(Govor Olega Mandića, posljednjeg muškog zatočenika nacističkog logora smrti Auschwitz, na otvaranju spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima, Zagreb, Kolodvor, 27.4.2022.).
Našli smo se ovdje na otkrivanju Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima. Našli smo se da se niti nakon osam desetljeća nebi zatrla sjećanja na žalosna i sramotna zbivanja iz naše prošlosti.
Treba pri tome istaknuti da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već iskustva iz prošlosti otrgnuti od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti.
Tu nas je raznih provenijencija, raznih dobi i raznih svjetonazora. Složni smo svi u nadi i nastojanju da se povijest ne ponovi. Ali malo nas je ostalo mene poput da vam kazujemo kako je to bilo onda, kada bi i posljednja Nada u spasenje nestala, kada bi umjesto nje, Nade, u svakome od nas obilježenih, presudnu ulogu u preživljavanju preuzeo neponovljivi, okrutni, nemilosrdni i jedini – Nagon za održanje vrste.
Bila su to vremena kada brat bratu više nije bio brat, niti čovjek čovjeku čovjek, a majka je svoje beživotno čedo nosila danima, mrtvo na grudima, da bi se domogla njegove dnevne porcije kruha.
Ova nam lokomotiva nesumnjivo prenosi misli na mnogobrojne transporte stočnih vagona pretrpanih Židovima, Srbima, Romima kao i Hrvatima različitih političkih i životnih pogleda od onih u to doba nametnutih.
Njihova destinacija Jasenovac, Gradiška ili Auschwitz je irilevantna i sekundarna. Ona je samo izvršni, a najčešće i završni dio jedne bolesne, svirepe, genocidne politike Njemačkog Rajha u 2. Svjetskom ratu, koju su prigrlili mnogi kolaboracionistički režimi u Evropi, pa tako nažalost i onaj ustaški u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
A okolnost da su jedni okončali zaklani na Savskom nasipu kod Jasenovca, a drugi ugušeni cyklonom B u krematoriju Birkenau/Auschwitza samo otkriva kolosalni razmjer počinjenog zločina.
Na nama je pak, sva ova desetljeća, bilo da se na ovakvim i sličnim spomenicima upoznamo sa Zlom u svom najsirovijem izdanju pa da u tim iskustvima nađemo nejaku klicu Dobroga, na kojem bi poželjno bilo graditi budućnost.
Ali ni tu ne treba pretjeravati, jer čovjek je daleko od pametnog koji bi učio od prošlosti ili tuđih iskustava.
Koliko li smo samo puta od dežurnog političara na prigodnim svečanostima, komemoracijama i slično čuli rečenicu: “Okupili smo se ovdje danas da odamo počast sjećanju i time doprinesemo da se isto NIKADA VIŠE ne ponovi”.
Kad tamo, Zlo se ponavlja takoreći svakog dana.
Koliko li puta samo u zadnjih 80 godina ? Od sukoba na Bliskom istoku, Jemenu, Africi, Južnoj Americi pa do Ukrajine, čemu upravo ovih dana nazočimo…
Shodno tome budimo u takvim prilikama skromniji i zadovoljimo se slijedećom rečenicom: “Bude li naš današnji event doprinio da se tako što u budućnosti ponovi samo jednom manje, već će svrha ovog našeg skupa biti postignuta”.
(Autograf.hr/Oleg Mandić)
Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/koliko-li-smo-puta-culi-da-se-ne-ponovi-eto-ponavlja-se/