Iako nas zagovornici “dvostruke konotacije” uvjeravaju da pod pozdravom “Za dom spremni” 1990-ih nisu činjeni zločini, istina je suprotna. Ratne zločine pod tim pokličem počinili su ne samo pripadnici otvoreno proustaškog HOS-a, nego i pojedinih regularnih postrojbi hrvatske vojske i policije
Teško da se na ovdašnjoj suvremenoj političkoj sceni može pronaći kukavičkiji potez od onoga kad je 2017. godine, kao odgovor na postavljanje ploče u Jasenovcu s natpisom “Za dom spremni”, premijer Andrej Plenković uspostavio Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.
Naredne godine to je tijelo iznjedrilo Dokument dijaloga, u kojem je spomenutom ustaškom pozdravu pripisalo “dvostruke konotacije” i tako ga de facto legaliziralo. Iako se radi o pravno neobvezujućem dokumentu, u međuvremenu su se na temelju njega donosile sudske presude, a ulice su preplavile memorabilije HOS-a. Vrhunac normalizacije ustaškog pozdrava dosegnut je ovog ljeta na dva koncerta Marka Perkovića Thompsona, a potom i na obilježavanju 30. godišnjice “Oluje” u Kninu.
Uskoro bi, kako preko mainstream medija najavljuju izvori bliski vladajućima, “dvostruka konotacija” – a koja nije ništa drugo doli prihvaćena laž proustaške desnice – mogla biti upisana u zakon. Jedna od ideja je, naime, da u izmjene Kaznenog zakona uđe tako skrojena neistina prema kojoj ispada da ZDS iz Drugog svjetskog rata nije isto što i ZDS iz rata devedesetih. Tih je godina, uvjeravaju nas desničari, uključujući Plenkovićev HDZ, ustaški pozdrav najednom postao “neokaljani simbol otpora, hrabrosti, žrtve i ljubavi prema domovini” i kao takav “lišen svake negativne, zločinačke konotacije”.
Najčešća podvala za kojom pritom posežu je ona da pod tim pozdravom u Domovinskom ratu nisu činjeni zločini. Međutim, činjenice utvrđene pred domaćim i međunarodnim sudovima pokazuju suprotno. Ne samo da su ratne zločine s natpisom “Za dom spremni” na uniformama 1990-ih činili bojovnici otvoreno proustaškog HOS-a – koji su se, uostalom, prema priznanju njihovih osnivača, borili za obnovu Nezavisne Države Hrvatske od Sutle do Drine – nego i pojedini pripadnici regularnih postrojbi hrvatske vojske i policije koji su se također kitili, odnosno koristili istim pozdravom. Donosimo pregled takvih slučajeva, temeljen na sudskim presudama i svjedočenjima.
Cerna
Bio je 17. veljače 1992. kad su se petorica pripadnika izviđačko-diverzantske satnije HOS-a, tada već u sastavu HV-a, dovezla do Ulice braće Radić u mjestu Cerna kraj Županje. Po naređenju svog zapovjednika Tomislava Madija, koji ih je poslao da “srede neke vikend-četnike”, HOS-ovci su, među kojima trojica jedva punoljetni, upali u kuću obitelji Olujić. Nakon što su pretresli sve prostorije, po kratkom postupku, hicima iz prigušenog automatskog oružja, smaknuli su sve koje su unutra zatekli: 11-godišnjeg Marka, 15-godišnju Milenu, njihovu majku Anicu, bankarsku službenicu i oca Radomira Olujića, šefa samoposluge u Cerni. U kuću su potom postavili 27 kilograma eksploziva, s ciljem da je sravne sa zemljom.
Počinitelji – Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić, Mijo Starčević i stanoviti Bosanac kojem do danas nije utvrđen identitet – nakon obavljenog zadatka su se s opljačkanim dragocjenostima odvezli natrag do školske zgrade u Komletincima, gdje se nalazio stožer njihove postrojbe, te ih predali zapovjedniku Madiju. On im je za nagradu rasporedio dio plijena. Kako je ustanovljeno godinama kasnije, u pravomoćno okončanom sudskom postupku, primarni motiv ubojstva obitelji Olujić bila je srpska nacionalnost oca Radomira. Sekundarni motiv bila je pretpostavka da u kući ima novca, jer su Radomir i njegova supruga Anica, po nacionalnosti Hrvatica, nakon brojnih prijetnji prodali jedan poslovni prostor u Vinkovcima.
Budući da su počinitelji krivo spojili kapisle, eksploziv postavljen u kući Olujićevih na kraju nije detoniran, pa je poprište zločina ostalo netaknuto. Međutim, istraga je pokrenuta tek 2005. godine, nakon što je javnost doznala za ovaj svirepi zločin iz emisije “Latinica”. Iz iskaza pojedinih svjedoka pred Županijskim sudom u Vukovaru vidi se da su nadležne institucije za ubojstvo Olujića, kao i za moguće počinitelje, znale još 1992. Tokom dokaznog postupka utvrđeni su propusti policije koja je obavljala uviđaj.
“Policijska istraga provedena u ovom slučaju školski je primjer kako se ne bi smjelo raditi”, zaključio je sudac Ante Zeljko, pa u presudi poentirao kako je “naredba da se cijela obitelj ubije i opljačka, da se nakon svega kuća eksplozivom digne u zrak, bila bestijalna, monstruozna ili, detaljnije i razumljivije, surova i okrutna, zastrašujuća i čudovišna”. Vukovarski Županijski sud naposljetku je 2008., 16 godina nakon ubojstva, Madija osudio na 20 godina, Jurića na 12, Starčevića na deset, Poštića na osam, a Lazića na sedam godina zatvorske kazne.
Kako bi se trajno obilježilo sjećanje na Marka, Milenu, Anicu i Radomira, članovi Udruge hrvatskih veterana Općine Cerna i Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata su 2023. pokrenuli inicijativu da se u parku nasuprot njihove obiteljske kuće otkrije spomen-ploča s imenima žrtava i datumom ubojstva. No kada se inicijativa početkom ove godine približila svojoj realizaciji, vodstvo Općine Cerna je zbog prijetnji i najavljenih prosvjeda obustavilo radove.
Dretelj
“U Dretelju je bio pakao. Svakodnevno je bilo – degenek, gledaš kad će te ubiti. Gonili su nas da čupamo travu, šutnuli bi loptu među nas, došli, kao, po nju pa te preko rebara udri, udri, udri… I tako svaki dan”, posvjedočio je Siniša Zurovac, koji je do rata 1990-ih radio kao glavni komercijalist u čapljinskoj tvornici keksa Lasta. Nakon napada JNA i srpsko-crnogorskih rezervista na Čapljinu u travnju 1992. godine, Zurovac nije prešao na “drugu stranu”.
“Nikom ništa loše nisam učinio i zbog čega bi iko meni naudio, mislio sam”, ispričao je on za Deutsche Welle. Međutim, 2. lipnja 1992., dok je kosio travu na svom imanju, po njega su došli naoružani HOS-ovci i odveli ga u logor Dretelj, gdje je bio zarobljen četiri mjeseca. Osim što je, potvrdio je, morao poljubiti sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića čim je uhićen, a u logoru pjevati ustaške pjesme, stražari su njega i ostale zatočenike svakodnevno zlostavljali.
Prema presudama više sudova, Hrvatske obrambene snage su od proljeća 1992. pa do smrti Blaža Kraljevića, ratnog zapovjednika HOS-a u Hercegovini i južnoj Dalmaciji, u drugoj polovici iste godine koristile bivšu vojarnu JNA u mjestu Dretelj nadomak Čapljine kao logor za srpske civile i ratne zarobljenike s područja Hercegovine i doline Neretve.
Među prvim zatvorenicima u Dretelju bila je Slavojka Frižović. U razgovoru za BIRN ispričala je kako je u tom logoru bila zatvorena s 40 žena i kako je vidjela da su neke od njih odvedene na silovanje. “Dođu preko dana i gledaju gdje koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bilo ju je sram. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim”, rekla je Frižović.
HOS-ovci su u Dretelju provodili sustavna premlaćivanja, pljačku imovine, prisiljavanje na rad, a odvođene osobe držali u iznimno nehumanim uvjetima, bez hrane, vode i zdravstvene njege. Sud Bosne i Hercegovine je 2015. pravomoćno osudio četvoricu bivših pripadnika HOS-a, Ivana Medića, Marinu Grubišić-Fejzić, Ediba Buljubašića i Ivana Zeleniku za zločine protiv srpskih civila i ratnih zarobljenika u tom logoru. U Švedskoj je pak nešto ranije, 2011., zbog istih zločina pravomoćno osuđen nekadašnji HOS-ovac Ahmet Makitan, a u Norveškoj je njegovom suborcu Mirsadu Repaku iste godine potvrđena kazna od osam godina zatvora.
Nakon raspada HOS-a u Hercegovini, kontrolu nad logorom Dretelj krajem 1992. preuzelo je Hrvatsko vijeće obrane i u njega uglavnom tamničilo muškarce bošnjačke nacionalnosti. U haškoj presudi Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku i drugima navodi se da su se u tom periodu u Dretelju provodili sustavni zločini, uključujući protupravna zatočenja civila, fizičko i psihičko zlostavljanje te prisilne deportacije s ciljem etničkog čišćenja, sve uz znanje i sudjelovanje vodećih predstavnika HVO-a. Kako dokazuju brojna svjedočenja dokumentirana u presudi, logoraši su u Dretelju sve do njegova zatvaranja krajem rujna 1993. prisiljavani na teške fizičke poslove, poput kopanja rovova u opasnim borbenim zonama.
Pakračka Poljana
Iako ga nije vodio HOS, zarobljenici su u logoru Pakračka Poljana svakodnevno tjerani da uzvikuju ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Od jeseni 1991. godine, kad je otvoren u prostorijama nekadašnjeg društvenog doma, pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a pod komandom Tomislava Merčepa u taj su logor dovodili nezakonito privedene srpske civile s područja Pakraca, Kutine, Daruvara i Zagreba, ali i manji broj Hrvata, te ih ondje ispitivali uz učestala premlaćivanja, mučenja i ubojstva.
Privedeni su najčešće odvođeni iz svojih domova, gotovo u pravilu od njih je oduziman novac i ostale vrijednosti, uključujući automobile, a u jednom slučaju čak usisivač i pegla. Neki od zatvorenika bili su mučeni elektrošokovima, sipani su im sol i ocat na zadobivene rane, a tortura je često uključivala udaranje tvrdim predmetima i rezanje noževima. Na desetke žrtava, među kojima se najmanje troje još uvijek vode kao nestale osobe, merčepovci su najčešće likvidirali vatrenim oružjem iz blizine, hicima u glavu, nakon čega su zakapane u plitke grobove koje su logoraši ponekad morali iskopati jedni drugima, uglavnom u bližoj okolici Poljane.
“Kada je u prostoriju ulazio bilo tko od pripadnika postrojbi koje su imale zapovjedništvo gdje smo bili, morali smo ustati i pozdraviti ga pozdravom ‘Za dom spremni’”, posvjedočio je Đorđe Gunjević, logoraš iz Pakračke Poljane
Nekolicina koji su preživjeli zlostavljanja svjedočili su u postupku za ratne zločine, u kojem je Merčep pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora. Među svjedocima je bio Đorđe Gunjević, koji je u ratu obnašao dužnost pomoćnika povjerenika Vlade RH za Pakrac. Šira javnost za njega je doznala nakon uspješne evakuacije preko 300 bolesnika i liječnika iz tamošnjeg Medicinskog centra krajem rujna 1991. godine. No već 11. listopada Gunjević je, prilikom traženja pomoći za evakuirane bolesnike u Kutini, zatočen u Pakračkoj Poljani. Po dovođenju u logor, merčepovci su ga vrijeđali po nacionalnoj osnovi, poručivši mu da “jebu Vladu koja Srbina četnika imenuje za pomoćnika povjerenika” te ga pretukli, slomivši mu tri rebra, dok su mu dva napukla.
Gunjević je u svjedočenju izjavio da su zarobljenike u Poljani tuklo i maltretiralo, što je podrazumijevalo spajanje na strujni induktor te tjeranje da dižu ruku na ustaški pozdrav. Detalje je opisao u knjizi “Evakuiran u Pakračku Poljanu”, koja je objavljena u izdanju Documente. “Kada je u prostoriju ulazio bilo tko od pripadnika postrojbi koje su imale zapovjedništvo gdje smo bili, morali smo ustati i pozdraviti ga pozdravom ‘Za dom spremni’, a često smo morali pjevati himnu”, napisao je Đorđe Gunjević.
“Maltretiranje i tortura su išli toliko daleko da se ljude ponižavalo na najgori način, kao na primjer da se pritvorenici šamaraju između sebe, da jedan drugom ‘puše’ i na sve moguće druge načine, uključujući i sklapanje tobožnjih ugovora o prodaji neke imovine. Bio sam na ivici živčanog sloma, spreman da me ubiju samo da se te strahote okončaju. Moj um nije mogao prihvatiti sve ono što nam je činjeno u ime neke ideje ili ne znam čega. Bilo je užasno gledati kako po naređenju pritvorenici – logoraši, ugledni građani i ozbiljni ljudi, šamaraju jedan drugog dok se u isto vrijeme netko smije i uživa u neljudskom postupanju”, zapisao je Gunjević u svojim memoarima.
Uzdolje
U jutarnjim satima 6. kolovoza 1995. u Šare, zaselak sela Uzdolje nedaleko od Knina, bijelim civilnim automobilom dovezla su se trojica muškaraca naoružana automatskim puškama. Sva trojica su nosila dijelove maskirnih uniforma, a jedan od njih isticao se po tome što je oko ruke imao crnu vrpcu s natpisom “Za dom spremni”, opisala je istražiteljima Haškog tribunala u godinama koje su uslijedile zaštićena svjedokinja.
Prema svjedočenju nje i ostalih preživjelih koji su se dan nakon oslobođenja Knina našli u Uzdolju, naoružani muškarci su u Šarama zatekli grupu starijih civila srpske nacionalnosti, koje su, uz psovke i prijetnje na nacionalnoj osnovi, odveli na cestu koja vodi prema Kninu. Nakon što je grupi naređeno da sjedne na asfalt, jedan od vojnika ih je pokosio rafalom i tako usmrtio Milicu Šare (1922.), Stevana (1934.), Janju (1933.) i Đurđiju Berić (1920.), Krstana (1933.) i Jandriju Šaru (1932.) te Miloša Ćosića (1923.), dok je jedna žena, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu i naposljetku postati spomenuta svjedokinja.
Istog datuma u zaselku Šare u svojoj kući je ubijena i potom zapaljena 80-godišnja Sava Šare, a u danima nakon “Oluje” u okolnim je selima, Orliću, Markovcu, Biskupiji i Vrbniku, ubijeno još desetak civila. Iako su ti zločini opsežno dokumentirani u postupku koji se pred Haškim tribunalom vodio protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, počinitelji do danas nisu osuđeni. Štoviše, Ustavni sud je 2021. godine, na temelju (bezuspješnog) postupka za naknadu štete koji je pokrenula kći ubijenog Miloša Ćosića, ustvrdio kako je istraga zločina u Uzdolju, počinjenog, očigledno, i pod geslom ZDS, bila neučinkovita.
Šibensko Županijsko državno odvjetništvo još je 2004. formiralo spis protiv nepoznatog počinitelja, a četiri godine kasnije doznalo se i ime mogućeg ubojice. Međutim, Ustavni sud je na temelju dostavljene dokumentacije utvrdio da on do danas nije ispitan niti su nadležna tijela progona poduzela druge korake koji su mogli dovesti do kažnjavanja odgovornih.
Prokljan
U više smo navrata na ovim stranicama pisali kako je jedan od dvojice pravomoćno osuđenih za zločine počinjene u “Oluji” Božo Bačelić, ratni zapovjednik voda Izvidničke satnije 113. brigade HV-a. Nakon dugotrajnog sudskog postupka, naposljetku je 2014. osuđen na sedam godina zatvora zbog ubojstva starijeg bračnog para Damjanić te Vuka Mandića, ratnog zarobljenika i pripadnika vojske samoproglašene RSK.
Tokom suđenja je ustanovljeno da su se Bačelić i trojica mu podređenih golobradih ročnika, Ante Mamić, Luka Vuko i Jurica Ravlić, u poslijepodnevnim satima 11. kolovoza 1995. dovezli u skradinsko selo Prokljan prije ostatka pripadnika svoje jedinice, koja je na tom području sudjelovala u akciji čišćenja netom oslobođenog teritorija. Dvoje starijih srpskih civila, teško pokretnog Nikolu Damjanića (76) i njegovu suprugu Milicu (74), zatekli su ispred kuće i, kako stoji u optužnici, na licu mjesta ubili hicima iz automatskog oružja. Po zapovijedi Bačelića, ročnici su potom na mrtva tijela naslagali daske, gume, grane i ribarske mreže te ih zapalili.
Gostujući u podcastu “Pogled s čuke”, pravomoćno osuđeni za zločine u “Oluji” Božo Bačelić otvoreno je priznao kako je prije odlaska u akcije s podređenima uzvikivao “Za dom spremni”
U nekoliko navrata pisali smo i kako se Bačelić po izlasku iz zatvora posvetio proustaškim aktivnostima. Prvo je u Grebaštici kraj Šibenika otvorio ugostiteljski obrt znakovitog imena “Krilnik”. Aktivan je i na društvenim mrežama, gdje svaku (nepismenu) objavu završava pozdravom ZDS, koji mu je postao nešto poput osobnog potpisa, a na javnim, braniteljskim događajima gotovo bez iznimke se pojavljuje u crnoj HOS-ovoj majici s ustaškim pozdravom.
Bačelić je redovan gost okupljanja koja organizira njegov prijatelj Marko Skejo, a u nekoliko navrata snimljen je kako u “odabranom društvu”, u javnom prostoru, uzvikuje “Za dom spremni”. Sudionik je i obilježavanja “Oluje” u Kninu i kolone sjećanja u Vukovaru, gdje je u studenom 2023. godine, zajedno sa Stipom Mlinarićem i ostalim članovima Domovinskog pokreta, sudjelovao u sprječavanju predstavnika SDSS-a da bace vijenac u Dunav za sve civilne žrtve rata.
Međutim, sve donedavno bilo nam je nepoznato da se Božo Bačelić – iako službeno nije bio pripadnik HOS-a – ustaškim pozdravom služio i u ratu. To je, naime, sam priznao gostujući u veteranskom podcastu “Pogled s čuke”. Prepričavajući svoj ratni put uoči i tokom “Oluje” te spominjući u istom navratu i akcije u Prokljanu, izjavio je sljedeće: “Postrojio sam svojih 25, 26 vojnika, oni su znali šta triba. Reka’ sam tri put ‘Za dom spremni’, ‘U boj, u boj’ i krećemo.”
U podcast se “spojio” odjeven u nezaobilaznu majicu HOS-a, sve to dok su mu se u pozadini nalazili zastava s prvim bijelim poljem i uramljeni portret ustaškog zločinca Jure Francetića. Sad definitivno nemamo nikakve dvojbe otkud onaj “Krilnik” s početka ove priče.
(Tamara Opačić/Novosti)
Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/krvava-konotacija/
