E sad, kada netko – a nema šanse da će ga Božinovićevi plavci privesti svrsi i razlogu – objesi na božićno-novogodišnje višemetarsko „drvce“ posred zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića, je li, kartonsku „kuglicu“ na kojoj piše „Za Božić želim temeljiti popis gdje je tko STVARNO bio ’91.“, a ne zanima ga tko je gdje STVARNO bio ’41., za što danas ima više potrebe pitati no o ’91., to je jednosmjerna, plošna provokacija iz koje se svašta dade pojmiti o autoru/ima. Reklo bi se da su HDZ-Božinovićevićevi plavci i Tomaševićevi Možemo! komunalci bili brži u skidanju rečene i još nekoliko „polit-ukrasnih kuglica“ no tajnoviti „za kićenje spremni“ adventski slavljenici u gluho doba noći. Kada i Ban na konju i mjesni glubovi, ako ne i Bandićeve nadzorne kamere, spavaju dubokim snom pravednika!?

Za razliku od nekih prošlih, „najljepši je advent u Europi“ ove godine – osim bezgranične trgovačke pohlepe ničim opravdanim cijenama, dozlaboga klišeizirane ponude prigodnih ića i pića te opet raskošne iluminacije nafutrane kičem kvazivjerske tematike – dobio i politikantske „ukrase“ što i u tzv. najradosnijem mjesecu u godini sugeriraju kako Lijepa Naša kronično pati od povijesnih podjela, polit-ideoloških razdora i kojekakvih nepomirljivosti što truju društvenu zbílju i kontaminiraju budućnost onih na kojima „svijet ostaje“. Komu je palo na pamet usred već zahuktalog slavljeničkog šušura u hrvatskoj metropoli (i šire), je li, 33 godine od olovne 1991. u raspadajućoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti probirati ljude bezveznim kriterijem („gdje si bio ’91.“!?) i slati neugodnu poruku zbog koje bi se ljudi trebali osjećati krivima pred vlastitom savješću ili pred nekim drugim!? Glupost.

Što koga briga tko je gdje bio te olovne 1991. godine, ako nikomu nije počinio nikakvo zlo ni prekršio zakone!? Svatko se u tada ruševnoj, temeljito neizvjesnoj društvenoj i političkoj zbílji snalazio kako je bolje znao i mogao. I na to je imao pravo, što nikako ne znači – a tako se sugerira kartonskim „nakitom“ s božićno-novogodišnjeg „drvca“ na zagrebačkomu središnjem trgu – da je netko bolji ili gori od nekoga tko jest ili nije „STVARNO bio ’91.“ tamo gdje si autor/i „nakita“ samozvano uzima/ju pravo presuditi. „Istina je“, kako je svojedobno kazao HDZ-ov pali ministar Damir Polančec na odlasku u sudnicu, „voda duboka“, pa…

Netko je bio, a netko nije, pa?

Netko je „STVARNO ’91.“ u okolnostima stani-pa’ni, npr. u Osijeku, je li, poput HSP-ova „lidera“ Ante Đapića, bio u tzv. münchenskoj bojni u Njemačkoj. Netko je poput npr. maloljetna Ivana Anušića – nacionalno osviještenog unuk djeda Ante, netragom nestalog 1945. godine na tzv. križnom putu deportiranih kvislinga s Bleiburškog polja (u čijoj uniformi!?) – u Domovinskom ratu gradio temelje Lijepe Naše i „oslobađao“ Mostar od njegovih bošnjačkih žitelja. Netko je poput npr. Anušićeva tek godinu mlađeg su-Slavonca Ivana Penave – nacionalno „osviještenog“ lika koji je svu zavidnu/unosnu političku karijeru sazdao na žestokom protusrpstvu, proustaštvu i fanatičnoj glorifikaciji hrvatskih branitelja – pobjegao s obitelji iz Vukovara netom prije no što je uistinu zagustilo.

Netko je poput npr. režimskih gojenaca u doba tzv. socijalističkog mraka – CRO premijera Andreja Plenkovića i šefa države Zorana Milanovića te buljuka najbližih suradnika – bildao „diplomatsku“ karijeru u „inkubatoru Mate Granića“ (Miro Bulj) te u udobnoj zavjetrini čekao da im drugi, je li, svojom krvlju, patnjom i odricanjem prokrče put na polit-upravljačko sljeme Lijepe Naše. Danas „veliki praktičan katolik“ za tv-oko i medijsku pozornost o vjerskim blagdanima i državnim obljetnicama, Plenković – sin ugledne vojne liječnice u JNA, koji je navodno zbog anemije oslobođen obaveze služenja vojnog roka – ubire masne političke dividende (samo!?) zato što se ne osjeća odgovornim niti ga se tko usudi pitati gdje je i zašto „STVARNO bio ’91.“ U principu, i što koga briga gdje je i zašto tada bio!? To pitanje ne samo da nije zadnje koje spada na božićno-novogodišnje „drvce“, nego tamo uopće ne spada. Bilo koga da se tiče.

Naravno da ne spada ni kartonska „kuglica“, kojom je „proslavljeno“ to što je dan-dva prije predsjednik Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (kojim je preuzeo poslove Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu) Camel Agius pustio na privremenu slobodu bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoja Petkovića, osuđena na 20 godina robije zbog raznih i zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima. Petković, jedan od šestorice b-h Hrvata osuđenih na ukupno 111 godina zatvora zbog tzv. udruženoga zločinačkog pothvata u koji je upleten RH, obavezao se da neće javno govoriti o temi suđenja ni baviti se politikom. Kazna mu istječe 9. listopada 2027. – zajedno s ograničenjima po odluci o privremenoj slobodi – do kada će živjeti u Zagrebu s obitelji i tri unuka.

E sad, tima koje Božićevićevi plavci „intenzivno traže“ i jamačno boga mole da ga/ih ne nađu, zbog nečega je jako stalo „okititi“ središnji trg i porukom: „Za Božić i u 2025. želim da hrvatska vlast prestane relativizirati zločine HVO-a i HV-a u BiH i prizna da je hrvatski državni i vojni vrh sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH“. Sljedeća je poruka s „drvca“, što bi „domoljubi“ rekli, „nedopustivo izjednačavanje krivnje“, a glasi: „U sljedećoj godini želim da kao društvo češće pomislimo „A što smo mi NJIMA radili? i počnemo kolektivno čistiti u SVOM dvorištu. Jer je i to domoljublje“. Otprilike je u tom stilu i poruka: „Za Božić želim da hrvatska historiografija počne multiperspektivnije pričati o ratovima devedesetih.“

Koliko god jest istina to da hrvatska vlast relativizira zločine HVO-a i HV-a u BiH, da ni dan-danas ne priznaje agresiju RH na BiH i krivnju svoga državnog i vojnog vrha – što je Haaški sud sankcionirao kao tzv. udruženi zločinački pothvat te izravno prozvao Franju Tuđmana kao vođu – pravda i istina nemaju niti će doskora imati pravo građanstva kao temelja ne za tzv. pomirenje, jer se narodi nisu svađali i ubijali, nego političari i zločinci imenom i prezimenom što su se dali izmanipulirati. I dok je tako, a tako je i na srpskoj i na bošnjačkoj strani, želje sa zagrebačkog „drvca“ – ma koliko na njega ne spadali u ovo svečarsko doba – ostat će labuđi pjev i poruke za – policijski progon. Zahvaljujući i medijskom senzacionalizmu, bit će razlogom ne samo aktualnih polit-ideoloških podjela nego i razdora što svako malo eskaliraju zbog povijesnog revizionizma tipa „Za dom spremni, tzv. NDH i Domovinski rat naprijed, a Tito, NOB, partizani i antinacifašizam stoj!“ Istina naglavačke!?

Naravno da ni u Narodnooslobodilačkoj borbi Titovih partizana niti u Domovinskom ratu nije bilo sve crno-bijelo i da nisu ratovali isključivo anđeli i vragovi – anđela je i vragova bilo na objema stranama i 1941.-1945. i 1991.-1995. godine – a sva je tragedija u tomu da tzv. pobjednici vrlo rijetko ili tek dužim protokom vremena priznaju postojanje vragova u svojim redovima. Pušu na hladno, jer je vrlo kratak, sklizav put od slave anđeoske do sunovrata među vragove.

Dvije istine za jedno reagiranje

Autorska je malenkost ovih redaka za urednikovanja 1990-ih godina u dnevnopolitičkom listu Vjesniku imala odlučiti – palac gore ili dolje!? – objavljivanju jedne, više ili svih profesionalno izvrsnih fotografija s ratišta u zapadnoslavonskom selu Kukunjevcu nedaleko od Pakraca, pretežno naseljenom Srbima. Redakcijski je fotoreporter snimio hrvatskog vojnika kako na tlu izrađuje baklju, natapa ju benzinom, potpaljuje, rasplamsava u buktinju, podiže iznad desnog ramena, trči prema obiteljskoj kući u selu i iz blizine ubacuje kroz prozor. Zadnja fotka u seriji prikazuje kako kuću proždire palmen. A to je bio nečiji dom, neka obitelj je tu živjela… Vojnik palikuća o tim ljudima nije imao pojma tko su i jesu li zaslužili da ih baš on bolesno osvetnički učini beskućnicima…

Sedam kilometara dugačko selo Kukunjevac između Pakračke Poljane i Lipika, u kojem su hrvatski vojnici minirali, spalili do temelja i povijesni spomenik pravoslavnu crkvu Svete Petke, slovilo kao „četničko uporište“. Je li Vjesnik tada ili poslije objavio što od toga dokumentarnog materijala svog fotoreportera? Nije. Zašto nije? Zato što nije. Zato što je i režimski HRT nekako u to olovno ratno doba samo jedanput i nikad više objavio tv-prilog svog snimatelja s ratišta negdje bogu iza leđa u Dalmatinskoj zagori, koji prikazuje kako manja skupina naoružanih hrvatskih vojnika vodi nekamo odnekud zarobljenog srpskog vojnika u maskirnoj odori. Vidljivo uneređen i uplašen, zarobljenik plače i posrće makadamom, a pratitelji se glasno smiju, nešto mu dobacuju, nekima vise cigarete s usana, udaraju ga naizmjence nogama u stražnjicu, nehajno mašu automatskim puškama…

Kako je zarobljenik i gdje završio, sam vrag će znati, no prizor je bio degutantan. Protivan pravilima ratovanja propisanima međunarodnim konvencijama kojih se moraju pridržavati sve regularne vojske, osobito strogih direktiva o postupku prema ratnim zarobljenicima. À propos, bivši je HDZ-ov ministar obrane Damir Krstičević, umirovljeni general i jedan od zapovjednika Četvrte gardijske brigade, ali i na popisu osumnjičenika za ratne i zločine protiv čovječnosti u BiH (pa ne smije proviriti preko RH-BiH granice!?), svojedobno znao ispričati kako su za napredovanja HV-a od Mrkonjić Grada prema Banjoj Luci naišli na ranjenog srpskog vojnika, kojega su njegovi ostavili na bojištu i pobjegli. Hrvatski vojnici su ga u šatorskom krilu odnijeli na sigurno, a vojni sanitet HV-a ga je zbrinuo da ne umre. Poslije rata je ostao u prijateljstvu sa svojim spasiteljima.

I na drugoj strani je bilo ljudi s čovječnim srcem, što će reći da nisu u pravu ti koji tvrde da „naši nisu činili ratne zločine“, odnosno da „njihovi“ jesu „vragovi nad vragovima s kojima više nikad ne smijemo imati posla“. Za ovogodišnje komemoracije 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, izvjesni je sudionik tih dana osvetničkog upada združenih snaga JNA, srpskih teritorijalaca i četničke paravojske u Grad Heroj ispričao u tv-oko kako mu je nepoznata srpska vojnikinja spasila život za racije u vukovatskoj bolnici. „Moram paziti da moji ne vide“, rekla mu je kad ga je povukla u stranu, dala nešto novca i provela u autobus kojim su dio žena, djece, starčadi i neke muškarce odvezli preko BiH na hrvatsku stranu.

„Premro sam od straha i užasa, ali doživotno ću se sjećati i biti zahvalan toj Srpkinji“, svjedočio je preživjeli iz vukovarskog pakla. Smrt je tih dana bila masovna i nemilosrdna. „Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ – zvjerski su jezovito, je li, urlali ulicama pijani i drogirani kokardaši pod mrtvačkom glavom na crnoj zastavi. U Gruborima pak, zaseoku nedaleko od Plaškog, naseljenom srpskim žiteljima koji nikomu nisu u Domovinskom ratu skinuli dlaku s glave, 26. kolovoza 1995. nitko nije ni čuo zapomaganje i vrisak šestero Srba pozne dobi kad su ih specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Željka Sačića bili masakrirali noževima i automatskim oružjem te im spalili domove i štale sa živom stokom. Nitko nikad nije odgovarao, u Spomen-sobi ATJ Lučko nema ni spomena o Gruborima, a Sačiću je zapovjedna krivnja otišla u zastaru.

Jedan od ubojica, Igor Benetta – navodno je želio na suđenju priznati tko je, što i zašto učinio – pronađen je obješen (službeno: suicid!?) u šumi između Knina i Gračaca, i to baš uoči početka suđenja 2011. godine.

Rat je kretenima brat

Rat je samo kretenima s ni pola mozga – brat. Na božićno-novogodišnje je „drvce“ na zagrebačkomu Trgu bana Josipa Jelačića pamet ni pola mozga nakratko objesila politiku i politikantstvo kojima tu nema mjesta. Potjernica za „hrvatskim ratnim zločincima“ s crnogorične ljepotice – ruku na srce, iks je ratnih i zločinaca protiv čovječnosti i s drugih dviju 1991. zaraćenih strana koji nikad nikomu neće odgovarati, a posvuda su oko nas i kao „ugledni“ građani – svojevrsna je prorutežu ovih dana nešto glasnijem progonu s predizbornih i inih HDZ-Plenkovićevih ćuka „srpskih ratnih zločinaca“. Taj žalac neskriveno ubada i tzv. kolekrivnu krivnju svih Srba, jer da su ne samo etnički čistili okupirani dio RH nego i da „znaju, a kukavički šute o sudbini naših 1500 nestalih civila i branitelja“.

S druge se pak strane čuje – a na ovoj jednako kukavički prešućuje – ista optužba o cca 3000 nestalih u Domovinskom ratu srpskih vojnika i civila, pa navode masakri hrvatskih državljana srpske nacionalnosti po obrascu Grubora za vrijeme VRA Oluje i mjesecima poslije nje. Za koje „nikad nitko nije odgovarao“. Ni neće. Jezive smrti koje su se dogodile zaskočile su nedužne ljude u Golubiću, Mokrom Polju, Žagroviću, Uzdolju, Dvoru, Oton Polju, Komiću, Kijanima, Gošiću, Varivodama, na Petrovačkoj i cesti Glina-Dvor, etc. Hrvatska strana ima svoj popis žrtava smrtonosnih pohoda tzv. martićevaca uz potporu JNA, Belih orlova, arkanovaca i inoga četničkog šljama što je osobito 1991. i 1992. godine čoporativno nagrnuo pljačkati i ubijati po privremeno okupiranim hrvatskim krajevima.

Budući da impotentno pravosuđe nije – niti će ikad! – sankcioniralo sve zločince ni iz Drugoga svjetskog rata, nije otkrilo sudbinu svih nestalih iz tog i neposredno poratnog doba, naivno je očekivati kako je sposobno (i voljno!) skinuti preostale upitnike nad Domovinskim ratom i posljedicama što traju do danas. I, da, na kojima pojedinci i polit-ideološke skupine, pa i obje crkve obilno ubiru materijalne i političke dividende grubo držeći, je li, „svoje“ narode u oborima inducirane mržnje, nepovjerenja, predratne psihoze i potencijalne osvete. Divide et impera, kazali bi stari Latini, podijeli pa vladaj!

Jest da zagrebačkim kartonskim „kuglicama“ što problematiziraju doba Domovinskog rata, tzv. novohrvatsku historiografiju, povijesne udžbenike i pozivaju vlast na oduzimanje državnih/vojnih odličja hrvatskim haaškim osuđenicima nije mjesto na adventskom slavlju, u principu, postavljanje na „drvce“ teško da se može ocijeniti nekim zakonskim krimenom. Osim ako… Ni izvješeni sadržaj nije nešto što se u javnom prostoru i medijima ne pojavljuje već desetljećima i o čemu ne postoje ne samo politički već i prijepori raznih civilnih udruga/organizacija za ljudska prava s vlasti, pa… „Još sam jučer ujutro na društvenoj mreži X pretpostavio da se iza ovih ukrasa na božićnoj jelci na Trgu bana Jelačića koji relativiziraju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku krije Inicijativa mladih za ljudska prava“, u svom se „narodnjačkom“ toljaga-stilu oglasio autentičan sinjski „domoljub“ Miro Bulj, zadihan u jamačno luzerskom trku uzbrdicom na Pantovčak. „I bio sam u pravu. Danas su potvrdili da oni stoje iza svega. Radi se o nevladinoj udruzi koja svoje ogranke ima i u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu te BiH. Mario Mažić je na čelu te Inicijative, a prvi put se u javnosti istaknuo apelom Izvršnom odboru UEFA-e u kojem je tražio zabranu izvođenja pjesme Marka Perkovića Thompsona ‘Lijepa li si’ na EURU 2016. (Tzv. Herceg-Bosna u BiH je u toj velikohrvatskoj pjesmi jedna od pokrajina RH, uz Dalmaciju, Slavoniju, Liku…, a masovno se izvodi u Hrvatskoj te je „himna“ Vatrenih, predvođenih Lukom Modrićem i Zlatkom Dalićem, op. a.) Ta Inicijativa konstantno relativizira agresiju na Hrvatsku, blati Domovinski rat i veličanstvenu operaciju Oluja, a financirala se od Grada Zagreba, Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske te Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Zato je jedan od mojih referenduma (bude li izabran za predsjednika RH, op. a.) zabrana javnog financiranja medija i udruga koje blate Domovinski rat i djeluju u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu.“

Kratko i jasno: demokracija su zabrane, povijesna istina je samo to što tvrde Bulj i istomišljenici, a Srbi su – velikosrbi!? Velikohrvata nema, jer „svima treba biti jasno“ da je tzv. HZ/HR Herceg-Bosna (osuđena u Haagu kao tzv. udruženi zločinački pothvat) „prirodna“ pokrajina hrvatske države!? I sasvim je „domoljubno“ što Luka Modrić i Zlatko Dalić padaju u trans kad pjevaju „Lijepa li si“, pa samo Thompsona 2018. godine dovlače u otvoreni autobus što s Plesa vozi Vatrene proslaviti na Trgu bana Josipa Jelačića drugo mjesto na nogometnom SP-u u Rusiji!?

Pljuska Djedu Božićnjaku

Bulj i njegovo „domoljublje“ ovdje su najmanje važni. Na potezu su HDZ-Plenkovićeve tzv. institucije koje rade svoj posao, pa je vidjeti kako će odraditi adventski kićenički „krimen“ sa središnjega zagrebačkog trga. Koji jest neprimjeren mjestu i slavljeničkom dobu, ali nije – krimen. Je li, osim ako… À propos, hoće li „domoljubna policija“ po logici „krimena“ u potjeru i za splitskim HDZ-om koji je „okitio“ gradsko „drvce“, vidi vraga – „neispunjenim obećanjima gradonačelnika Ivice Puljka“? Naravno da neće.

Puno je indikativnije to u što kupoprodajna i sva potrošačka pohlepa bez duha i smisla – globalno uvezena s „bezbožničkoga“ tzv. trulog Zapada – pretvara adventski Zagreb i ina adventska CRO sela i gradove: u vašar prekonoćna kruha bez motike i kiča. „Degutantno!“ – komentirala je na svom FB profilu Mirjana Hrga, bivša tv-novinarka i savjetnica bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, nakon što je s kćerkom bila na Trgu bana Jelačića.

Zagrebački advent, piše Hrga, „nema veze s božićnim duhom. Upravo suprotno. Prvi put sam taj događaj gledala iz nekog drugog kuta, a ne pijanke u Bogovićevoj. Svi nude doslovno dvije-tri stvari kao prije 40 godina na jeftinim seoskim proštenjima, kirvajima. I gore do toga. Sedam eura balon, a svijetleće mačeve mi je vjera branila da ozbiljno uzmem u obzir. Na Trgu medo. Djeca luduju od sreće. Trče da ga dotaknu, grle, ushićeni. Međutim, medi možeš pristupiti samo ako si pripremio pare ili ako si se kriomice prišuljao između dva fotografiranja. U suprotnom, oplakuješ činjenicu što ti djeca odrastaju u ovakvim pohlepnim, odvratnim vremenima, u kojima je Božić biznis. Posebno oštri mi se čine kod Djeda Božićnjaka. E taj te odgurne od sebe ako nisi na redu za plaćenu fotografiju. Jedna slika 2 eura, 2 slike 4 eura. Da bi sve bilo ‘profesionalno’, sa strane stoji tip s torbicom oko pasa za naplatu. Kriomice sam mu dala pare da dijete ne vidi. Umrla sam od srama. Usto, došlo mi je da ga pljusnem kada je ushićeno dijete, koje se zaletjelo svojim majušnim i neiskvarenim srcem pozdraviti ga, gotovo pa odgurnuo jer s drugim djetetom pokušava zaraditi 2 eura! Sve izgleda tako pohlepno, lišeno bilo kakve besplatne radosti i ushićenja za one najvažnije – dječicu – da je to na rubu degutantnog. Stojiš u redovima za glupe fritule, bezvezne kobasice i pokušavaš se uklopiti u besmisao masovke“. Vox populi nije ostao nijem glede&unatoč tih neveselih spoznaja.

„Strašno je to kad se sudariš sa spoznajom da je pohlepa postala najsnažnija vjera današnjice“, jedan je od komentara, a drugi pratitelj nije ništa optimističniji: „Samo još fali da postave jaslice i krenu naplaćivati gledanje. Sve skupa, Božić i ono što on znači na jednu stranu, a ovaj tzv. advent na drugu“. I onda, ako ćemo pravo, kartonske „kuglice“ Inicijative mladih za ljudska prava – kakve veze s tim imaju njihove filijale u regiji!? – nedužan su, bezopasan dio šušura, jer vlast ionako neće udovoljiti tomu na što podsjećaju poruke, a Tomaševićevi su ih komunalci uklonili prije no što ih je komu, osim novinara i sinjskog Bulja, uspjelo pročitati. Fritule, kobasice i kuhano vino odrađuju svoje učinkovitije od politike, pa… 

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr.