O Bože, Bože, ubili su čovjeka Mira, ubili su Mirotvorca i Pomiritelja Josipa Reihl- Kira. Duša mu je slomljena, tijelo mu je zgaženo. Oči su mu sklopljene, ruke spuštene, a šake stisnute. Bože, on je cijeli krvav, njegove rane su otvorene, a gusta, masna i ljepljiva krv i teče, i kaplje, i danas.
Ne, to nisu samo njegove rane, to nisu samo rane Josipa Reihl- Kira. To su rane svakog od nas.
Jer Josip Reihl- Kir je umro za sve nas.

***

„Dok sam ja načelnik policije rata između Srba i Hrvata ovdje neće biti!“
Ovu najplemenitiju rečenicu dobrote od osamostaljenja do danas, dakle, najživotniju rečenicu u posljednjih trideset godina izgovorit će Josip Reihl- Kir (1955.-1991.) u lipnju (junu) ‘91. godine nepunih mjesec dana prije nego li će biti ubijen iz zasjede 1. srpnja (jula). Ta rečenica i čuveni govor Vlade Gotovca pred komandom JNA u Zagrebu iz kolovoza (augusta) su one rečenice po kojima pamtimo i prepoznajemo to vrijeme, jer su izrečene misli prožete mirotvorstvom, ljubavlju i brigom za čovjeka. Sadržaj humanosti tih rečenica zapisat će ih u vječnost.
Nažalost, oni koji su u tom vremenu najviše govorili nisu ostavili poruke mira, ljubavi i suživota.
Njihovi su govori bili drugačije intonirani.
Josip Reihl- Kir je najveći heroj Domovinskog rata jer je poput Apostola mira, dijalogom, razgovorom i toplinom svojih riječi hladio usijane glave, odgovarao ih od oružja slaveći mir nasuprot ratu.
„Dok sam ja načelnik policije rata između Srba i Hrvata ovdje neće biti!“,
govorio je Josip Reihl- Kir spuštajući se i odlazeći kao kakvi nestvarni junak iz davno zaboravljenog filma među pobunjene i zavedene, rukama šireći svoj sako i dajući tako do znanja:

Nemam oružja, dolazim kao mirotvorac da zajedno čuvamo i gradimo mir!
I Srbi i Hrvati su mu vjerovali, a Kir je svojim mirotvorstvom sklanjao barikade te otvarao put razgovoru i dijalogu znajući da je bolje i sto
godina razgovarati nego jedan dan ratovati!
Mirotvorstvo Josipa Reihl- Kira nailazilo je na odobravanje naroda, ali i na otvorena suprotstavljanja koja su sezala i do samih vrhova vlasti. Neupitna je istina da se zlo rata pokrenulo Miloševićevom agresijom. No naša javnost i pravosudna tijela bi se morala jasnije odrediti i o provokacijama pobornika rata s hrvatske strane o čemu je u svojoj knjizi „Istina mora izaći“ progovara prvi ministar policije Josip Boljkovac.
„Tijekom druge polovice svibnja, te lipnja i srpnja, uhićeno je u mučki ubijeno nekoliko srpskih civila čija su tijela bačena u Dunav.“
Za te zločine sumnjiči se izgrađena paralelna linija zapovijedanja koja je preko Glavaša i Merčepa dopirala do ministra Gojka Šuška. Gotovo je nevjerojatno da ministar jedne države, poput Gojka Šuška, pod okriljem noći dođe do prvih kuća Borova Sela te ih armbrustima udari gađati. Na taj su se način potpirivani sukobi, njihovi vinovnici bi odlazili,
ostavljajući susjedima da broje leševe.
Naravno da je zagovornicima i pristašama ratnog ludila smetao mirotvorac Josip Reihl- Kir. Bio im je trn u oku i prepreka na njihovom putu. Kir je izvrnut stalnim prijetnjama, a zbog zalaganja za mir i sam će postati meta. Josip Reihl- Kir je fizički ugrožen. U pitanju je njegov život. Mirotvorstvo te ‘91. nije bilo na cijeni. Dani su mu bili odbrojani.
Četiri dana prije egzekucije, 27.6. Josip Reihl- Kir posjetit će iznenada ministra Boljkovca u Zagrebu.

„Osuđen sam na smrt“, ponovit će više puta, „osuđen sam na smrt, ministre.“

„Pokušavao sam ga smiriti“, napisat će Josip Boljkovac, „no uporno je tvrdio isto, spominjući svoje učestale sukobe s Branimirom Glavašom i ostalim pripadnicima tzv. desne linije.“
Dogovoreno je da dođe u Zagreb te da u ponedjeljak, 1.7. preuzme novu dužnost u ministarstvu.
No Josip Reihl- Kir vođen porivom istinskog mirotvorca, čovjeka koji nagonski traga za mirom, zanemarujući vlastitu sigurnost u želji da pomogne drugima, odlazi u Tenju smirivati uzavrele strasti. Pokazat će se da je to bila posljednja mirovna misija na koju je, kao i uvijek, išao nenaoružan i bez pancirnog prsluka.
Na povratku iz Tenje, tog tužnog i prokletog 1. srpnja (jula) Josip Reihl- Kir, najveći mirotvorac kojeg je Hrvatska imala, bit će ubijen na kontrolnom punktu iz zasjede. Banda ga je izrešetala.
Ubojicu mirotvorca Kira, visoki hrvatski dužnosnik prevozi do granice koju on mirno prelazi bez da ga itko išta pita, bez iskaza nadležnim istražnim tijelima, te tako ubojica napušta Hrvatsku i odlazi u Australiju.
„S dijelom svojih suradnika razmatrao sam mogućnost da uhitimo Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u ubojstvo. Netko je to dojavio Tuđmanu, koji je noću sazvao sjednicu Vrhovnog državnog vijeća na kojoj sam smijenjen.“, napisat će Boljkovac.
Na taj je način sklonjen, već sutradan 2.7., prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josip Boljkovac. Vrata rasplamsavanja rata su
sada širom otvorena.
Ubojstvo Josipa Reihl- Kira poraz je pravne države, a politička pozadina ubojstva nikada nije istražena. To je poraz slobode, mirotvorstva i ljudskosti. U našoj stvarnosti danas Kir gotovo da i nije prisutan. U društvu koje njeguje kult rata, nema mjesta za mirotvorca. Ako budućnost naše zajednice, naše djece i generacija koje dolaze, želimo graditi i na pravdi zasnivati, to se mora mijenjati.
Josip Reihl- Kir se dao za sve nas i zato niti mi, niti Hrvatska nikada ne smijemo zaboraviti čovjeka Mira Josipa Reihl- Kir.

Vedran Sršen