Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

LINIJA ŽIVOTA: Jahači kaosa

(Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL)

Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira sukob između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića

Sukob između Milanovića i Plenkovića ne proizlazi iz njihovih navodno različitih političkih agendi. Kad se sva ta silna dreka i bijes razgrnu, odjednom postaje posve razvidno da između njih nekakvih velikih političkih razlika zapravo i nema. Njihove su razlike karakterne i obojicu guraju u međusobni fajt. Milanović je konfliktna ličnost, uvijek spreman i željan se potući

Rat koji međusobno vode prva dva čovjeka hrvatske države eskalira, dobiva na ubrzanju i žestini i u sebe uvlači sve veće dijelove struktura državne vlasti. Prvo su se predsjednik i premijer počupali oko kadrovskih ingerencija u diplomaciji. Mjesecima se već ne mogu dogovoriti koliko čijih ljudi na veleposlaničkim mjestima. Potom su se, uz piromansku asistenciju ministra obrane, sukobili oko vojske, pretvarajući i načelnika Glavnog stožera i uredno funkcioniranje kompletnih Oružanih snaga u žrtvu svojih kaprica. Sada je otvorena bojišnica u prostoru vanjske politike. Uzajamno prekomjerno granatiranje oko predsjednikove najave da će blokadom prijema Finske i Švedske u NATO pritisnuti Bosnu i Hercegovinu i isposlovati željenu promjenu tamošnjih izbornih zakona, što već rezultira za cijelu Hrvatsku neugodnim reperkusijama na međunarodnom planu.

Tako će vazda vibrantni Zoran Milanović prošloga tjedna Andreja Plenkovića pokušati difamirati opetovano ga nazivajući izdajnikom Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tvrdeći da sudjeluje u razaranju njihova političkog entiteta, da im laže i vara ih predstavljajući se kao borac za njihova prava. Kao razlog izdaje navodi premijerove karijerne ambicije u Bruxellesu. Zapanjen je, kaže predsjednik, razinom servilnosti, kukavičluka i izdajstva. U zbirci zla s Pantovčaka novost je optužba da premijer funkcionira kao ruski liferant: oteo je, veli Milanović, Agrokor gazdi Todoriću da bi ga izručio Rusima i omogućio grupi ljudi da se na tome kriminalno obogate, a „vjerojatno je za to uzeo i proviziju“. Svojevrsnu inovaciju predstavlja i konstrukcija da je Plenković prevarom, „zabijanjem noža u potkoljenicu Karamarku“, došao na čelo HDZ-a, premda je ovaj, kao što je dobro poznato, svojim suspektnim obiteljskim spregama s MOL-om sam sebe likvidirao.

Infatilni sukob

Andrej Plenković odgovara tako da Zorana Milanovića uporno naziva ruskim čovjekom na Pantovčaku, insinuirajući da radne naloge prima iz Moskve. Moja je vlada i diplomacija, reći će, za razliku od njega, napravila gigantske korake za prava Hrvata, pa predsjedniku spominje crveni šuškavac iz jedne davne kampanje kad je u Sarajevu bio uz sada mu mrskog Željka Komšića. Prvi ljudi hrvatske države infantilno se sukobljavaju čak i oko toga kome je jedan od najvažnijih briselskih ljudi bliži. Ne dolazi Charles Michel u Bosnu i Hercegovinu zbog Milanovića, nego zbog mene, isprsio se premijer, na što će Milanović kontrirati hvaleći se da je „Miškeca“, predsjednika Europskog vijeća, znao i pio kavu s njim prije nego Plenković.

Političke razlike i sukobi, i na najvišim razinama vlasti, gotovo da su prirodno stanje svakog demokratskog poretka. Legitiman izraz višestranačkog sustava i pluralnog društva. Problem u Hrvatskoj nisu politički sporovi između najviših adresa vlasti, nego je problem u njihovu sadržaju i razini. U blebetanju i toksičnosti. Razmjena teškokalibarskih optužbi između predsjednika i premijera najčešće je sasvim osobno motivirana. Dodatna je nevolja u tome da obračun dvojice ključnih ljudi kapacitira cijelu državu. Preplavljuje sve druge teme. Kompletnu Hrvatsku njih dvojica pokušavaju dovesti u funkciju svoga šaketanja.

Problem u Hrvatskoj nisu politički sporovi između najviših adresa vlasti, nego je problem u njihovu sadržaju i razini. U blebetanju i toksičnosti. Razmjena teškokalibarskih optužbi između predsjednika i premijera najčešće je sasvim osobno motivirana. Dodatna je nevolja u tome da obračun dvojice ključnih ljudi kapacitira cijelu državu

Sukob između Milanovića i Plenkovića ne proizlazi iz njihovih navodno različitih političkih agendi. Kad se sva ta silna dreka i bijes razgrnu, odjednom postaje posve razvidno da između njih nekakvih velikih političkih razlika zapravo i nema. Njihove su razlike karakterne i obojicu guraju u međusobni fajt. Milanović je konfliktna ličnost, uvijek spreman i željan se potući. Nije važno oko čega, važno je da šaka leti. Tipična škorpija. Njegove logoreje ni vlastita mu mater, kako sam priznaje, više ne uspijeva podnijeti. Plenković je bahati autokrat, upogonjen ambicijom da je jedina vlast u državi. Njegova je glad za svevlašću tako ogromna da je porobio ili pregazio i neke temeljne demokratske institucije države. Obojica kao da nikad nisu čula da politika nije samo prostor borbe i konflikta, nego i prostor kompromisa. Što je umijeće nešto zahtjevnije od momačkog naguravanja.

Iracionalno čerupanje

Premda malformiraju u posve iracionalno međusobno čerupanje, jasno je da se dio sukoba u vrhu države temelji na sasvim opravdanim i racionalnim razlozima. Razumno je kad predsjednik upozorava da je premijerovo zivkanje glavne državne odvjetnice nedopustivo. Logično je kad problematične odluke Ustavnog suda o Mostovim referendumskim pitanjima kritički šiba kao nepodnošljivo sluganstvo prema Plenkovićevoj vlasti. Opravdano je kad problematizira premijerovo nereagiranje na koruptivne afere ministara.

Kao što je posve razumljivo kad premijer Plenković ukazuje na štetne aspekte Milanovićeve radikalizirane politike prema Bosni i Hercegovini. Kad tvrdi da tamošnjim Hrvatima više odmaže nego što im pomaže. Posve je umjesno da predsjednikove zamisli o ucjeni vetom na priključenje Finske i Švedske NATO-u, kako bi ishodio promjenu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, naziva avanturističkim. Za razliku od premijera koji do željenih promjena u posljednje vrijeme pokušava doći zagovarajući dogovor između Hrvata i Bošnjaka, predsjednik vatru gasi benzinom: notornog Dodika naziva partnerom i raspiruje konfrontaciju s Bošnjacima. Ovih će dana lanuti da im je politika „triput gora od Miloševićeve“.

Milanovićeva veto inicijativa već se nasukala. Osim jarana Raspudića i nekolicine jastrebova po Hercegovini, nitko je ne podržava. U pismu glavnom tajniku NATO-a Stoltenbergu ni predsjednik je više ne spominje. Još je nedavno prijetio da će kao vrag grešnu dušu goniti svakog saborskog zastupnika koji ne glasa za neprimanje Finske u NATO, uzalud. Nakon što je s torbom punom europskih obećanja dragi Charles Michel pojeo ćevape na Baščaršiji, ni tvrdolinijaš Čović, kao da je od pamuka, više ne maše bojkotom izbora. Ni Milanovićeve najave da će postizborna jesen u susjednoj državi biti nemirna nisu imale željeni učinak. Hrvati će, tvrdio je, proglasiti svoju samoupravu, na što će palicama i dugim cijevima međunarodna zajednica na njih krenuti. Nikoga nije zastrašio. Njegove prognoze o stvaranju trećeg entiteta, faktička vampirizacija Herceg-Bosne, sve više djeluje kao prijetnja praznom puškom.

Trovanje javnosti

Furiozni sukobi između predsjednika i premijera imaju na mentalno zdravlje nacije devastirajuće učinke. Zoran Milanović i Andrej Plenković svojim svađama truju javnost i kaotiziraju Hrvatsku. Ne vode rješavanju problema, nego njihovu umnožavanju. Stvaraju vrijednosnu zbrku i pomutnju. Razaraju institucije. Zajedničkim snagama razvaljuju Državno odvjetništvo – predsjednik kad navodno pun pravedničkog gnjeva poziva na utamničenje jednog ministra, premijer kad zove glavnu državnu odvjetnicu, koja je njegovom voljom i izabrana, navodno tražeći objašnjenje zašto na pritisak s Pantovčaka ne reagira, a zapravo osiguravajući svom ministru zaštitu od progona. Teško je, naime, vjerovati da gospođa Hrvoj Šipek premijerov poziv nije shvatila kao instrukciju o svom poželjnom ponašanju.

Nismo čuli da je Andrej Plenković od vlastitog ministra, koji se našao na udaru objavljenih svjedočenja o svom inzistiranju na višemilijunskom pogodovanju privatnicima na štetu države, bilo što tražio. A možda bi bilo pametno da je tražio ostavku. Upravo suprotno, čak je pokušao ogaditi zviždačice koje su aferu prokazale. Frknuo je nosom na podatak da su dobile posao kod opozicije. Premijeru bi valjda bilo u redu da ministar koji štiti prevarante ostaje u sedlu, a da žene koje su njegove sumnjive aktivnosti prijavile ostanu na cesti, bez posla i kruha! Sprega politike s korupcijom uništava hrvatsku državu. Predsjednik Milanović potpuno je u pravu kad Plenkovićev poziv glavnoj državnoj odvjetnici naziva protuustavnim ponašanjem, vrijednim opoziva i izgona iz političkog života. Još kad bi se i sam tako ponašao! Umjesto što tvrdi da DORH bez znanja i odobrenja premijera ministre ne smije hapsiti.

Uništavanju institucija vodi i predsjednikov bjesomučni napad na Ustavni sud s pozivom na njegovo ukidanje. Ne zato što Ustavni sud svojim recentnim odlukama o referendumskim pitanjima, kojima se upustio u lobotomiju nacije, ne zaslužuje kritiku. Ali zahtjev za njegovo rasturanje posve je pogrešan jer se tako problemi ne rješavaju. Posao je politike da institucije učini funkcionalnima. Što je nešto zahtjevnija zadaća. Nažalost, Zoran Milanović nije bez zasluga za nakaradno funkcioniranje Ustavnog suda. Dok kriči o državnom udaru, dok tvrdi da su „ti ljudi opasni jer podrivaju pravni poredak Hrvatske“, dok narod poziva na građansku pobunu i neposluh, predsjednik uopće ne taji da je u kadrovskom oblikovanju te institucije i sam sudjelovao. Njegov je SDP u dogovoru s HDZ-om birao ustavne suce, uglavnom islužene političare od kojih se ništa osim intelektualnog i moralnog jada i bijede nije ni moglo očekivati.

Nije se proslavio ni vlastitim akvizicijama. SDP se danas izričito odriče svojih nekadašnjih članova koji su se u Ustavnom sudu pridružili HDZ-ovom jatu. Milanović otvoreno govori o tome da su se njegovom voljom – ili milošću, kako to sam formulira – tamo našli, jer su ga „molili da ih negdje parkira“. Način funkcioniranja Ustavnog suda rezultat je, dakle, i njegovih kadrovskih odluka. Zato ne treba ukidati Ustavni sud, nego treba mijenjati dosadašnji obrazac izbora ustavnih sudaca. Što vjerojatno neće biti moguće dok jahači kaosa drže ključne pozicije u državi.

Nacional.hr

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave