Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Kultura sjećanja na dostojanstvo

(Foto: tourist.hr)

Antun Popov iz Tribunja, pored Šibenika, dugo će pamtiti ovo vrelo ljeto 2023. godine. Stojan Kumanović iz Tribunja, pored Šibenika, puno će kraće od Antuna pamtiti ovo vrelo ljeto 2023. godine. 

Stojan je, objavili su lokalni mediji, najstariji živi tribunjski ribar, a Antun najmlađi i zajedno su, nema tome puno, otkrili spomenik ribaru postavljen u mjestu koje je nekada živjelo od ribarstva i u kojem je danas, o gle čuda, najunosnije imati apartmane i iz mora vaditi lijevu papuču koju je nemirni sinčić dragih gostiju iz Češke bacio onako, čisto da vidi koliko može letjeti.

Tako se, eto, radom kipara Tea Baučića, Tribunj priključio Splitu, Makarskoj, Primoštenu, Braču… koji također imaju spomenike ribarima, odnosno težacima. Radnika iz neposredne proizvodnje isklesanog od kamena ili izlivenog u bronci uz obalu nema. Njegovu ulogu igraju preživjele zgrade u kojima se nekada radilo nešto konkretno i od kojih još nije napravljen boutique hotel ili, kao u Sinju – na mjestu pokojne „Dalmatinke“ – predviđeni salon za vjenčanja. 

Mediteran kakav je nekada bio je, dakle, okamenjen, ima vidno mjesto i pored njega se može, osim u suton zbog kontra svjetla, napraviti selfie ili zajednički snimak ekipe koja je došla da glumi kako je kod nas lijepo, nije vruće, jeftino je, a nema ni gužve.  

Pretvaranje konkretnog rada u spomeničku baštinu označava završnu fazu prelaska Dalmacije iz zajednice rada u društvo ulizica koje osam – devet mjeseci u godini smišlja što bi se još moglo unovčiti, a u sezoni prati booking i pokušava zaraditi dovoljno za mirnu kontemplaciju o sljedećem ljetu i šansama da se apartman od 150 eura po danu iznajmljuje za, u idealnoj varijanti, 500 eura, odnosno barem 250, ako već više ne može.

Tamo gdje je razmišljanje strogo ograničeno, planiranje zabranjeno, rad prognan, obala betonirana i more rasprodano, turisti mogu, čak i bez pomoći vodiča, shvatiti da plave table sa zvjezdicama nisu samonikle i da je, sasvim je moguće, njihov privremeni krevet u nečemu što je zamišljeno kao kuća za mnogobrojnu, skladnu obitelj u kojoj su za istim, velikim stolom na teraci trebali zajedno ručati težaci, ribari, inženjeri, liječnice, učiteljice, geodeti i farmaceutkinje umjesto kojih sada, za istim tim stolom, mumaju oni što su na tjedan-dva ostavili svoje poslove u slovačkim bolnicama i austrijskim bankama, mađarskom MOL-u i češkim tvornicama, napunili prtljažnike jeftinijim sirom i boljim pivom, pa došli da akumuliraju vitamin D, isperu sinuse slanom vodom i pokažu sitnoj djeci kako se skače na glavu.

Da se mi ne lažemo, krčiti draču i razbijati kamen da se dođe do malo obradive i plodne zemlje je teško. Ni ribarenje nije romantično, sasvim suprotno. Oboje je, međutim, rizično: ako nema straha od suše, ima od tuče, ako je dobro vrijeme za ići na more, isto je takvo za talijanske koće, ako urod i ulov podbace, nema ni ulja, ni vina, ni ručka, ni… Nema, u najkraćem, ničega.

Turizam se, da, u usporedbi s tom patnjom, čini kao da je iz raja izašao. Samo čini, a ništa, baš ništa nije, naučili smo do sada – imalo se vremena – kao što se čini.

Nije se, drugačije rečeno, od motike i vrše bježalo u rentijerstvo, već u zanate u kojima zarada ne ovisi od milosti prirode, u škole i na fakultete, u tvorničke pogone i šalter sale, u sve ono što je sinove i kćeri težaka i ribara pretvaralo u električare i medicinske sestre, arhitektice i diplomirane pravnike, učiteljice i povjesničare, djelatnice službe platnog prometa i građevinske radnike, u one čije sutra ne ovisi o tome je li se diglo jugo ili će biti mraza, a zima od toga je li svih 100 dana bio pun nesuđeni stan za najstarije dijete ili je neki vrag preusmjerio goste ka konkurenciji koja, recimo, pivo s pogledom na zid ne naplaćuje kao ono s pogledom na Big Ben i gdje pizza ne košta kao da je upravo dostavljena avionom Croatia Airlinesa.

Da nije tužno, bilo bi samo groteskno sijati spomenike težacima i ribarima u kraju u kojem je isplativije biti konobar nego kustos u muzeju i u kojem pedesetak kvadrata s tri zvjezdice vrijedi više od završene srednje ekonomske, a nekoliko takvih od diplome i magistarske titule zajedno, u kojem se porede maslinova ulja iz njemačkih s onima iz domaćih trgovačkih lanaca i gdje je komad ribe s gradela skup kao sat čišćenja apartmana što je, misli se na čišćenje, konačno postalo plaćenije od odlaska na radno mjesto izmišljeno kao kompenzacija za radosno prihvaćanje članske iskaznice HDZ-a. 

Sve što su Dalmaciji donijeli poljoprivreda, ribarstvo i industrija, turizam je doveo u fazu u kojoj je spomenička bižuterija jedini podsjetnik na vrijeme u kojem su žuljevi na rukama pokazivali da se, ipak, isplati učiti, slab urod i ulov dokazivali da je bolje variti u škveru nego trgati i nadati se da u vrši neće biti samo dva ciplja i tri molića, konobari znali što gosti i gošće piju prije nego dobiju narudžbu, ljeta nisu bila godišnja doba servilnosti, a zime vrijeme pretvaranja mista i gradova u skladišta ugostiteljske opreme. 

Jednog lijepog, najljepšeg dana, u kojem će hrvatski turizam – ta neplanska, megalomanska i po društvo razorna gospodarska grana – kolabirati, apartmani opet postati stanovi, sezonski obrti besmisleni i perspektiva srednjoškolaca neće ovisiti o broju četvornih metara koje će naslijediti, kipovi poput tribunjskog ili splitskog će podsjećati na vrijeme koje nije, naravno da nije, gore od ratnog, ali mu posljedice dugoročno jesu. 

Do tada, spomenici težacima i ribarima će čuvati kulturu sjećanja na dostojanstvo onih što nisu lagali kada su djeci govorili da se isplati učiti – i to puno više nego znati lijepo fotografirati teracu s pogledom na užarenu, od ležaljki neprohodnu plažu.

(forum.tm/Emir Imamović Pirke)

Facebook
E-mail