Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Kako se kalila Jugoslavija

AVNOJ u Jajcu bio je kulminatorna točka stvaranja nove Jugoslavije. Najvažnija je bila odluka o federativnom uređenju buduće države, dok je ona o ukidanju monarhije iz taktičkih razloga ostavljena za poslije rata. Na prijedlog Slovenaca, Titu je dodijeljen naslov maršala

(Foto: Wikipedia)

Jajce je u noći 29/30. studenog 1943. godine bilo u mraku, bez struje. Nekoliko dana ranije bilo je bombardirano, a njemački su avioni i sljedećih dana nadlijetali grad. U mraku nije bilo slučajno. Struju je cijelom gradu isključio Tehnički odred Vrhovnog štaba. Struje je bilo u samo jednoj zgradi u gradu, Sokolskom domu, ali on je bio potpuno zamračen. Razlog iskapčanja struje i zamračenja bilo je ono što se u tom domu zbivalo – ondje se okupila skoro kompletna vrhuška partizanskog pokreta u Jugoslaviji, održavalo se Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Na tom su zasjedanju, kako se kasnije desetljećima govorilo, “udareni temelji nove Jugoslavije”.

Konspiracija je bila važan element u pripremi zasjedanja AVNOJ-a. Neprijatelj nije smio znati ni kada ni gdje će se održati, kako iznenadnim udarom ne bi obezglavio partizanski, antifašistički pokret koji je u Jugoslaviji od ljeta 1941. pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije ratovao protiv okupatora i kvislinga. Svi delegati nisu ni doputovali u Jajce. Zbog teških uvjeta na putu (iako se putovalo sredinom studenoga, snijega je bilo toliko da ga se mjestimično nije moglo ni gaziti ni prtiti), udaljenosti, ispresijecanosti rute neprijateljskim teritorijem, delegati iz Makedonije i sa Sandžaka nisu stigli u Jajce. Od pristiglih delegacija samo su dvije brojale više od 50 posto članova, bosanskohercegovačka i crnogorska, jedina koja je bila stopostotno predstavljena (zato što su njeni delegati mahom bili uz Vrhovni štab).

Delegati iz Slovenije i Hrvatske putovali su od Otočca do Jajca skoro dva tjedna. Putovali su noću, hodalo se i po 12 sati, ponekad su se vozili kamionom ili automobilima. Morali su oprezno prolaziti pored za njemačku vojsku vitalnih prometnica, prelaziti teritorij pod kontrolom ustaša, Nijemaca, četnika. Ta je združena delegacija jednom upala u zasjedu u kojoj čudom nitko nije stradao. Zasjedu su im postavili – partizani, mislili su da idu domobrani. Konspiracija je bila tolika da hrvatska i slovenska delegacija nisu znale ni kamo idu ni kada će biti Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Nekoliko dana prije zasjedanja stigli su u Livno. Tamo su danima čekali ne znajući gdje će biti zasjedanje. O tome da će biti u Jajcu obaviješteni su 28. studenoga, sljedećeg dana ujutro po njih je došao kurir.

Prije zasjedanja politički vrh okupljen u Politbirou CK KPJ održao je nekoliko sjednica. Buduće povijesne odluke formulirane su krajem listopada. Na tim je sastancima odlučeno da će poratna Jugoslavija, za razliku od prijeratne, biti federativna. Odlučeno je i da će biti stvorena privremena vlada, a kralju Petru Karađorđeviću i njegovoj vladi u egzilu bit će zabranjen povratak u zemlju. Glavni sastanak održan je, pisao je Milovan Đilas u svojim memoarima, pred ulazom u Titovu baraku u sunčano poslijepodne. Glavno pitanje je bilo formirati privremenu vladu ili ne i svrgnuti odmah kralja ili ne. Prihvaćena je blaža varijanta, prije svega zato da se ne kvare odnosi sa saveznicima, Britancima i sovjetima. Za oštriju varijantu bili su kadrovi iz Srbije – Sreten Žujović, Aleksandar Ranković i Moša Pijade, koji je često imao najtvrđe stavove sklone srpskom dijelu KP.

No vodilo se računa o odnosu sa saveznicima, posebno Britancima i sovjetima. Britancima je trebalo olakšati odvajanje od kralja i izbjegle vlade, a sovjetima nije trebalo komplicirati odnose s Britancima. Zbog nekompliciranja odnosa novostvoreni organ nije nazvan vlada nego Nacionalni komitet, po uzoru na Francusku revoluciju, a prijedlog da se tako nazove dao je Edvard Kardelj. Odnosi Vrhovnog štaba i Moskve (kako kao sjedišta Kominterne tako i glavnog grada Sovjetskog Saveza) nisu bili odnosi potpunog povjerenja, a takvi su građeni od 1941. Potvrdio je to Tito predloživši da se svi zaključci, usvojeni i prije zasjedanja, ne jave sovjetima jer ih oni neće shvatiti, pogotovo dio o zabrani povratka kralja, pa će ih obezvrijediti i prije zasjedanja. Obaviješteni su samo da će biti formirana privremena vlada, i to 26. studenoga.

Na jednom od sastanaka Moša Pijade je predložio da se Srbima u Hrvatskoj da teritorijalna autonomija, čak je pokazao karte. Tito je, kao Hrvat, bio potišten zbog takvog prijedloga. Predstavnici Srbije bili su daleko od oduševljenja, ali bilo im je neugodno da se prvi jave za riječ. Na teren je utrčao Đilas, usprotivio se prijedlogu, kazao da je teritorija neprirodna, bez centra, bez uvjeta za autonomija, a bila bi ulje na vatru hrvatskog nacionalizma. S njim se odmah složio Kardelj, za njim i Ranković i tako je ta tema skinuta s dnevnog reda.

Sve odluke su formulirane dovoljno unaprijed, osim jedne. Dan prije zasjedanja Kardelj je objavio da slovenska delegacija predlaže da se uvede naslov maršala Jugoslavije i da ga se dodijeli Titu. Taj je prijedlog na Drugom zasjedanju AVNOJ-a formalno iznio čelnik slovenske delegacije Josip Vidmar. Prije zasjedanja delegati su upoznati sa zaključcima. Svi su mirno prihvaćeni, osim odluke o republici, što je prepušteno narodu da odluči poslije rata. Za trenutačno proglašenje republike bili su predstavnici prijeratnih građanskih stranaka i njih su komunisti morali smirivati. No i za njih je to bilo taktičko pitanje. Bilo je jasno da će poslije rata monarhija biti ukinuta, a republika uspostavljena.

Na samom zasjedanju nije bilo mnogo diskusije. Atmosfera je bila obilježena aklamacijama. Najradnija atmosfera vladala je nakon što je Tito podnio referat, kada se za riječ javilo 19 delegata. Najburnijim pljeskom pozdravljena je odluka o proglašenju Tita maršalom. Nakon toga je napravljena polusatna stanka, Tito i suradnici su se povukli kako bi mu u miru mogli čestitati. Mnogi, počevši od Đilasa, u tom su trenutku vidjeli nastanak kulta ličnosti. Prvi je put nacrtan i grb buduće države – nacrtao ga je Đorđe Andrejević Kun. Izvorni je grb imao pet baklji ujedinjenih u jedan plamen (pet južnoslavenskih naroda), a kasnije je zamijenjen grbom sa šest baklji koje su simbolizirale šest republika.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a kulminatorna je, ne i završna točka uobličavanja poslijeratne Jugoslavije. Formiranje vlasti odvija se paralelno s partizanskom borbom i njenim snaženjem od samog početka, 1941. godine i uspostave Užičke republike. Vlast se formira na oslobođenom teritoriju: što je oslobođeni teritorij veći i kompaktniji, to je i vlast strukturiranija, brine se o zadovoljavanju vojnih potreba (to joj je primarni zadatak), ali sve više i o civilnim aspektima vlasti (prehrana stanovništva, zdravstvo, obrazovanje, kultura, ekonomija…). Struktura vlasti građena je kroz narodnooslobodilačke odbore (samo pod Glavnim štabom Hrvatske koncem 1942. bilo ih je oko 1.600), a na tu gustu mrežu 1942. stavljena je kapa – AVNOJ kao krovno tijelo, općejugoslavensko antifašističko političko predstavništvo. Formiranje AVNOJ-a bilo je važno i zbog političkog koordiniranja borbe za oslobođenje, rasterećenja Vrhovnog štaba nevojnih poslova, ali i zbog postepenog stjecanja međunarodnog priznanja i legitimacije partizanske borbe. Ono je bilo važno i zbog suzbijanja četničkog pokreta koji je u vrijeme nastanka AVNOJ-a u inozemstvu i dalje bio priznat kao antifašistički pokret i oružani predstavnik izbjegle kraljevske vlade u zemlji.

Osim toga, trebalo je skicirati, pa i odrediti kakva će biti poratna država. Ljudi su znali protiv koga se bore, znali su da “nema povratka na staro” (to je bila jedna od dominantnih parola partizanskog pokreta), ali trebalo im je precizirati i kakvo će biti novo. U tom kontekstu je odluka o federativnom uređenju najvažnija. Prvu, monarhističku Jugoslaviju komunisti su nazvali “tamnicom naroda”. Nova je trebala biti suprotna staroj. Cilj je trebao biti sloboda naroda, a sredstvo za ostvarenje tog cilja federativno uređenje. Njime su zadovoljeni Hrvati (hrvatsko pitanje bilo je ključno političko pitanje prve Jugoslavije) i Slovenci kao priznati narodi (odnosno, kako se govorilo, plemena jednog, jugoslavenskog naroda), ali i Crnogorci (kojima je u prvoj Jugoslaviji zanijekan identitet) i Makedonci (koji ga drugom Jugoslavijom zapravo dobivaju). Kroz AVNOJ je trebalo graditi širu, ne samo nacionalnu ravnopravnost. On je bio prvo predstavničko tijelo u čijem su radu sudjelovale žene.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je krajem 1943., godine preokreta u Drugom svjetskom ratu. Njemačka je vojska doživjela težak poraz kod Staljingrada i on je bio psihološka prekretnica. U ljeto je propala njemačka ofenziva kod Kurska, čime je Wehrmacht definitivno izgubio sposobnost strateške ofenzivne inicijative na istočnom bojištu. Njemačka i Italija doživjele su potpuni poraz u sjevernoj Africi. Snage zapadnih saveznika iskrcale su se na Siciliju, početkom rujna i na Apeninski poluotok, nakon čega je Mussolini zbačen s vlasti, a Italija je kapitulirala. Te su promjene na bojištu stvarale i bitno drugačije političke okolnosti. Nakon kapitulacije Italije partizanski je pokret, posebno u Dalmaciji, dobio snažan zamah. Njegova politička pozicija je promijenjena. Istočna obala Jadrana spominjala se kao moguće mjesto novog savezničkog iskrcavanja i mjesto otvaranja druge fronte. Zbog toga je trebalo ubrzati političke predradnje i ishoditi međunarodno priznanje partizanskog pokreta.

Vanjska politika partizanskog pokreta bila je kompleksna i tegobna, posebno s Moskvom i to od 1941. godine. Vrhovni štab primarno je komunicirao s Kominternom. Naime, Sovjetski Savez izbjegavao je komunicirati s njime jer je održavao odnose (ne računajući kratkotrajan prekid 1941.) s izbjeglom vladom, pa je Kominterna komunicirala sa svojom jugoslavenskom filijalom, a sovjetska vlada s vladom države s kojom ima diplomatske odnose. Tito i KPJ su od početka bili za teritorijalnu obnovu Jugoslavije poslije rata, dok je Kominterna imala drugačiji stav o tome, što se manifestiralo u stavljanju KP u Makedoniji pod bugarsku KP. Bio je to izvor ozbiljnih problema jer su time Kominterna (koja je pak bila produžena ruka SSSR-a prema komunističkim partijama izvan njega) i SSSR de facto priznali podjelu Jugoslavije. Stanje po tom pitanju počelo se mijenjati nakon napada Njemačke na SSSR. Velika Britanija bila je ključna za vanjskopolitičko priznanje partizanskog pokreta. Ona je bila zaštitnica vlade i kralja i zalagala se za obnovu legaliteta, dakle povratak kralja, KPJ je za obnovu Jugoslavije, ali bez povratka na staro, dok Kominterna i SSSR laviraju između toga.

Britanci 1941. četnicima Draže Mihailovića šalju misiju i u takvoj situaciji KPJ je jedina nada SSSR, odnosno Kominterna. Odnosi s njima bili su tegobni. U proljeće 1942. Komunistička internacionala prigovara Vrhovnom štabu zbog osnivanja proleterskih brigada. Smatra da je naziv pretjerano ideologiziran i da vuče na komunizam. I tako je Komunistička internacionala prigovarala zbog širenja komunističke terminologije. U kasnu zimu 1942. i proljeće 1943. partizani su očekivali prvu konkretnu, materijalnu pomoć iz SSSR-a. Pripremali su se aerodromi da bi se pomoć imala gdje spustiti, na svemu tome se radilo usred bitke na Neretvi, a rezultat je bilo razočaranje jugoslavenskih komunista. Tito u jednoj depeši Moskvi 1943. piše: “Ja vas moram ponovo pitati: zar vam nikako nije moguće da nam pružite makar kakvu pomoć?”

Nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću Kominterna savjetuje da se novo političko tijelo nikako ne suprotstavi jugoslavenskoj vladi u egzilu, da ne inzistira na pitanju republike i da će se pitanje uređenja riješiti nakon rata. U vrijeme Prvog zasjedanja izbjeglička vlada šalje telegram Draži Mihailoviću (on je ministar vojske u kraljevskoj vladi) i obavještava ga da je odbila prijedlog “Rusa” o slanju viših vojnih oficira u njegov štab, uz ostale razloge i dok se svi partizani ne stave pod njegovu kontrolu. Dakle, “Rusi” su namjeravali poslati vojnu misiju četnicima u trenutku kada nisu imali vojnu misiju pri partizanima, odnosno Vrhovnom štabu. Do korjenite promjene stava prvo dolazi kod Britanaca. Nakon i za vrijeme velikih vojnih promjena 1943. godine oni su definitivno prigrlili veoma jednostavnu politiku – zanima ih tko ubija Nijemce i bori se protiv njih. Partizani su zanimljivi zato što to rade, ali i zato što se o istočnoj obali Jadrana razmišlja (posebno u britanskim krugovima) kao o mjestu drugog iskrcavanja u Europi. Prva britanska misija dolazi u Glavni štab Hrvatske, a ubrzo i u Vrhovni štab, i to za vrijeme bitke na Sutjesci pa su se iz prve ruke mogli uvjeriti u žestinu borbi koje partizani vode protiv njemačke vojske. U to doba Tito šalje depešu Crvenoj armiji da pošalje svoju vojnu misiju, ali to će se dogoditi tek osam mjeseci nakon slanja poruke, u veljači 1944.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a završilo je 30. studenoga 1943. godine u pet sati ujutro rečenicom “drugovi, doviđenja u Beogradu na sljedećem zasjedanju”.

Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a

– Odluka o vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu Jugoslavije i Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije kao privremenim organima vrhovne narodne vlasti za vrijeme narodnooslobodilačkog rata – NKOJ ima sva obilježja narodne vlade

– Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu

– Odluka o priznanju i zahvalnost narodnooslobodilačkoj vojsci

– Odluka o uvođenju naziva maršala Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije

– Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije

– Pozdrav Drugog zasjedanja AVNOJ-a zatvorenicima u fašističkim logorima i tamnicama i borcima na neoslobođenom teritoriju.

(Novosti/Tihomir Ponoš)

Facebook
E-mail