo). Pa onda još dodati kako se Njemačka držala gotovo nezainteresirano kada su misterioznim podvodnim eksplozijama teško oštećeni plinovod Sjeverni tok 1 (koji je još bio u upotrebi) i Sjeverni tok 2 (kojega se Njemačka, pod američkim pritiskom, nikada nije usudila pustiti u pogon). I kao krunu svega toga valja navesti kako od početka rata u Ukrajini, Njemačka pod vodstvom koalicione vlade kancelara Scholtza propušta svaku priliku da se profilira kao kičma ujedinjene i jedinstvene Evrope koja ne postoji samo zato, da bi provodila američku politiku u globalnim okvirima.

Pa kada se to sve stavi u širi evropski i svjetski kontekst, kakvu sliku vidimo? Vidimo sliku Njemačke koja je nekada bila stožerna sila ujedinjene Evrope, ponekada u tandemu s Francuskom, češće sama, ali sada to definitivno više nije. Vidimo sliku Njemačke, slabe, kolebljive i povodljive na planu vanjske politike i – sada – potencijalno ugroženu unutarnjom nestabilnošću.

Stoga je odgovor na pitanje: može li se Evropa još osloniti na Njemačku, nužno negativan. Ne, na Njemačku koja pristaje zanemariti vlastite interese, koja se odriče uloge ključnog oslonca, kako političkog, tako i gospodarskog, Evropske unije, koja reagira na ultradesne ekstremiste tek u trenutku kada se ovi počnu približavati mogućnosti ostvarenja svojih planova o državnom udaru, na takvu se Njemačku jedva tko u Evropi može osloniti. I očito je kako su toga svi svjesni. Jer, ni iz jedne zemlje ‘zapadne demokracije’ nije (barem do trenutka pisanja ovoga teksta) političkom vodstvu Njemačke upućena bilo kakva poruka podrške. Kao da osujećivanje planova o državnom udaru u do jučer vodećoj zemlji Evrope nikoga pretjerano ne zanima.

U kontekstu cijele priče o jednoj od najvećih antiterorističkih racija u povijesti Savezne Republike valja svakako spomenuti još dva podatka. Među uhićenim osobama spominje se i neka građanka Ruske Federacije i tvrdi kako je vodstvo Građana Reicha pokušalo uspostaviti kontakte s Moskvom, ali da Moskva ‘prema sadašnjim saznanjima’ na to nije reagirala. A u prvim analizama njemačkih eksperata mogla se čuti i ocjena kako treba ‘ojačati policiju, prije svega u tehnološkom smislu’ (čitaj: kontrola građana) i kako se s tvrdim pristašama Građana Reicha ne može raspravljati, nego je jedino djelotvorno sredstvo protiv njih ‘čvrsta pesnica države’.

Zaključujemo li nešto iz toga? Ne, tek spominjemo. Mnogo je u svemu tome pitanja što traže odgovore. Možda će ih donijeti naredni tjedni i mjeseci, možda i neće. Jedno je, međutim, sigurno i od toga zaključka ne bježimo: ujedinjena Evropa na dugi je rok izgubila jedan od svojih dosadašnjih glavnih oslonaca. Loše za Njemačku, loše za Evropu. A sva je prilika da će se pokazati kako je to loše i za svijet u kojemu ta ista Njemačka najavljuje ambiciju da postane najveća vojna sila Evrope.

(tacno.net/Tomislav Jakić)

Facebook
E-mail