Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Jebeni igrač

(Foto: Wikimedia Commons) Ilustracija

U Hrvatskoj je uvriježeno kazati za nekoga tko je u politici ”uspio”, tko je namirio svoj društveni angažman podebljanjem vlastite imovine u formi nove, velebne kuće, ili više manjih kuća za odmor, da je ”jebeni igrač”.

Igrač je onaj tko igra, tko dribla, tko je spretan, tko je savladao ”finte”, tko se ”snašao”… ”Jebeni igrač” ne može biti netko iz obrazovanja, profesor hrvatskog jezika i književnosti, na primjer, ili atomski fizičar, medicinska sestra ili teta u vrtiću. ”Jebeni igrač” ne može biti prodavač na kiosku, glumac u kazalištu ili penzioner koji hrani golubove.

Naš ”igrač” se zapravo ne bavi uobičajenim sportom. On nije onaj disciplinirani, požrtvovni, marljivi sportaš, on ne trenira kako bi bio u fit formi, jer on se ničega ne odriče, njegovi treninzi nisu naporni, već više hedonistički, njegove su glavne discipline: amoralnost i poslušnost, licemjernost i gramzivost, žderačina i bakanalije.

Naš ”igrač” je netko poput Superhika, te pejorativno koristi obrazac Robina Hooda. ”Jebeni igrač” je prema obrascu junaka iz Alana Forda drumski razbojnik koji otima od sirotinje i puni vlastite vreće društvenim novcem.

Ali za razliku od Superhika, koji je omražen među običnim pukom u navedenom stripu, našeg se ”igrača” u hrvatskom društvu gleda sa simpatijama, ali i strahopoštovanjem, unisonim uvažavanjem, kao nekoga tko se ”snašao”, naravno samo za sebe, što mu se i bezrezervno pripisuje, ali, bože dragi, bez moralne dileme… Na stranu što je ”jebeni igrač” zapravo eufemizam za lopova, tata, kokošara.

Naš ”igrač” može svakome pomoći, ali i odmoći. Iz navedenog razloga njega se treba s oprezom navoditi u kavanskim razgovorima, među kolegama na poslu, na dječjim rođendanima. ”Jebeni igrač” ima moć, on je blizu lonca u kojemu se krčka ta ista moć.

Kako možemo prepoznati našeg ”igrača”?

Teško. On može nositi ordinarno strukirano odijelo, duguljaste cipele sa špicom na vrhu, skupocjeni ronilački sat i naočale s luksuznim okvirom u žarkoj boji, ali isto tako naš ”igrač” može nositi i najobičnije traperice, kaubojske čizme, pustiti dugu masnu kosu i bradu. Sve su opcije otvorene.

Ipak, mora se priznati, ”jebeni igrač” nije originalno hrvatski proizvod. Takvih ”igrača” ima posvuda, i u uređenijim zemljama od naše.

Ali negdje vani, u tim starodrevnim, europskim, sofisticiranim državama, gdje su stvari na drugačiji način posložene, biti ”jebeni igrač” vrlo je rizično. To zanimanje nije popularno među glasačkim tijelom, u društvu, a kazne su drastične, državni regresivni aparat trudi se uhvatiti i kazniti ”igrača”. Porijeklo imovine, kontrola plaćanja državnog poreza, glavni su alati s kojima se provjerava vjerodostojnost potencijalnog ”igrača”.

Netko kome je u Lijepoj Našoj u jednom mandatu političkog djelovanja na poziciji gradonačelnika, pročelnika općine, saborskog zastupnika, ministra ili premijera, enormno ekspandirala imovina, kome se u nekoliko godina poduplala kuća, razmnožile se raznorazne nekretnine, apartmani na moru, narasle devizne štednje kao gljive poslije kiše, razmnožile se dionice, a zna se da svojim prikazanim osobnim prihodima, ma koliko bili visoki, naš ”igrač” nije mogao tako nešto sagraditi, uštediti, kupiti… takvom bi se ”igraču” u nekoj uređenijoj europskoj državi promptno pokucalo na vrata i zatražilo provjeru porijekla njegove novonastale imovine.

Mi toga, naravno, nemamo, i našem je, hrvatskom ”igraču” puno lakše biti ”uspješan”, biti spretan, snalažljiv, nego onome ”igraču” iz zapadnoeuropskog miljea.

Zaštićen kao lički medvjed, naš ”igrač” ima neograničenu zaštitu državnog sustava koji ga protežira i brani, ne samo od potencijalne provjere porijekla imovine, već i od svih drugih, mogućih životnih neprilika kao što su, na primjer, prometna nesreća koju je naš ”igrač” skrivio, pijan i dezorijentiran pod utjecajem opojnih sredstava, ili kada netko prijavi njegovo zlostavljanje vlastite žene, ili, danas veoma popularno, kada netko prijavi ”igračev” mobing na poslu, pipanje mlade suradnice… Sve su to potencijalne gnjavaže koje naš ”igrač” spretno i upečatljivo riješi jednim telefonskim pozivom.

Sintagma ”lov u mutnom”, u slučaju našeg ”igrača” nema previše smisla, jer on nikada, zapravo, ne lovi u mutnom, on lovi usred bijela dana, za sunčana vremena, sjedeći na tronošcu uz brižno poredan ribički pribor. Lovi u ribnjaku, usred uzgajališta, gdje sve vrvi od debelih šarana.

Nekada, kada mu se ne da strpljivo čekati, ili iz čiste obijesti, samo uzme veliku mrežu i potegne veliki ulov (poput onog u Agrokoru ili u nedavnoj aferi prodaje plina za jedan cent), a kada ima više vremena, naš ”igrač” strpljivo, kao pravi sportski ribolovac, lovi debele šarane na glistu ili varalicu s blinkerom.

(autograf.hr/Radenko Vadanjel)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/jebeni-igrac/

Facebook
E-mail