Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

MIT O ANTIFAŠISTIMA / Povjesničar rasturio laž koja kruži Srbijom: Ne, četnici nisu bili antifašisti, čak je i Pavelić imao finu poruku za Dražu

O suočavanju s prošlošću u Srbiji i suradnji četnika i ustaša piše Hrvoje Klasić

Nakon teksta kojim sam ukazao da je suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj često u suprotnosti s Ustavom, povijesnim činjenicama i zdravom pameću dobio sam puno pohvala iz Srbije. Naime, u toj zemlji se uvijek rado čita i sluša sve što napišem i kažem o problemima povijesnog revizionizma u Hrvatskoj, o pokušajima normalizacije teze o NDH kao ostvarenju stoljetnog hrvatskog državotvornog sna, te o relativizaciji i negaciji ustaških zločina s posebnim naglaskom na one počinjene nad pripadnicima srpskog naroda.

Dio Srba koji me hvali, uključujući brojne kolege povjesničare, ne radi to kako bi likovali zato što žive u društvu koje se na potpuno suprotan, dakle ispravan, način suočava s vlastitom prošlošću. Naprotiv, rade to jer su svjesni da se mržnji i zločinima kao nuspojavama nacionalizma na ovim prostorima mora prići po principu spojenih posuda. Samo dosljedna, odlučna i argumentirana borba protiv svakog nacionalizma, ponajprije onog u vlastitoj kući, jedina je garancija izgradnje demokratskih društava i mira u regiji u kojoj živimo.

Nažalost, postoji i velik, po mom mišljenju prevelik, broj Srba koji obračun s hrvatskim nacionalizmom, posebno kada to rade hrvatski povjesničari, vidi kao opravdanje za bezuvjetnu viktimizaciju srpskog naroda (kako u prošlosti tako i danas) i bezuvjetnu amnestiju srpskog nacionalizma i njegovih tragičnih posljedica (također, kako u prošlosti tako i danas).

Što je najtragičnije, spremnost vjerovanja u regionalne i svjetske zavjere protiv Srba i Srbije, kao i nespremnost osude onih pripadnika srpskog naroda, poglavito srpskih političkih, intelektualnih i vojnih elita, koji snose odgovornost za eskalacije nasilja, etnička čišćenja i masovne zločine nad pripadnicima nesrpskih naroda, postali su odavno dominantan način suočavanja s prošlošću u srpskom društvu. Ne morate biti istraživač ili analitičar da biste to primijetili, dovoljno je poslušati tamošnje vodeće političare i intelektualce, pogledati i pročitati najgledanije i najčitanije medije, ili samo zaviriti u školske udžbenike povijesti.

Teza o četnicima, antifašistima

Jedna od povijesnih tema kojoj se pristupa na pogrešan način, i u kojoj je nacionalizam odnio pobjedu nad činjenicama, jest i ona o četnicima, tj. o njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. Naime, u Srbiji već desetljećima dominira teza, koju su u međuvremenu prihvatili i mnogi koje se doista ne može smatrati nacionalistima, da su četnici poput partizana bili antifašisti i da su se borili protiv onih koji su okupirali Jugoslaviju.

Ta teza je i ozakonjena pa su četnički veterani izjednačeni u mirovinskim pravima s partizanskim veteranima. Ne samo u Srbiji, nego i bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj. Osim spomenutih zakona, dokaz revizionističkog odnosa prema četnicima su i sudski procesi kojima se nastojalo (i uspijevalo) rehabilitirati istaknute četničke vođe koji su nakon Drugog svjetskog rata osuđeni kao ratni zločinci, udžbenici povijesti, mediji, političari koji se javno deklariraju kao sljedbenici četničkog pokreta, ulice imenovane po četnicima, spomenici podignuti u čast četničkim zapovjednicima, zidni murali posvećeni četničkim vođama itd.

Zašto je odnos prema četnicima pogrešan? Zato što nije ispravno antifašistima i borcima protiv okupatora nazivati one koji su cijelo vrijeme rata surađivali s fašistima i okupatorima. Opravdanje da su surađivali zato da bi zaštitili srpski narod djelomično stoji, ali i nepobitno dokazuje da četnički pokret nije bio niti antifašistički niti pokret otpora. Osim toga, i partizani su, puno više nego četnici, spašavali srpski narod, ali se niti u jednom trenutku nisu odlučili na suradnju s fašistima i okupatorima.

Evo i nekoliko konkretnih primjera. Može li se antifašizmom nazvati četnička suradnja s talijanskim fašistima u Crnoj Gori, Dalmaciji i Lici? Mogu li sporadični vojni okršaji s Nijemcima na samom početku rata biti dovoljni da se četnike proglasi sudionicima pokreta otpora, ili je postupak četničkog zapovjednika Draže Mihailovića kada potkraj listopada 1941. šalje svog predstavnika njemačkim oficirima u Beograd na pregovore o zajedničkoj borbi protiv partizana, odnosno kada se s istim ciljem sredinom studenoga 1941. osobno sastao s predstavnicima Wermahta u selu Divci nedaleko od Valjeva, ipak nedvosmislen dokaz kolaboracije?

Ukazuju li njemački izvještaji iz 1942. na otpor ili kolaboraciju kada govore o četničkim odredima Draže Mihailovića i Koste Pećanca koji priznaju njemačku vojnu komandu? Kako kao opredijeljenost na otpor shvatiti Dražinu zapovijed četničkim formacijama iz 1943. da izbjegavaju sukobe s okupatorima? Uostalom, ako se na prste jedne ruke i mogu nabrojiti eventualni raniji sukobi s Nijemcima, najkasnije od listopada 1943. pa sve do svibnja 1945. četnička komanda na čelu s Dražom Mihailovićem nije naredila niti jednu vojnu operaciju usmjerenu protiv žive sile njemačkog okupatora. Naprotiv, u tom periodu četnici i Nijemci su najlojalniji vojni saveznici, a kao saveznici i zajedno bježe pred partizanima.

Suradnja četnika i ustaša

Cijelo vrijeme rata četnici aktivno surađuju i s onima najodgovornijima za genocid nad srpskim narodom, tj. vlastima NDH. Osim što se rame uz rame bore s ustašama protiv partizana, ranjeni četnici dobivaju mogućnost liječenja u bolnicama na teritoriju NDH, a udovice poginulih četnika od ustaških vlasti dobivaju financijsku pomoć.

Pred sam kraj rata Draža Mihailović u nekoliko navrata šalje svoje izaslanike da pregovaraju s Antom Pavelićem o zajedničkoj borbi protiv partizana, ali i o mogućnosti prolaska preko teritorija NDH pri bijegu na Zapad. Kako izvještava Svetomir Đukić, Dražin izaslanik, ustaški poglavnik je: “poslao kamione sa lekovima i municijom, a sem toga da je izdao potrebna naređenja nadležnim organima, da se Dražina grupa propusti kroz Hrvatsku, u pravcu Slovenije”.

Ovdje navedene, ali i brojne nenavedene činjenice o stalnoj i aktivnoj kolaboraciji s nacistima, fašistima i ustašama neosporan su dokaz da četničko ratovanje nije bilo usmjereno na borbu protiv fašista, niti protiv okupatora. Isto tako, brojni dokumenti govore o masovnim zločinima koje su pripadnici četničkih formacija konstantno činili nad civilnim stanovništvom tijekom rata. I dok se uglavnom priča o zločinima nad nesrpskim stanovništvom oni nad pripadnicima vlastitog naroda nekako uvijek ostaju u sjeni. A radi se o stotinama svirepo mučenih i zatim ubijenih srpskih muškaraca, žena i djece.

Pa zašto su onda suradnici Talijana, Nijemaca i ustaša dobili u Srbiji jednak tretman s onima koji su se doista jedini hrabro i dosljedno borili protiv fašizma i okupatora? I zašto se u Srbiji danas, unatoč masovnim četničkim zločinima nad muslimanskim, hrvatskim, ali i srpskim civilima, ponose četnicima i koriste ih kao primjer srpskog junaštva? Zato što je to karakteristika svakog društva u kojem nacionalizam, predstavljen kao patriotizam, nadglasa humanizam, u kojem veću važnost od znanstveno utvrđenih činjenica imaju mitovi, legende i obiteljske priče, u kojima se zločini nad pripadnicima drugih nacija uvijek opravdavaju interesima vlastite nacije, i u kojima društveno utjecajne vjerske vođe pokazuju više razumijevanja za zločine vjernika, nego za dobra djela nevjernika.

S obzirom na količinu posla koju moraju obaviti kako bi promijenila i uljepšala prošlost jasno je zašto takva društva nemaju vremena baviti se sadašnjošću i budućnošću.

Iako je ovo bio tekst o (ne)suočavanju s prošlošću u Srbiji svaka sličnost s hrvatskom praksom je namjerna. I, nimalo slučajna.

(Net.hr / Hrvoje Klasić)

Facebook
E-mail