„Bilo bi vam bolje da ne otvarate teme iz prošlosti, jer se nećete dobro provesti“, ljutito je na tzv. aktualnom prijepodnevu neki dan na početku jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora odbrusio SDP-ovcima HDZ-ov predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jadroković nakon što je SDP-ov zastupnik Saša Đujić pitanjem ministru pravosuđa Damiru Habijanu (HDZ) podsjetio kako je nedavno nastupila rehabilitacija HDZ-u, osuđenu u aferi Fimi media za korupciju, kojim je novcem HDZ navodno financirao svoju izbornu kampanju 2007. godine. „Ubijali ste političke protivnike od 1941. do 1990. godine, vaši prethodnici (Savez komunista SKH/SKJ, op. a.)“. Mislav Herman je prisnažio u revizionističkoj ekstazi: „Vi biste kao stranka trebali biti zabranjeni dekretom zbog toga što je radila Partija.“

Pazi sad, Komunistička je partija ubijala nedužne Hrvate – pa brat-bratu 50 godina, pola stoljeća – samo zato, je li, što su bili „politički protivnici“ komunistima!? Ne samo u tzv. NDH nego i u bivšoj socijalističkoj državi. Sve do međunarodng priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u kojoj su Hrvati napokon – valjda nakon onih tisuću Zvonimirovih godina? –  postali „svoji na svomu“. Sic transit.

Jandroković se javno odvažio na povijesno-revizionističku diverziju pred tv-okom režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a izazvan činjenicom da je njegov HDZ jedina među cca 170 u RH registriranih političkih stranaka pravomoćno osuđen na Vrhovnom sudu RH 2021. godine za  pljačkanje vlastitog naroda. Pravnički malo ljepše rečeno, „zbog izvlačenja novca i državnih institucija i tvrtki“, HDZ je pravomoćno osuđen platiti 3,5 milijuna tadašnjih kuna kazne i vratiti državi 14,6 milijuna kuna nepripadne koristi. To je šef HDZ-a Andrej Plenković uredno obavio, a sada mu je SDP u tzv. Visokom domu – usred vrlo deficitarne predsjedničke kampanje tzv. nestranačkog (!?) kandidata-trećepozivca Dragana Primorca – izvukao neugodno pitanje rehabilitacije. I brisanje svakog traga o preosudi.

Sporne povijesne teme

Vrlo neugodno SDP-ovo izvlačenje na javno uže prljavoga HDZ-ova rublja, pa još u finišu predsjedničke izborne kampanje za Pantovčak u kojoj HDZ-ov tzv. nestranački (!?) kandidat nikako ne stoji dobro, diglo je tlak stranačkim parlamentarcima. Ne zato što je njihov šef tzv. Visokog doma polit-kalkulativno pomilovao uznapredovalo u javnom prostoru, je li, revizionističko, (pro)ustaško crnilo sotonizacijom SDP-a „zločinačkom, protuhrvatskom, partizansko-komunističkom krivnjom vaših prethodnika“ – jer je to crnilo „prihvatljivo domoljublje“ u političkom diskursu te među neukim mulcima što na stadionima „ubijaju Srbina“ i „spremni su za dom“ – već zato što svako podsjećanje na HDZ-ovo pljačkanje vlastitog naroda opravdava tezu o kriminalnoj političkoj sljedbi. Čiji su članovi svako malo pod istražnim sitnozorom „institucija koje rade svoj posao“. Sic transit.

„Ako ćete o povijesti“, uzrujao se Andro Krstulović-Opara (HDZ), „onda ću vam reći da je SKH-SDP prije 33 godine u sabornici bio protiv Hrvatske. Hoćete li da vam to nabijamo na nos svaki put!? Pa, prestanite više!“ Dobro, to s nabijanjem na nos je pokupio od Plenkovića, autora te sintagme, kojom Zoranu Milanoviću, SDP-u i inom dijelu oporbe nabija na nos tzv. rusofilstvo, proputinovstvo, itsl. zbog odbijanja potpore RH fizravnijim vojnim akcijama proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada u ratu u Ukrajini. „Ako ćete se vraćati na ove teme (HDZ-ov kriminal i presudu, op. a.)“, zaprijetio je Jandroković SDP-u, „onda ćete dobiti istom mjerom. Ubijali ste političke protivnike, to je politička činjenica.“

Otkad su notorni ustaški koljači s jasenovačkih i inih više od 40 stratišta u tzv. NDH, oni što su klali srpske civile u Glini (300 ih je živo spaljeno u pravoslavnoj crkvi), Pakračkim Batinjanima…, ubojice iz Crne legije Jure i Bobana, pljačkaši, palikuće, silovatelji…, deportirani s Bleiburškog polja položiti račun za ratne i zločine protiv čovječnosti – politički protivnici!? Otkad su to i komu „nedužni“ politički protivnici tipa poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića ili Vjekoslava Maksa Luburića (intimusa djeda HDZ-ove perjanice Davora Ive Stiera, također izbjegloga ratnog i zločinca protiv čovječnosti) te sličnih, kojima je ruka pravde došla glave u inozemstvu? Otkad su politički protivnici notorni teroristi iz (pro)ustaških kampova (npr. Hrvatskog revolucionarnog bratstva, etc.) po zapadnim zemljama, koji su diverzijama, otmicama putničkih zrakoplova, atentatima, upadima u zemlju, ubojstvima diplomata, ucjenama ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu, raznim subverzijama i prijetnjama, etc. na međunarodno nedopušteni način „rušili komunistički režim“?

A taj se branio. Istom mjerom, milo za drago. Baš kao što se u takvim slučajevima brani svaka država, čak i znatno oštrije. Vidi kako to već više od godine dana čini genocidan izraelski režim Benjamina Netanyahua Palestincima! Što, napadnuti se – pobjednički u Drugomu svjetskom ratu – Titov režim nije smio/trebao braniti od (pro)ustaških luzera, koji su ga osvetnički napali već iz pobjeglištva u svibnju 1945. godine onim što su prethodne četiri godine savršeno istrenirali in vivo: beskompromisnom mržnjom, terorizmom i ubojstvima u ime „hrvatskog naroda“. Sic transit. Kojeg narod, je li, kad su Hrvati većinski bili u Titovim partizanima ili ih pomagali po cijenu ustaške kame do same pobjede.

Jandrokovićevi – i ne samo njegovi ucrnjeni, je li, politički protivnici, sic transit – napali su već 1946. godine „SDP-ove prethodnike“, sic transit, operacijom kodnog imena „10. travnja“ (rođendan tzv. NDH, sic transit) pod vodstvom, je li, ustaškog pukovnika Božidara Kavrana, od 1943. godine Pavelićeva tzv. upravnog zapovjednika svih ustaša i zamjenika postrojnika za sve ustaške organizacije. Saznavši pravodobno kako se ustaški pobjeglice kane ubačenim u Hrvatsku diverzantima povezati s još nepohvatanim po slavonskim šumama tzv. križarima Rafaela „viteza“ (sic transit) Bobana i „podići ustanak hrvatskog naroda protiv komunističkog režima“, Titova im je služba sigurnosti pripremila više no učinkovit doček sjajnom protuakcijom kodnog naziva „Gvardijan“ (Kavranov pseudonim). Odobrenjem samog Ante Pavelića, u stanovitim je razmacima ubačeno u zemlju 17 grupa s 96 ustaških terorista i svi su uhićeni.

U zadnjoj skupini je dopao Udbinih ruku i sâm Božidar Kavran, uvjeren kako dolazi na sastanak s križarima i lokalnim proustaškim političarima, gdje će preuzeti zapovijedanje „ustaničkom vojskom“. Kad ono… Udbina operacija „Gvardijan“, u kojoj su pohvatani i ustaški kapitalci Ljubo Miloš (jedan od zapovjednika konc-logora Jasenovca, dokazani koljač i sadist), Ante Vrban (krvavi zamjenik zapovjednika konc-logora Stara Gradiška) –  à propos, dvojac iz skupine Thompsonovih opjevanih „Maksovih mesara“ – pa istaknuti ustaša Luka Grgić (ubijen prigodom uhićenja) i drugi. Tzv. križari su likvidirani do 1950. godine, a do tada su ubili cca 2000 vojnika,  policajaca i pripadnika Udbe. Za uhićene teroriste „10. travnja“ nije bilo milosti, uključivo kazne za grijehe iz tzv. NDH: na smrt vješanjem su bili  osuđeni Kavran, Miloš, Vrban i još 17 ustaša, 57 ih je strijeljano, a ostale su dopali doživotni ili zatvor od 15 do 20 godina.

Po okončanju akcije „Gvardijan“, Udba je vezom i šiframa što ih je odao Ljubo Miloš, poslala depešu zaprepaštenom ustaškom centru u Villachu: „Zajebali smo vas. Stop. Svi ste u našem zatvoru. Stop“. Te je 1946. godine na galgama u Beogradu okončan život hercegovačkom franjevcu Miroslavu Filipoviću, redovničkog imena Tomislav i Luburićeva nadimka Majstorović, zbog majstorskog baratanja ustaškom kamom na vratovima više od stotine – toliko je na suđenju za ratne i zločine protiv čovječnosti priznao da se odokativno može sjetiti, sic transit – srpske djece, žena i muškaraca u potkozarskim selima i u ustaškim konc-logorima Jasenovcu i Staroj Gradišci (gdje je bio zapovjednik od listopada 1942. do ožujka 1943. godine). Taj je masovni ubojica u fratarskom habitu 1943. godine osuđen zbog jezivih je ratnih zločina i na njemačkom vojnom sudu, ali je na jugoslavenskom fasovao što ga je po tadašnjim zakonima išlo.

Baš kao i Hitlerove nacističke glavešine na suđenju u Nürnbergu, je li, političke protivnike (sic transit) savezničke, antihitlerovske koalicije, krive za smrt cca 60 milijuna duša u Drugomu svjetskom ratu. I taj je krvavi fra Filipović-Majstorović bio politički protivnik „SDP-ovih prethodnika“, kojega je trebalo gladiti paunovim perom po debelomu mesu!? Nikako osuditi na smrt!? Kao i Kavrana, Miloša, Vrbana, Grgića i stotine sukrvoloka iz ustaške sljedbe, koje su Titovi antinacifašitički britanski saveznici glatko bili deportirali s Bleiburškog polja platiti račun u zemlji njihovih zločina!? Paunovo perce, ne tada sasvim zakonita i primjerena težini zločina – smrtna kazna. Koja danas, je li, Jandrokoviću i jandrokovićima služi kao smokvin list ne samo za prati nasuho vlastitu politički nečistu savjest već i za povijesno-revizionističko neojataštvo najcrnjoj ideologiji – nacizmu i fašizmu – u povijesti čovječanstva.

Jandrokoviću i njegovu aktualnom gazdi na stranačko-premijerskom fotelju nije bilo ni u primisli zamjeriti – barem onako nevinim kažiprstom:   „No-no, Frankoviću i Medvede, dajte se priberite, RH nije tzv. NDH!“ – kada HDZ-ov saborski zastupnik i dubrovački gradonačelnik egzaltirano izvikuje „Bog i Hrvati“ i „Za dom spremni“ u Cisti Velikoj, a vladin mu potpredsjednik i ministar hrvatskih branitelja frenetično plješće. Kakav bi tek bijes i dijareja političkih objeda spopali Plenkovića, Jandrokovića i trbuhozbornu sljedbu, uključivo proustaškoga tzv. koalicijskog partnera, da se nekom viđenijem SDP-ovcu omaknulo o partizanskoj obljetnici u nekom ustaničkom kraju uzviknuti „Smrt fašizmu, sloboda narodu“!?

Terorizam, ne politika

A, da nije bilo smrti fašizma i slobode naroda pod crvenom zvijezdom petokrakom, Plenkovića i Jandrokovića ne bi bilo. Ni Domovinskog rata, ni branitelja, ni tzv. Slobodne, Neovisne i Suverene, niti ičega na čemu HDZ-ova revizionistička sljedba danas bilda svoju materijalnu raskoš, natrpava se političkim pozicijama, nepripadnim počastima, otima se za utjecaj i moć na koruptivan način… „Ubijali ste političke protivnike od 1941. do 1990. godine, vaši prethodnici (Savez komunista SKH/SKJ, op. a.)“, sramotna je Jandrokovićeva povijesno-revizionistička dijareja što nema blage veze s činjenicama. Kamoli s time da SDP, stalan oporbeni balvan u HDZ-ovu oku, ima razloga stidjeti se svojih prethodnika iz  SKH/SKJ koji, istina, jesu imali propusta i pogrešaka, zastranjivanja i političkih rigidnosti, ali su uspješnije i međunarodno respektabilnije vodili državu pod vizionarskim Maršalovim vodstvom no što je to uspjelo HDZ-u i pod Tuđmanom i pod Plenkovićem. I gospodarski, i politički i moralno.

U tri desetljeća, uključivo Domovinski rat i ratne devastacije, HDZ-ove vlade nisu ostvarile ni pet posto gospodarskog i međunarodnog napretka koliko je u istom poslijeratnom razdoblju, iz kojeg je zemlja 1945. godine izašla temeljito razorena, opustošena, gladna, gola i bosa te demografski deficitarna neusporedivo više no RH 1995. godine. SDP-ovi prethodnici i

sav narod bili su pod stalnim terorističkim udarom organiziranih skupina (pro)ustaške emigracije i to nije bila samo polit-propagandna borba nego i oružana. Biti ili ne biti. Nakon propasti terirističke operacije „10. travnja“ i nekoliko manjih nakon toga – što se sada tzv. kulturom sjećanja tretira kao „opravdana borba domoljubnih Hrvata za svoju slobodnu i neovisnu državu protiv jugosrpske okupacije“, a bleiburška epizoda kao „najveća tagedija hrvatskog naroda zločinom jugokomunističke vlasti s Titovim odobrenjem“ – zaredala je serija diverzija, otmica, atentata, ubojstava…, što nema blage veze s političkom borbom/protivnicima iz Jandrokovićeve prijetnje SDP-u da se „neće dobro provesti“ temama iz prošlosti.

A teme iz prošlosti o tzv. političkim protivnicima jezivo su terorističke, ne političke. Recimo, proustaški terotisti Miro Barešić (u „sumnjivim“ će okolnostima 1991. godine poginuti na hrvatskom ratištu) te Anđelko Brajković i trojica pomagača (Ante Stojanov, Stanislav Miličević i Marinko Lemo) upali su u jugoslavensko veleposlanstvo u Švedskoj te mučki, svezanoga i ranjenog, ubili veleposlanika Vladimira Rolovića i reško ranili tajnicu Miru Štempihar. Sud u Stockholmu je osudio Barišića i Brajkovića na doživotnu robiju zbog terorističkog ubojstva, a pomagače na blaže kazne. Nakon što je skupina hrvatskih proustaških fanatika otela švedski putnički zrakoplov i ultimativno tražila njihovo puštanje na slobodu, vlasti su im udovoljile. Već 1972. godine, (pro)ustaška emigracija podmetnutim eksplozivom ruši nad Čehoslovačkom JAT-ov putnički zrakoplov DC-9 na letu iz Kopenhagena u kojem pogibaju svi putnici i članovi posade, osim stjuardese Vesne Vulović.

Čudom je, iznimno teško ozlijeđena, pređivjela pad s visine od 10.000 metara. Terorizam bez presedana, je li, tih Jandrokovićevih – „političkih protivnika“. Politika prolijevanjem nedužne civilne krvi nije politika, nema veze ni s kakvim „nacionalnim idealima“, tzv. slobodarstvom, itsl. ma tko i ma gdje to tako „politizirao“. Kao ni upad kod Dravograda na području Slovenije 20. lipnja 1972. 19 proustaških terorista skupine tzv. Planinske lisice (ili Bugojanske grupe, ili skupine Fenix), koju su vodila braća Adolf i Ambroz Andrić, a organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Otetim vozačem i kamionom „Radenske“ željeli su se dokopati planine Raduše (današnja općina Uskoplje u BiH), pokrenuti „ustanak“ na području Like, južne Hrvatske i zapadne Hercegovine radi oružanog rušenja režima te odvajanja Hrvatske od SFR Jugoslavije i uskrsnuća tzv. NDH.Skupina je – uz dosta žrtava s obiju strana – likvidirana 24. srpnja 1972. (desetorica „lisica“ u borbama, a devetorica su bili zarobljeni i pogubljeni) zdrženom  protuakcijom „Raduša“ pripadnika milicije, vojske i teritorijalne obrane.

Pripadnik „Lisica“ Ludvig Pavlović (1951., Vitina nedaleko od Ljubuškog) zaroblje je već prije prelaska ostatka skupine terorista u Hrvatsku, pa 21. prosinca 1972. u Sarajevu osuđen na smrt, ali pomolovan te je odgulio 20 godina robije da bi kao pripadnik HVO-a poginuo (i on u „sumnjivim okolnostima“) rujna 1991. u sukobu s JNA u Studenim Vrilima, na cesti između Tomilavgrada i Posušja u BiH. Rušenjem jugoslavenskoga, je li, „komunističkog režima“ i „buđenjem“ globalne svijesti o „ugnjetavanju hrvatskog naroda u jugosrpskom kazamatu“ također je bila opsjednuta (pro)ustaška emigracija u SAD-u. Njihov je jastreb, tzv. hrvatski idealist Zvonko Bušić nadimkom Taik, s američkom suprugom Julienne, Franom Pešutim, Petrom Matanićem i Slobodanom Vlašićem 10. rujna 1976. bio oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 sa 76 putnika na letu New York-Chicago, a eksplozivna je naprava što su je teroristi podmetnuli u pretinac newyorške podzemne željeznice ubila nedužna policajca Briana M. Murrayja.  

Zvonko Bušić-Taik – sestra mu Zdravka Bušić je političkom voljom samog Franje Tuđmana od 1990-ih godina do danas visokopozicionirana HDZ-ova dužnosnica (sic transit) – osuđen je kao međunarodni terorist na doživotni zatvor u SAD-u. Na Tuđmanovo je pak višekratno inzistiranje pomilovan 2008. nakon 32 godine robije. Vratio se u RH, gdje među tzv. radikalnom desnicom nije dočakan kao „nacionalni heroj“,sposoban, je li, okupiti oko sebe, ujediniti tzv. desničarsku sljedbu endehazijskih gena kako je očekivao te si 1. rujna 2013. u Rovanjskoj revolverom prosvirao glavu. Oporučno je napisao kako više nije želio živjeti u „Platonovoj pećini“. Pa kad povijesno neuki Gordan Jandroković spominje nekakve SKH/SKJ-SDP-ove političke protivnike (sic transit) dok se karijerno uvlači nacifašističkom crnilu kao nečemu nacionalno vrijednom i zaslužnom, što ne može biti, jer ne odgovara povijesnoj istini, ne bi bilo zgorega da ga netko pametan i politički neostrašćen pouči o političkim protivnicima unutar tabora za koji besramno druka revizionističkom svojom dijarejom.

A ta povijeno-revizionistička dijareja – ne samo na podmaliganjenim, je li, dernecima ucrnjenih, „za dom spremnih Hrvatina“, među kojima se Mato Franković, Tomo Medved, Marko hitlerbrčić Skejo i takvi osjećaju „svoji među svojima“, jer znaju da im trećemandatni gazda Banskih dvora, polit-kalkulativno obdaren, neće zamjeriti – besramno poje čavoglavim crescendom: „Jasenovac i Gradiška Stara,/ to je kuća Maksovih mesara./ Kroz Imotski kamioni žure,/ voze crnce Francetića Jure./ U Čapljini, klaonica bila,/ puno Srba Neretva nosila. (‘ajmo ruke)/ Oj Neretvo teci niza stranu,/ nosi Srbe plavome Jadranu./ Ko je moga zamisliti lani/ da će Božić slavit partizani./ Tko je reka, jeba li ga ćaća,/ da se Crna legija ne vraća./ Gospe sinjska ako si u stanju,/ uzmi Stipu, a vrati nam Franju./ Oj Tačane jeba ti pas mater,/ i onome tko je glasa za te./ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića.“

Mesić, Račan i crne vrane

Mirotvorne su to, miroljubive, politički kultivirane i ideološki prihvatljive poruke SKH/SKJ-SDP-ovih „političkih protivnika“ – komponirane još za predsjednikovanja Stjepana Mesića i premijera Ivice Račana („Stipe i Račane pojest će vas crne vrane“!?), kojima oktroiran unaprijed, je li, predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković besramno drži fenjer. Teme iz prošlosti, istina, nemaju neke izravne veze s HDZ-ovim kriminalom, korupcijom, trgovinom utjecajem, imageom, je li, kriminalne sljedbe te iritantnim puzanjem pred mater/pater familiasima europoske tzv. obitelji, ali itekako su i  pedagoški vrijedne za stalno ih držati na vatri kao povijesnu opomenu budućim naraštajima: „Ne dajte se prevariti!“

Republika Hrvatska je baštinica svijetle antinacifašističke pobjede u ratu i te slobodarske tradicije baš kao i sva suvremena Europa. Crnilo prošlosti nema izbornu prođu, iako opet diže glavu baš kao i za velike ekonomske depresije 1930-ih godina. RH je uvjerljivo antinacifašistički, kao i Europa. I tako mora ostati. Država koja ne drži do časne prošlosti i zaslužnih svojih sinova nema budućnost. Blato i crnilo, krv i suze nisu budućnost.

Sudeći po tomu što je Gordanu Jandroković bubnuo na tzv. aktualnom prijepodnevu na početku jesenska zasjedanja parlamenta – a nije mu prvi put, jamačno ni posljednji – ne ponovila se prošlost kakvu slavi kao viziju „hrvatske budućnosti“. SKH/SKJ-SDP-ove „političke protivnika“ tipa „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“ neka si slobodno nosi kući, neka u svoje ime pali bleiburške i križnoputne svijeće fra Tomislavu-Majstoroviću, Pavelićevim fanovima i „Maksu mesaru“, neka se do mile volje sramoti povijesno-revizionističkim dijarejama kao privatna osoba među svoja četiri kućna zida. Međutim, hrvatski narod ga nije ovlastio govoriti u njegovo ime da su pobijeni u ratu i poraću ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti, odnosno (pro)ustaški teroristi u 45-godišnjem razdoblju SFR Jugoslavije bili – politički protivnici. Bili su genocidni ubojice, i teroristi.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr