Autor u novom romanu zamišlja Tita kao Splićanina koji se bijelom Vespom spušta do grada

‘Dopustio je izgradnju kulta ličnosti, koji mi je beskrajno odbojan, i očito nije mogao kontrolirati sujetu. A opet, bio je svestrano talentiran, doktorirao je na preživljavanju i studijama ljudskih karaktera. To nije mogao netko bez cinizma, ironije i autoironije. Zato mislim da je Titov unutrašnji svijet bio zabavniji od onog koji je manifestirao prema vanka’

“Tito je glavni junak knjige, a drugi junak je sam Split. Odlučio sam se za to jer svi mi Tita poznajemo kroz brojne događaje, intervjue, govore, geste i poteze, a nitko nikad nije pokušao izmaštati unutrašnji svijet tog čovjeka. Kad sam počeo o tome razmišljati, shvatio sam da je Tito tipični Splićanin i da je negdje to i njemu samom moralo biti jasno.

Da, revolucija i dolazak iz svijeta radništva i malog čovjeka. Ali, da i fino oblačenje, prezentacija na Rivi, uživanje u moru, ženskom društvu i suncu, svakako. Ne postoji na kraju krajeva ništa prirodnije od Tita koji se na bijeloj Vespi spušta u grad iz škvera”, objašnjava mi Dragan Markovina zašto se odlučio da svoj novi roman Maršal na Poljudu (koji u rujnu izdaje Hena.com) uzbudljivo gradi oko Tita kao demijurga.

Osim nove razorne fikcijske proze, Telegramovu kolumnistu, rasnom povjesničaru i neumornom društvenom aktivistu krajem ljeta kod beogradskog izdavača Biblioteka XX vek pojavit će se sjajna bolna knjiga eseja Programirani zaborav.

TELEGRAM: U procesu stvaranja romana Maršal na Poljudu koliko su se u vama sukobljavali povjesničar i autor, ili je vladala harmonija?

MARKOVINA: Iskreno sam se trudio da prevagne autor, ali od onog povjesničarskog u sebi ne mogu pobjeći. Jasno mi je da je to često višak, ali me činjenice i događaji uvijek vuku kao osnov, oko kojeg se kasnije gradi fikcionalizacija. Zato mislim da je za čitanje ovog, ali i svih mojih romana, olakšavajuće ako znaš background čitave priče. Dakle, harmonija je uspostavljena neodlučenim ishodom.

TELEGRAM: Tito u romanu često preuzima i poziciju pripovjedača u prvom licu. Ta pozicija je originalno cinična, ironijska i autoironijska. Mit sam sebe demitologizira?

MARKOVINA: Jednostavno je. Iz činjenice da je očito dopustio izgradnju kulta ličnosti, koji mi je beskrajno odbojan kao što svaki kult ličnosti to jeste, evidentno je da je Tito imao sujetu koju nije mogao kontrolirati. Ali opet, bio je to svestrano talentiran čovjek koji je doktorirao na preživljavanju i studijama ljudskih karaktera. Jer kako bi onda inače mogao balansirati među ljudima?

A sve to nije mogao netko bez cinizma, ironije i autoironije. I zato mislim da je njegov unutrašnji svijet bio puno slobodniji i zabavniji od onoga koji je manifestirao prema vanka.

TELEGRAM: Radite li u neku ruku paralelu s Dioklecijanom, pišući o ambivalentnom Titovu odnosu sa Splitom?

MARKOVINA: Da, možemo i tako reći. S tom razlikom da je Dioklecijan shvatio koliko je Split rajsko mjesto u stvarnosti, a Tito je to shvatio tek u mom romanu. Inače mislim da je on – a eto Brijuni su još jedan dokaz za to – uvijek ostao opsjednut Austro-Ugarskom. Kao i Krleža uostalom. Odatle i njihovo nerazumijevanje s Beogradom.

TELEGRAM: Jedan od protagonista je legendarni partizan i tribun Vicko Krstulović. Je li ga današnji Split izbrisao iz memorije?

MARKOVINA: Vicko je u romanu druga strana priče o Splitu, Titov prirodni sugovornik, ali i čovjek s kojim se najviše razilazio. Današnji Split u undergroundu nije zaboravio Vicka, ali on u nekoj stvarnoj, mainstream memoriji grada ne postoji.

TELEGRAM: U Vicku je bilo i klica onog smojinskog autentičnog anarhizma.

MARKOVINA: Vicko je prije svega bio autentični revolucionar, a onda Splićanin i Varošanin iz takozvane Male Moskve. Svijet je razumio iz te jadranske i puntarske perspektive. Kao takav, jasno nije imao šansu u državi koja uopće nije shvaćala potencijale Jadrana.

TELEGRAM: Ima scena u kojoj general nadrealist Koča Popović rezignirano i proročanski kaže: “Slušaj Vicko, oni opet dolaze, a mi smo prestari, poraženi i malo nas je da ih i ovaj put pobijedimo”. Je li rezignacija kojom pratimo povratak fašizma postala naša stvarnost? Ovaj put ih nećemo pobijediti?

MARKOVINA: Ja sam posljednjih godina baš zadnja adresa za bildanje političkog i društvenog optimizma. S jedne strane mislim da mi koji živimo upravo ovdje, na suncu juga, i dalje imamo privilegiran život, svemu unatoč. Ali sam savršeno svjestan da između mog i života blagajnica u supermarketima postoji možda i veći ponor nego između mog Splita i onoga “elitnog”.

E sad, da direktno odgovorim, kad sam se ovako lijepo ogradio. Ne mislim da ćemo ih u skorije vrijeme opet pobijediti. Štoviše, što vrijeme odmiče i što više proučavam našu prošlost i razmišljam o njoj, mislim da je uopće pojava, a kamoli pobjeda partizana i čitav projekt socijalističkog modernizma bio nevjerojatan eksces koji se neće ponoviti.

Neće, jer ljudi masovno biraju upravo ovo i tko sam ja da ih razuvjeravam oko toga. Jedino što mogu je da im kažem što mislim i da odem na jedrilicu kao Gordana u romanu.

TELEGRAM: Urnebesno ste prikazali bizarne susrete šestorice predsjednika jugoslavenskih republika u Vili Dalmacija u proljeće 1991. dok kao pokušavaju spriječiti nadolazeći kaos. Sve s odnosom uzajamnog obožavanja između Franje i Slobe. Hoće li vas čuvari naci-relikvija odmah dočekati na zub?

MARKOVINA: Čak mislim i da sam bio blag prema akterima tih uzaludnih tragikomičnih razgovora. Zaista sam im pokušao ući u glavu i pogoditi o čemu su razmišljali.

Ali uvijek mi se vraćalo pitanje: rano je proljeće, sastančite u Titovoj vili, toliko čarobnom i izdvojenom mjestu na Marjanu. More ne da zove, nego moli da se baciš u njega s mula, a nitko od njih nije maritiman i uopće su svi nesvjesni onoga što imaju za sebe u tom času.

TELEGRAM: U posljednjem prizoru romana Tito odlazi barkom prema Visu i pjevuši A sad adio, hit Vojkana Borisavljevića u izvedbi Olivera Dragojevića iz popularne jugoslavenske serije Vruć vetar. Karizmatični lider se transformirao u dirljivog luzera Šurdu?

MARKOVINA: Taj odlazak je naravno parafraza već viđenog, zadnji put kod Brešana. Ali kako je lajtmotiv romana Titova introspekcija o Splitu i vlastitu životnom putu, smatrao sam da je neizbježno da kaže, idem ja još jednom na Vis, a vi vidite što ćete. Istovremeno, taj čin odlaska na Vis ostavlja neku posljednju nadu u buđenje novog otpora.

TELEGRAM: Nevjerojatno je da Oliver ovaj hit nikad nije izvodio nakon što ga je snimio za špicu serije. Je li to bila neka njegova intimna namjera zaborava vlastitih biografskih činjenica?

MARKOVINA: O tom hitu koji je Oliver otpjevao na ekavici, pa više nikad nije, sve je napisao Boris Dežulović nakon njegove smrti i taj tekst je lako pronaći online. Da ironija bude maksimalna, upravo to su navijači pjevali Jugoslaviji tih prevratničkih godina i mogao se dodatno proslaviti da je nastavio s tom pjesmom.

TELEGRAM: Programirani zaborav naslov je i vaše nove esejističke knjige koja upravo izlazi u Beogradu. Ta amnezija o kojoj pišete pojela nam je čitave gradove.

MARKOVINA: Kad sam razmišljao o toj knjizi i podijeljenim gradovima, koji su ili još uvijek podijeljeni ili su to bili toliko dugo da im je to trajno odredilo sudbinu, shvatio sam da su ovi naši prostori najbogatiji takvim sredinama i da to nije slučajno.

Jednako kao što nije slučajna ni ta planska amnezija koju ipak sve češće narušava neželjena memorija koja se vraća. U knjizi se bavim prošlošću i sadašnjošću Trsta, Rijeke, Pule, Zadra, Knina, Mostara, Vukovara, Novog Travnika, Kosovske Mitrovice, Sarajeva i Beograda.

TELEGRAM: Metoda je fascinantna, kroz mučnu temu neprekinute tranzicije raspolućenosti na prostoru polisa Jugoslavije, kao tinjajućeg ognjišta mržnje, putujete jednako vrednujući naučne fakte, popkulturne činjenice i životne marginalije. Jesu li za vas kao istraživača jednako dragocjeni?

MARKOVINA: Apsolutno. Još od vremena dok sam radio na Filozofskom fakultetu u Splitu i formalno pripadao akademskom svijetu profesionalnih povjesničara, autarkičnost naše struke mi je bila jednako nevjerojatna koliko i odbojna.

Nizanje beskrajnih podataka, arhivskih fondova, daleko od drugih društveno-humanističkih disciplina, a kamoli od dobre publicistike, naša historiografija smatra sve ovo što radim u pravilu bezvrijednim i zapravo nepovjesničarskim.

Ja pak smatram takvu historiografiju koju nitko ne čita, osim kolega koje zaista rudarski prikupljeni podaci zanimaju – besmislenom, ako ne komunicira s društvom i svakodnevnicom u cjelini. Zato mi se oduvijek više sviđao američki pristup koji je negdje na tragu ovoga kako radim.

TELEGRAM: Izgon iz faktički ili duhovno podijeljenih gradova u nas se notorno prekriva kulisom “odlaska po slobodnoj volji”. Užas “humanih preseljenja” kao da više nikoga ni ne dira, u svjetskim razmjerima.

MARKOVINA: To je, najiskrenije, nešto što nikad neću prihvatiti i razumjeti. Da ne dolazim iz Mostara, možda bih i sam bio neosjetljiv na gubitak grada u kojem si rođen ili na to kad iz njega iščeznu čitave zajednice, tvoji drugovi na kraju krajeva, samo zato što su njihovi poraženi.

Ali baš zato što sve to znam, i kako je biti izbjeglica i kako je vratiti se u sredinu koja jedva podsjeća na sebe, mislim da ne postoji ništa nehumanije od toga da čovjeka, navodno humano, preseliš.

Isto vrijedi i za gradove. Višenacionalni gradovi bez svih svojih zajednica i nacija jednostavno više nisu ti gradovi. Oni su nešto sasvim drugo i u pravilu gore. Jer najgore je kad se tvoji stavovi i vizije nemaju u kome ogledati niti s kim komunicirati.

TELEGRAM: Bogdan Bogdanović je neimarska grandiozna figura oko koje okupljate ovu knjigu. Što dugujemo Bogdanoviću u izgradnji današnjih društava? Jesu li njegove ideje još žive i održive u budućnosti?

MARKOVINA: Bogdan Bogdanović je spojio naizgled nespojivo. Bio je istovremeno autentični pripadnik visoke i prilično samosvjesne građanske klase, bio je gradonačelnik Beograda, sveučilišni profesor i arhitekt. A arhitekti, oni ozbiljni, ljudi su koji posjeduju znanje i magiju.

Ali Bogdan je istovremeno bio i partizan i sanjar i netko tko je svjesno odabrao žrtvovati svoj građanski status, prvo kad je poslao javno pismo Slobodanu Miloševiću, a potom emigrirao u Beč i napravio sve da se distancira od politike koja se vodila u ime njegove nacije.

On je bio i vrstan pisac i sanjar. Čovjek modernizma i neke autentične arhaičnosti. A tako su mu i izgledali svi radovi, od mostarskog Partizanskog groblja nadalje. Baš kao da ih radi za vječnost. Na sve to, on je jako dobro naslućivao što će se dogoditi.

I zbog svih ovih karakteristika, kao i zbog melankolije predstojećeg poraza koju je nosio u sebi, postao je ikona prvoj poraženoj postjugoslavenskoj generaciji Jugoslavena.

(telegram.hr/Davor Špišić)

Poveznica na članak: https://www.telegram.hr/kultura/markovina-tito-je-ostao-opsjednut-austro-ugarskom-kao-i-krleza-zato-se-nikako-nisu-razumjeli-s-beogradom/