O posjetu Sisku 20. rujna 1975. godine riječju i slikom sve je objavljeno u medijima, a ovdje želim dodati nešto što nije, a događalo se iza i ispod dimne zavjese toga sunčanog i vrućeg rujanskog dana.

Posjet Maršala Sisku republički protokol organizirao je Plavim vlakom iz Zagreba iako bi put kroz naselja, uredna, prošarana brojnim novogradnjama, zasijanim poljima i urednim vrtovima, u bogatoj jeseni, bio zanimljiviji. Cesta nije bila naročita (ni danas nema još auto ceste) pa je odabrana željeznica.

U toku putovanja, koje za neke republičke funkcionere nije bilo prvo u društvu Maršala, neki su se sjetili ranijih njegovih pitanja o neobrađenom i nekultiviranom zemljištu u Turopolju i slivu Save. Stanje je nepromijenjeno! Hoće li biti istih pitanja, pitali su se. Naime, Maršal je ranije upozorio na ogromno mrtvo bogatstvo u slivu rijeke Save. Nešto se pokušalo učiniti osnivanjem „Agrokombinata“ kasnih 60-tih (direktor Todorić, senior) ali nije završilo uspješno.

Odgovorni za razvoj i poljoprivredu očekivali su, pričalo se, da će možda zavjese na vagonskom salonu zasjeniti pogled gosta i neugodna pitanja. Vlak je vozio relativno sporo, za razliku od današnjeg, a razgovor se vodio pretežno o industriji Siska, novim investicijama u proizvodnju čelika koje ćemo gostu pokazati i novoj fazi Rafinerije, novim proizvodima iz nafte.

Ni zavjese ni druge teme nisu zaklonile neugodno pitanje. Sjećanje i oči vrhunskog mačevaoca, odličnog strijelca, preciznog bravara i dalekovidnog stratega registrirale su nepromijenjeno stanje zemljišta u Turopolju i okolini Siska. Prije ulaska u grad na temu razvijenosti sisačke industrije, Maršal će dodati: “Razvijenost nekog područja treba mjeriti po ukupnoj razini razvijenosti, a ne samo industrije. Ova ravnica iza nas još uvijek tužno izgleda.“.

Vlak je ulazio u zadimljeni kolodvor Sisak pa je jedva prozirna dimna zavjesa privukla pažnju gosta. Intenzivni dim iz žitnog silosa uz Kupu, neposredno prije željezničke stanice, u crno je zavijao prastari slavljenički Sisak. Pojavio se neposredno prije gosta, kao po dogovoru. Ništa nismo uspjeli promijeniti. Na peronu dočekujemo gosta vidno uzbuđeni, silom nasmiješeni, a u suštini smo kiseli i pokisli kao i iznenađena pratnja iz Zagreba. Maršal je nasmijan, kao dragi gost srdačno pozdravlja generala Vladu Janića – Capu i dio njegovog, prvog u svijetu, antifašističkog Odreda. Pozdravlja ostale borce, okupljene građane i kroz zadimljeni grad, nakon razgovora o Sisku u hotelu „Panonija“ prolazi automobilom u pravcu Rafinerije i Željezare, dok se dimovi iz njihovih dimnjaka povezuju u oblake sa onim ilegalnim i zagonetnim iz žitnog silosa bez dimnjaka.

Nama iz pratnje u Sisku ostao je dojam da je gost, koji dugo poznaje Sisak, sve primijetio bez promjene dobrog raspoloženja, radovao ga je susret s brojnim ljudima, srdačno je pozdravljao sve koji su stajali na nogostupima i ulicama. Tijekom vožnje je izjavio je da ga raduje mnogo mladih ljudi, dobro raspoloženih, dobrog izgleda i da ga oni još više obvezuju na zalaganje za boljitak.

Povezanost Maršala sa Siskom je trajnija pa je i to možda razlog da je sa mirnoćom i vedrinom podnosio neugodna iznenađenja. Svoje simpatije potvrdio je 20. ožujka 1969. godine kada je nenajavljen, na putu za Zagreb prije Popovače iznenada odlučio posjetiti Sisak. Nitko ga nije dočekao, a iznenađene, na brzinu pozvane i okupljene općinske dužnosnike dočekao je u hotelu „Panonija“ i pozdravio kao da je on domaćin i pitao za novosti i teškoće. Dugo je s njima otvoreno razgovarao, bez pripremljenog raporta i silnih statističkih podataka. Brzo se pročulo tko je u hotelu pa su okupljeni građani, bez uobičajenih priprema i protokola, srdačno pozdravili ovacijama iznenadnog gosta, dokazujući da im u toj situaciji nije potrebna protokolarna organizacija. („Diktatora se mora pozdravljati“, reći će „kritičari“, usprkos spontanom okupljanju i iskazanom iskrenom zadovoljstvu ljudi.)

Nakon ispraćaja iz Siska Predgrađa, umorna od priprema protokola, silnih sastanaka i dogovora o razgovorima s gostom, zbunjena iznenadnim požarom u silosu, u kojem su se zapalile uljarice zbog visoke vanjske temperature i neprilagođene ventilacije, općinska ekipa ne razilazi se na odmor, ne može raspraviti događaje zbog nedovoljno informacija, ne pokazuje zadovoljstvo uspješnim posjetom Maršala.

Iz pat pozicije izvlači nas Marijan Cvetković, neumorni i dosjetljivi, naš aktivni sugovornik u svim situacijama, pozivom „Svi dimnjačari i vatrogasci u Stari Brod.“ (selo na Kupi). Krenuli smo u njegovu vikendicu u koju nas je često pozivao na „fiš“. Uz ugošćivanje, dobivali smo poneku pohvalu, češće prijateljsku kritiku, ali dijelio je sve brige s nama i nije bilo „iskrenja“.

Još usput u kolima, predsjedniku općine Antunu Čavčiću i meni, kaže „Među desetak privedenih zbog požara je i Capin rođak.“ nama poznati aktivist i dobar radnik. Ante preuzima provjeru. Komentiramo mrzovoljno, revna služba unutarnjih poslova umjesto ranije preventivne provjere stanja u silosu, sad se dokazuje brojnim privedenim radnicima. Predsjednik općine ubrzo je doznao da je većina privedenih puštena, a među njima i Capin rođak. Što se događa? Maršal grli i srdačno pozdravlja Capu, a rođaka privode u pritvor zbog sumnje u podmetanje požara.

Kakav čudan dan u Sisku? Samo još nedostaju gromovi iz vedra neba.

Kupa, bistra i užurbana, nas je osvježila. Nismo ostali dugo kao inače.

Rado smo se odazivali na poziv domaćina Marijana u Stari Brod, naročito kada je u Sisku boravio general Vado Janić, naš Capo. Marijan je radi nas mlađih ispitivao Capu o ilegalnom radu, o mučenjima koja je trpio u zatvoru u beogradskoj Glavnjači i drugim prigodama kada su bili razdvojeni u ratu. Znali smo da Marijan radi na zapisima sjećanja iz rata, da Mika Špiljak vodi dnevnik. Od Cape smo imali nekoliko intervjua, pa smo njegov govor snimali za Arhiv i Muzej i eventualnu knjigu sjećanja.

I ta naša „škola“ nije prošla bez nesporazuma. Dok je zapovjednik JNA u Sisku bio general Martin Špegelj, uvijek smo ga pozivali na to civilno druženje, cijenili ga i prijateljski prihvatili. Pažljivo je njegovao tradiciju naše Sedme divizije i okupljao njene borce. Možda ga nismo obavijestili zašto je mikrofon pred Capom pa je krivo zaključio na osnovu svojih iskustava prije Siska da se njega snima i to objavio u knjizi o životnom putu, sa fotografijom prisutne ekipe u gostima kod Marijana, sa potpisima imena najpoznatijih prisutnih. Iako sam ga često susretao, naročito kada sam radio u Naprijedu (koji je bio trajni poslovni partner Armije još od rata) nikad nije govorio o toj sumnji i nažalost nismo to razjasnili. Osobno mi je ta sumnja teško pala i žalim da to nisam znao prije objave knjige, posebno zbog mogućih sjena na autoritete Cape i Marijana. Nadam se da će drugo izdanje knjige izvršiti tu korekciju teksta.

Na povratku u Sisak osjetili smo da je grad odisao pravom svečanošću, ljudi su masovnije prisutni na ulicama, u lokalima i restoranima, na obali Kupe zadržavaju se mlađi uz pjesmu, negdje se čuje glasnija muzika i vjerojatno smo samo mi „dimnjačari i vatrogasci“, kako nas je nazvao Marijan, bili nesposobni za slavlje iako se on trudio vratiti nam radno raspoloženje.

Mara, kako su prijatelji intimno zvali Marijana, bio je policijski proganjani gimnazijalac zbog komunističke djelatnosti, ilegalac, prvoborac, sportaš, zastupnik Moslavine koji se zalagao za unapređenja loze škrleta, Predsjednik Predsjedništva SRH, dobar suprug i roditelj, veliki realist s dozom optimizma i za druge.

Čovjek (tako sam ga doživio iz tog neposrednog, prvog susreta), drug Maršal ostao je trajno među Siščanima.

Gojko Šteković