Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Moni Ovadia: Jevrejstvo i judaizam naučili su me da budem sa potlačenima

Ono što se desilo 7. oktobra došlo je nakon 75 godina izraelske okupacije i nakon 67 godina strave od politike aparthejda u zemlji zapadno od rijeke Jordana. Izraelci na sve to odgovaraju riječju: hasbara. Ona znači najprije “objašnjenje”, a zapravo znači propagandu, kaže glumac, muzičar, pisac i direktor Gradskog teatra u Ferrari

(Foto: Wikipedia) Moni Ovaida

Moni Ovadia, glumac, muzičar, pisac, autor desetak knjiga koje se čitaju u dahu, čovjek izdvojenog mišljenja, prošlog oktobra je uzburkao duhove nad vodama Italije i nad vodama svijeta svojim istupima u odbranu palestinskog prava na život. Rado je pristao da govori za naš list.

Vi ste 17. oktobra, e da vaš teatar ne bi imao štete zbog vaših istupa, podnijeli ostavku na mjesto direktora Gradskog teatra u Ferrari. Kako je vaše povlačenje prošlo?

Stvar se okrenula mimo mojih očekivanja. Ja sam zbog svojih izjava u odbranu palestinskog prava na život izgubio naklonost gradskih vlasti, moju smjenu su tražili predstavnici partije u gradskoj upravi grada Ferrare. Ondje je jedan od senatora iz partije Fratelli d’Italia, neki Balboni, tražio moju ostavku. A tražio je, jer se digla velika buka oko mojih izjava o uzroku rata u Ukrajini i izraelskog uništavanja Gaze. Te izjave po oštrini nisu bile ni blizu mojim izjavama iz ranijih godina. I ja sam kazao, dobro, kad je tako, ja se povlačim. Ali, budući da je organ koji odlučuje o mojoj funkciji u teatru nezavisan, a to je Upravno vijeće teatra, taj organ je, dakle, donio odluku: ti ostaješ direktor našeg teatra, jer ti kao direktor radiš dobro i radiš na dobrobit teatra, a to što si kazao o Gazi, kazao si kao Moni Ovadia, to na tvoj status direktora ne može imati uticaja. I tako sam ostao. A ostavku sam podnio zato što nisam htio da šutim, a govorenjem bih naštetio zaposlenima teatra.

Rekli ste nakon Hamasovih napada 7. oktobra da su ovi posljedica višedecenijske politike izraelske države prema Palestincima i okupacije zemalja gdje Palestinci žive.

Odavno tako govorim, i sad kažem. O izraelskoj politici govorim već preko 40 godina, samo što to korumpirani konformisti nisu čuli, jer nisu htjeli da čuju. Rekao sam da je situacija došla do truljenja i do gnojenja, i morala je eksplodirati. Nisam nikad rekao “Živio Hamas”, ne, rekao sam da su se ti napadi mogli očekivati prije ili kasnije. Rekao sam, jer znam šta govorim i znam kako stvari stoje, jer se pola svog života bavim situacijom oko Palestine i Izraela. A znam i kako idu jevrejske stvari: jer sam Jevrej, otac mi je Jevrej, majka Jevrejka, oboje Sefardi, išao sam u jevrejski vrtić, pohađao jevrejsku osnovnu i srednju školu, znam hebrejski, znam i ladino.

Svejedno, poneko vas zna etiketirati i kao antisemitu. Svašta su vam govorili oni koji vas ne vole: da ste antisemita, da ste gori nego Eichmann, da je šteta što vam roditelji nisu umrli u Holokaustu, tako se ne biste nikad rodili. Šta kažete na to?

Svašta sam čuo i doživio u mojih sedamdeset i sedam godina, i da sam antisemita, jasno. No se u današnjem Izraelu preko antisemitizma lakše prelazi nego ranije. Glavna etiketa je sad anticionista. I nju su mi nalijepili neki. No mene takvi ne uznemiravaju previše. Mene su moje jevrejstvo i moj judaizam naučili da budem sa potlačenima, a ne sa tlačiteljima. Današnja država Izrael je tlačitelj, okupator i počinitelj zločina protiv čovječnosti! A potlačeni su Palestinci. Potlačeni, obespravljeni, izloženi višedecenijskom ubijanju, šikaniranju i diskriminaciji.

Izraelska arogancija

Iako o Palestini i Izraelu govorite odavno, čini se da stav javnosti u Italiji prema vama zaoštrio nakon 7. oktobra?

Ponavljam: 7. oktobar nije pao s neba. Ono što se desilo 7. oktobra došlo je nakon 75 godina izraelske okupacije i nakon 67 godina strave od politike aparthejda u zemlji zapadno od rijeke Jordana. Izraelci na sve to odgovaraju riječju: hasbara. Ona na hebrejskom znači najprije “objašnjenje”, a zapravo znači propagandu. Ta propaganda je bezobzirna, ona je projekt kojim se imaju uvjeravati druge zemlje u to da su Palestinci teroristi. Tako, primjera radi, izraelski političari kažu kako je Sharon povukao naseljenike iz Gaze, što je istina, ali ne kazuju da su granice Gaze, one na kopnu, one na moru i one iznad kopna i mora, potpuno pod izraelskom kontrolom. Ne kazuju da je snabdijevanje vodom, strujom, svakom energijom, potpuno pod izraelskom kontrolom. Ne kazuju da Palestinci i Palestinke, da bi dobili pasoš ili ličnu kartu, moraju ići izraelskim vlastima. Ne kazuju da pet miliona Palestinaca nema nikakvo državljanstvo, za šta odgovornost ima Izrael. To prešućivanje je golema, preteška i besramna laž. To sve čini dio propagande, hasbara.

Prije nekoliko dana Steven Spielberg je rekao da su napadi Hamasa dio onoga što se zove šoa. Kako se vama čini ta izjava?

Kako mi se čini? Čini mi se da je Steven Spielberg popio svoj mozak, pa su mu ostala usta. Sedmog oktobra se desilo nešto teško i žalosno, napad koji niko zdrav u glavu ne može opravdati. Ali kakve veze ima šoa sa višedecenijskom izraelskom okupacijom, ubijanjem palestinske djece i civila? U proizraelskom dijelu svijeta, a to je manji dio svijeta, manipulacijom se zavodi kako je 7. oktobra sve počelo. To je blasfemično. Jevreji koji su ubijani u Evropi za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ubijali nikoga, oni su ubijani nedužni, ubijani se bezobzirno i masovno, i neko je to nazvao šoa (shoah). To je postala metafora za sablasno stradanje Jevreja u Njemačkoj i po Evropi. Utrpavati jednodnevni Hamasov teroristički akt u šoa (shoah) je besramna cionistička propagandna, a istovremeno i blasfemična izjava.

Kažete da je sada cionizam ono što je jače.

Cionizam je podastrt svijetu preko ovoga slogana: zemlja bez naroda za narod bez zemlje. Bile su razne diskusije i razni predlozi gdje da bude ta zemlja bez naroda koja će biti data za državu narodu bez zemlje, to jest bez države. Govorilo se o Argentini, govorilo se o Surinamu, o Madagaskaru. Izabrana je Palestina, povijesno i geografski to nije bio neosnovan izbor, ali to nije bila zemlja bez naroda. Narod je ondje postojao, i živio ondje odavno. Cionistički slogan je prekršen i okrenuo se u zločin. Na “zemlji bez naroda za narod bez zemlje”, međutim, već je živjelo milion i po Palestinaca, i 650 hiljada Jevreja. Tada počinje progon Palestinaca sa zemlje na kojoj žive. To čini nova država Izrael, i to jedna od prvih stvari koju čini. To se kod prognanih zove nakba, to je riječ koja znači katastrofa. O tome piše nepotkupljivo i ne izdajući načela nauke izraelski povjesničar Illan Pappé. On u dvjema knjigama “Izum jevrejskog naroda” i “Izum zemlje Izraela” pokazuje da je cionistička država nastala na velikom nasilju i da su teorije o legitimitetu izraelske države većim dijelom legende, manipulacije, prevare. Pappé nedvosmisleno pokazuje da je progon Palestinaca iz Palestine izvorni cionistički projekt. Država Izrael je morala priznati da se desila nakba, ali država Izrael to nikad nije učinila. Potom, od 1967. počinje kolonizacija palestinskih zemalja. A to je ideološka pozadina cionističke misli. Danas se pitamo: kako to da su Netanyahuovi fanatici na vlasti? Odgovor je ovaj: Netanyahu je otjelotvorenje zločinačkog cionizma.

Kako vidite novu fazu zloupotrebe stradanja jevrejskog naroda?

O njoj je mjerodavnu knjigu napisao Norman Finkelstein, američki politički istraživač. Knjiga ima naslov “Industrija Holokausta”. Autor je sin roditelja koji su preživjeli Holokaust: otac je bio u Auschwitzu, a majka u Majdaneku. Familije oca i majke su nastradale u konclogorima. On je dakle, itekako kompetentan da kaže nešto o industriji Holokausta. I on kazuje u toj knjizi o zloupotrebi jevrejskog stradanja. To što kazuje je sve dokazano i dokazivo: jevrejsko uništavanje u Drugom svjetskom ratu danas se besramno upotrebljava kao propagandno sredstvo. I drugi ljudi koji misle svojom glavom i koji vjeruju svojim očima i ušima upozoravaju stalno na zloupotrebu Holokausta kojom se gradi izraelska arogancija. Gideon Levy, gigantska novinarska ličnost Izraela, napisao je, dan poslije Hamasovih napada 7. oktobra: “Evo, dokle nas je dovela arogancija države Izrael!” On živi u Izraelu sa svojom familijom, bio je u izraelskoj vojsci, poznaje stvari i odgovorno o njima piše.

Vi u svojim nastupima imate i Palestince kao dio muzičkog i glumačkog ansambla. Kako na to gledaju oni koji nisu ni Izraelci ni Palestinci?

Ljudi među kojima se krećem na to gledaju sa simpatijama. Kako gledaju izraelski desničari lako se može zamisliti. Palestinci su narod koji ima svu moju podršku. Ako se za moga života Palestina oslobodi, pa ako još bude postojala država Izrael, ja ću, nadam se, dobiti palestinski pasoš i s njime ću ući u Izrael. To će biti moj dug prema mojoj palestinskoj braći, prema veličanstvenom muzičaru Faisalu Taheru, rođenom u Yabadu, a nastanjenom u Italiji od 1986. On i njegova žena Palestinka imaju troje djece, djeca imaju talijansko državljanstvo, a roditelji mislim da imaju jordanske pasoše. Ja sam na strani Palestinaca, jer me, ponavljam, jevrejstvo uči da budem na strani onih koji stradaju od nepravde, od nasilja, od bezobzirnih koji naoružani do zuba ubijaju goloruke i nedužne.

Vrijednosti ljevice

Onaj dio svijeta koji zovemo Zapad, politički je na strani Izraela.

Jeste, i to je neizreciv skandal. Američki sateliti iz EU-a šire mantru o muslimanima kao teroristima. A muslimani znaju i da računaju i da uspoređuju, kako kaže univerzitetski profesor sociologije terora Alessandro Orsini, pa ukazuje na pet primjera provjerljivih naučnim metodom. Prvi, EU je uveo sankcije Rusiji kao kaznu za invaziju na Ukrajinu, ali odbija da ih uvede Izraelu za okupaciju palestinskog teritorija; drugi, Međunarodni sud za ratne zločine izdao je nalog za hapšenje Putina munjevito, već marta 2023, ali ne čini istu stvar protiv Netanyahua; treće, muslimani vide da EU neće da prekine slanje oružja Izraelu; četvrto, muslimani vide da su EU i SAD, u različitim ali sličnim ulogama, od 2001. do danas masakrirali stotine hiljada muslimana, muškaraca, žena i djece; peto, muslimani gledaju kako je Evropski parlament novembra 2022. označio Rusiju kao “državu koja sponzorira terorizam”, ali neće da to isto poduzme prema Izraelu, bez obzira na to što su izraelski zločini protiv čovječnosti u Gazi mnogo teži i veći od Putinovih u Ukrajini.

Velika je vaša solidarnost i sa Romima i Sintima. Napisali ste i jednu nezaboravnu knjigu o beogradskom Romu Jovici Joviću. Gdje je sada Jovica, kako je sa zdravljem?

Jovica je sad dobro, bio je nešto slab, pa se oporavio. On je čaroban umjetnik na harmonici, veličanstven je. Živi u Alessandriji, ja ga malo grdim što previše jede, on mi ne zamjera, on je predstavnik dobrog i čarobnog naroda Roma. Taj narod i narod Sinti tako su strašno nastradali kroz povijest i naročito u Drugom svjetskom ratu, a jedva da su dobili priznanje za to stradanje. Palestinci i Romi su moja dva najveća politička nastojanja u ovom životu. Romi su najmiroljubiviji narod na svijetu, narod rasijan po svijetu, narod bez države i vojske, bez oružja, koji nikada nije zaratio ni protiv kojega naroda. Svejedno, svuda su diskriminirani. Odavno se zalažem da Romi i Sinti dobiju Nobelovu nagradu za mir. Dopustite da se malo pohvalim. Santino Spinelli, profesor romske kulture, jednom je rekao: Moni nas je branio još dok ni mi sami nismo umjeli da se branimo.

I vi ste rođenjem Balkanac?

Jesam, i moji su roditelji Balkanci. Moj otac je rođen u Haskovu u Bugarskoj, majka mi je porijeklom iz Niša u Srbiji, od jevrejske familije Pamukov. Otac moga oca rođen je u Smirni, a otac njegova oca bio je iz Soluna. Što se Jevreja u Solunu tiče, ostalo ih je svega oko pet hiljada. A za vrijeme Osmanskog Carstva bili su ondje većina, solunska luka je bila zatvorena subotom, jer su u njoj radili Jevreji, lučki radnici su govorili ladino. Solunski Jevreji su doživjeli strašnu pogibiju, gotovo svi su odvedeni u Auschwitz, i ondje umoreni.

Bugarski Jevreji su spašeni, njih oko 48.000. U Bugarskoj je, da kažemo, glavna bila vlast bugarska, zato nisu uništeni. Zahvaljujući bugarskim vlastima i kralju, moji su roditelji preživjeli, pa sam se i ja mogao roditi. Naravno, i zahvaljujući dolasku Crvene armije. Ulogu Crvene armije danas mnogi umanjuju, ti koji to čine beščasni su i odvratni revizionisti. Bez Crvene armije nacizam ne bi mogao biti pobijeđen.

Danas se minimizira i prešućuje ne samo uloga Crvene armije nego i preko 20 miliona sovjetskih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Šta kažete na to da je antifašizam gurnut sa scene?

Kažem da sam preneražen. Ja sam antifašista i ljevičar i takav ću umrijeti. Jer ljevica za mene ima neprikosnovene vrijednosti: jednakost, socijalnu pravdu, mir, solidarnost sa potlačenima i obespravljenima. U meni se nije promijenilo ništa, i neće: ja ne mogu nikada postati fašista, lakše bih postao kamila, i lakše i prije.

(Novosti/Sinan Gudžević)

Facebook
E-mail