Jučer, 23.4.2023., na dan proboja logoraša Ciglane i Kožare, našli smo se kod velebnog spomenika “Cvijet” u Jasenovcu kako bi se i opet poklonili umrlim i poginulim žrtvama.

Iza spomenika pogled mi se zaustavlja na tri visoka jablana koji čuvaju stražu nad stradalim dušama kako bi počivali u miru.

Bilo je tu vrlo svečano. Kolone građana iz svih krajeva Hrvatske i šire s crvenim cvjetovima u rukama pristupili su centralnoj svečanosti.

Posebnu pažnju zaokupila su mi pisma članova obitelji stradalih žrtava koje su bila upućena ustaškoj Komandi u kojima bližnji mole tada nadležnu ustašku vlast da puste iz zatvora ili logora njihove sinove i kćeri, nedužne i najmilije.

Tako jedna očajna majka u svojoj molbi više puta naglašava da je njezin uhapšeni sin još prije dvanaest
godina kršten u Katoličkoj crkvi i sada je katolik… Nije pomoglo… Možda bi pomoglo da se Blaženi Alojzije zauzeo, ali eto nije.

U drugom slučaju očajna majka po zanimanju kitničarka moli usrdno da oslobode njezinu kćerku iz logora jer je oboljela na bubrege pa kaže, pustite ju, a ja vam obećavam da iz kuće neće izići…

Jedan logoraš koji se čudom spasio iznio je svoja svjedočanstva sakrivena u šupljoj peti njegove cokule jer cipele su im po dolasku oduzimali stražari i prodavali mjesnim seljacima.

On kaže – po dolasku u Jasenovac, nas nekolicina intelektualaca, susreli smo se s mnoštvom ljudi ispijenih lica, grozničavim crvenilom u očima koji su se jedva od slabosti držali na nogama… Čudom smo se čudili ne sluteći da ćemo za kratko vrijeme i sami tako izgledati…

Samu svečanost upotpunjavalo je izvođenje kompozicija maestra Filipea, a posebno dio iz opere Nabbuco.

U koncentracijskom logoru Jasenovac koji je obuhvaćao logor zvan Ciglana, Kožara, Uštica, Gradina, St. Gradiška stradalo je prema procjenama stručnjaka oko 80 tisuća i više logoraša, muškaraca, žena i djece, samo zato što njihova nacionalnost nije odgovarala kvislinškoj nacističkoj vlasti.

Tako 1932 .godine u listu “Ustaša” bijaše objavljeno: “U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena. Mač, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuti NDH…”

Danas negiraju svoja zlodjela umanjujući broj žrtava ne mareći pri tome da su nedužno stradale žrtve – ŽRTVE – i da ih je nužno priznati i pokloniti im se.

Jer ako zanemarimo odati im počast to je kao da smo ih ponovno ubili, kazao je jedan mislilac.

A što oni rade u svojim propagandama nabildanim lažima?

Imala sam priliku prisustvovati prikazivanju filma Romana Leljaka pod nazivom “Radni logor Jasenovac” u kojem on opisuje svakidašnji život logoraša…

Tako navodi …ustajanje u 6 sati u jutro te jutarnja higijena do 7 sati nakon koje se dolazi na doručak koji se sastoji od menija od 3 različita jela, radi se do 12 sati te se dolazi na ručak koji i opet zatočenik, radnik, bira s jelovnika čime će se od izbora 3 jela počastiti. Pauza za ručak je do 13 sati nakon čega se radi do večere koja je u 19 sati te se odlazi na odmor, kulturno okupljanje ili spavanje, sve po želji.

No istovremeno prikazani su dokumentarni isječci neljudskog života logoraša, vagoni, barake-spavaonice što sve navodi na pravo stanje stvari…

Budući da je Leljak prije prikazivanja svoga uratka, za koji uopće ne dvojim da ga je financirala Katolička Crkva, kazao da ćemo mi gledaoci u dupkom punoj dvorani moći komentirati samu radnju filma i ono što je prikazano, ja sam se odmah prva javila da se uključim u diskusiju…

Pohvalila sam priliku i mogućnost da vidim taj film i osjetila kako mu počinju rasti krila računajući da ću nastaviti s pohvalama, no kazala sam da unatoč nastojanju da izvrne istinu nije mogao sakriti svu strahotu logorskog, mučeničkog, života, a vi ste taj tzv. radni logor i život u njemu prikazali kao da je tamo vladalo RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE.

Iznenađen mojom reakcijom kazao je da nema vremena za objašnjenja jer žuri u Đakovo na dalju prezentaciju, a iz mnoštva čulo se provokatorica, provokatorica van s njom… Uzdignute glave i sama sam s mnoštvom krenula prema izlazu..

Na zidu jedne od baraka koncentracijskog logora Auschwitz – Birkenau oštrim predmetom je napisano:
Ako ima Boga On će me moliti da mu oprostim… i zato činimo sve da se NE ZABORAVI!

Maja Jelinčić, predsjednica AFŽ pri SABA RH

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr