Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ivo Anić: Mi smo naučili djecu da tuku Srbe po Vukovaru

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Jer kažimo konačno istinu. Vukovar – to smo svi mi. Vukovar danas, ono što se dogodilo u Vukovaru, čin je naše mržnje, čin je naše isključivosti, čin je naše ksenofobije i našeg besmislenog nacionalizma.

Do čega nas može dovesti indoktrinacija djece koja se obavlja na svim razinama zbog osobnih politikantskih ambicija jedne kriminalne manjine, bolje rečeno kaste koju nikada uistinu i nije bilo briga što njihova politika na koncu može proizvesti – vidjeli smo sinoć u Vukovaru.

Istina boli, istina je uvijek najstrašnija, ali istina je jedini način da se suočimo s onim što radimo, bolje rečeno što ne radimo, i s onim najstrašnijim: našim odgojem. Odgojem djece u Hrvatskoj.

Ako držite da imate pametnija posla doli čitati nečije pametovanje o odgoju i načinu na koji odgajate svoju djecu, to je vaše pravo, kao što je vaše pravo i da okrenete kanal na televizoru, da izbjegavate užasne vijesti koje štete vašem delikatnom psiho-fizičkom stanju, sve je to, ponavljam, vaše puno pravo.

Nažalost, to pravo upražnjava previše ljudi u ovoj zemlji i, nažalost, zbog toga nam i jest kako nam jest, ali to je moje osobno mišljenje, kao i ovaj tekst pred vama, kao što je moj osobni stav u vezi s krivcima, izravnim i neizravnim, koji su doveli do ovakve eskalacije mržnje, isključivosti, homofobije i tog prokletog nacionalizma, najvećeg krivca, a benignog, barem po ljudima koji nas vode.

Sinoć na mostu u Vukovaru petorica navijača Dinama iz Vukovara brutalno su pretukla troje djece od petnaest godina jer su čuli ekavicu. Jedan je od pretučenih, s frakturom lubanje, naime, Srbin. Dijete koje je na Božić umjesto za stolom s roditeljima završilo na traumi. Jer je umjesto “bijelo” rekao – “belo”. No tko su, zapravo, ti ljudi od skoro trideset godina koji su pretukli djecu od petnaest? Tko su ti krivci?

Zar samo navijači Dinama?

Izravni krivci jesu, naravno, ti monstrumi, ali i ljudi koji nas vode, isti oni koji nam nacionalizam pakiraju svakodnevno u celofan, kljukajući nas sve nacionalnim nabojem koji nas permanentno drži na visokom stupnju mobilizacije. Da nikada ne zaboravimo, da nikada ne oprostimo, da se sjećamo i, naravno, ako je to ikako moguće, da krivce za zlo koje nam se dogodilo prije trideset godina jasno označimo, udarimo im trajan pečat našeg posvemašnjeg i dubokog prezira.

U rujnu 2016. taj je visoki stupanj nacionalne spreme dao svoje prve, konkretne rezultate. Na djecu, mlade srpske vaterpoliste, juniore, koji su došli u hrvatsku metropolu na kadetski vaterpolski turnir „Mali medo“ izvršen je brutalan napad od golobradih, mladih Hrvata: naše djece. Njihovi roditelji ispratili su svoju djecu, mlade sportaše u Hrvatsku sa zebnjom. Nažalost, njihova se najgora noćna mora ostvarila.

Njihovu djecu napali su naši “dečki”. Mučki, brutalno, i potpuno razumijevši očaj tih roditelja, uradio sam jedino što sam mogao. Očajnički, kao roditelj, pisao sam o tom incidentu jasno označavajući krivce, u koje svrstavam i sebe koji ukazujem, pišem i optužujem nedovoljno.

Optužio sam tada kompletan državni vrh zbog rehabilitacije ustaštva, fašizma koji otvoreno i nekontrolirano buja, posebno u manjim sredinama; optužio sam Crkvu i kler za sijanje iste mržnje s oltara; optužio sam pravosuđe, policiju, školski sustav koji uzgaja i generira mlade fašiste; optužio sam državnu dalekovidnicu i konkurentne medije za besramno prekrajanje povijesti koje može imati dalekosežne posljedice.

Bilo je to prije sedam godina, a u međuvremenu se zbilo ono najcrnje što sam predvidio. Politika je nastavila po svom, djeca su nastavila odrastati pod budnom regrutažom države, moji sunarodnjaci nastavili su mijenjati kanale na televizoru i izbjegavati loše vijesti koje štete njihovom psiho-fizičkom zdravlju.

U međuvremenu su bačene ručne bombe na jedan romski vrtić; u međuvremenu je u našem glavnom gradu u više navrata pretučeno dijete drugačijeg svjetonazora, vjeroispovijesti i krvnih zrnaca; u međuvremenu smo svjedočili fizičkim obračunima na stadionima – djeca su djeci razbijala glave, a roditelji su sa zebnjom svoju djecu puštali na turnire u Hrvatsku.

U veljači prije tri godine trojici mladih vaterpolista Crvene zvezde, djeci, naravno – zar trebam napominjati? – dvojica mladića prišla su samo zbog toga što su Srbi i metalnim šipkama pretukli ih pred Splićanima koji su šutke promatrali što se događa. U kafiću na Rivi naguravala su djeca Hrvata nečiju djecu iz Srbije, udarala ih šakama i nogama, dok ovi nisu potražili spas skokom u more. Ponavljam, samo je jedna djevojka tada reagirala i tim nesretnim mladićima pružila ruku da izađu iz mora. Jedna djevojka.

Ostatak mojih sugrađana, pogađate, prebacio je kanal na televizoru, štekat u kafiću i nastavio raditi ono što mu ne škodi psiho-fizičkom zdravlju – okretati glavu.

Kada saznate tako žalosnu vijest, iskreno ne znate što je u njoj užasnije i što je više poražavajuće: činjenica da su mladi ljudi pretučeni ili saznanje da su ih njihovi roditelji odgijili u Hrvatskoj sa zebnjom i preporukama da se „ne ističu“, „da ne slave ako im je Badnjak“ i da paze da ne kažu što na ekavici.

No činjenica da su napadnuta nečija djeca, ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena godinama iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i, naravno, drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija.

Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su poslali svoje sinove u Hrvatsku. Potpuno razumijem očaj roditelja sinoć pretučenih dječaka u Vukovaru.

Ako imate djecu, i ako ste ljudi, tada razumijete o čemu vam govorim.

“Kada sve stavimo na stranu, i kao ljudi i kao roditelji, moramo jednom odrasti. Moramo. Kao što moramo iz svog straha, za svoju djecu, razumjeti tuđu djecu i strah tih roditelja, i tada moramo osjetiti strah, sram, poniženje i revolt“, napisao sam prije sedam godina iskreno vjerujući kako će napokon netko shvatiti što se događa u ovoj zemlji. Koliko je politika, društvo, škola, pravna država, crkva zakazala i koliko smo na koncu zakazali svi kao roditelji.

I tada smo saznali za slučaj “Supetar”. Sličan ovom danas u Vukovaru. Točno godinu iza teksta o pretučenoj djeci u Splitu.

Slučaj u kojem je u pomoć toj djeci priskočio samo jedan čovjek. Vatrogasac. Kao onda u Splitu jedna djevojka. Jedna. Dok su svi ostali u “Supetru” okrenuli kanal, okrenuli se u drugu štekat, okrenuli glavu od svega onog što šteti njihovom psiho-fizičkom zdravlju.

Bilo bi krajnje licemjerno od mene, čovjeka koji godinama upozorava do čega nas može dovesti indoktrinacija djece koja se obavlja na svim razinama zbog osobnih politikantskih ambicija jedne manjine, bolje rečeno kaste koju nikada uistinu i nije bilo briga do čega njihova politika na koncu može dovesti, da večeras pišem bilo što doli istine.

Istina boli, istina je uvijek najstrašnija, ali istina je jedini način da se suočimo s onim što radimo, bolje rečeno što ne radimo, i s onim najstrašnijim. Našim odgojem. Odgojem djece u Hrvatskoj.

Stavimo jednom, dakle, stvari na svoje mjesto.

Vukovar – to smo svi mi. Svi mi koji vjerujemo da smo dobri ljudi, samo malo nezainteresirani.

Naivni, naravno. Jer ako mislite da će pravna država profunkcionirati, da će počinitelji i ovog gnjusnog čina, napada na nečiju djecu biti kažnjeni, da će odgovarati pred sudom, dobiti zaslužene kazne i biti primjer drugima da to nikada ne ponove, tada ste saučesnik.

Isti onaj saučesnik koji okreće kanale već deset, dvadeset, trideset godina i nije ga briga za bilo šta što ugrožava, kako ono, psiho-fizičko zdravlje.

Saučesnik koji tu usranu državu, usranih političara koje birate, koji dopušta da se nečije dijete prebije samo zbog toga što je Srbin, vaterpolist Partizana ili C. Zvezde, kuhar ili konobar drugačijih krvnih zrnaca, najgore Rom.

Saučesnik je visoka politika, na čelu sa svima onima koji danas sve te nemile događaje „oštro osuđuju“, a već sutradan će se slikati pod ustaškom zastavom, urlati na stadionu uz Thompsona, i napadati Srbe u saboru. Zar mislite da ovi majmuni što su pretukli djecu to ne gledaju?

Ta strašna politika proizvod je svih nas.

Svih nas od kojih godinama prave budale. Jer samo budalama može manipulirati jedna kasta, manjina, koja je umislila da može prekrajati povijest, od jedenog ponosnog naroda uraditi nakaradu za svoje privatne interese, i samo budale mogu dozvoliti da im ta i takva politika desetljećima odgaja djecu. Da mrze, da tuku drugačije i, na koncu, da su te i takve drugačije spremni i ubiti.

Samo budale, ponavljam, vrhunske budale mogu okrećati kanale, bacati novine i vijesti koje im škode i samo svjetske budale, vrhunski moroni i najveći debili u povijesti čovječanstva mogu svoju djecu dati na odgoj takvim bezočnim manipulatorima.

Mediji u Hrvatskoj pisat će o ovom incidentu dok ga ne zasjeni neka nova afera. Mediji u Srbiji, istina, punit će stupce znatno duže, kao što će navedeni i žalosni incident objeručke prihvatiti političari za nova prepucavanja i nove zidove koji bi se trebali graditi između dva naroda. Sve, naravno, u korist svojih fotelja koje im je priskrbio nacionalizam. I tu će priči biti kraj. Kao i uvijek. Izbori su pred vratima, a ti skotovi iz svojih će saborskih klupa huškati nove i nove nasilnike koje će na koncu usmrtiti nečije dijete – jer govori ekavicom.

Djecu, košarkaše, vaterpoliste, odbojkaše, konobare i kuhare Srbe ubuduće će pratiti interventna policija. Od mirnih šetnji Vukovarom, Splitom, Zagrebom ili Beogradom više neće biti ništa, i uglavnom će stvari biti kakve su bile i prije. Počinitelji kaznenog djela naći će se isto kako su se našli i svi ostali i oni će mirno, kao i oni u Zagrebu, dobiti par mjeseci uvjetno, a oni moji iz Splita sjediti svako jutro u mom kafiću i mirno ispijati svoju kavu. Kao heroji Torcide. Oni koji su „pobacali Srbe u more“.

Akteri će imati povlašteni status u svojoj navijačkoj skupini, a mi roditelji i dalje ćemo strepiti kod svakog ždrijeba neke međunarodne sportske lige da nam usud i nesreća ne daju za protivnika kakav srpski klub i sve će ostati na mrtvoj točki koja paše isključivo i jedino političarima s obje strane.

Jer kažimo konačno istinu. Vukovar – to smo svi mi. Vukovar danas, ono što se dogodilo u Vukovaru, čin je naše mržnje, čin je naše isključivosti, čin je naše ksenofobije i našeg besmislenog nacionalizma. Dok jednom, u bliskoj budućnosti, nekoliko sati prije vaterpolskog ogleda između Partizana i Jadrana, Crvene zvezde i Mornara, ili na mostu u Vukovaru jedan bokser ne sijevne nekoliko milimetara više ili nekoliko milimetara niže, i na licu mjesta ne usmrti jedno nesretno dijete. Jednog momka kojeg su njegovi roditelji podigli odvajajući od usta, zaboravljajući svoja kina i kazališta. Odgojili u duhu ljubavi i za njegov život žrtvovali praktički sve što su imali. Jednog konobara kojeg su pustili od kuće da zaradi i prehrani i njih same. I što ćemo tada? Kakve ćemo tada tekstove pisati? Kakve ćemo tada „oštre osude“ objavljivati? Kakve ćemo tada stvari govoriti i kako li ćemo tek tada okrećati programe, jer će to biti zbilja previše za naše psiho-fizičko zdravlje. Jer, nažalost, sve vodi tome da jedno nesretno dijete konačno strada, da mu se roditelji zaviju u crno, da svima nama konačno dođe iz guzice u glavu.

Trebali smo ostajati na tim programima. Trebali smo ostajati na tim vijestima. Trebali smo se uključiti u svojim domovima i pred svojom djecom jasno i glasno osuditi nacionalizam, osuditi fašizam, osuditi politiku, državu, popove i sve te bijednike kojima je samo do njihovih guzica stalo. I naša bi djeca slušala. No za to, jebiga, prvo moramo biti ljudi. Oni koji to i stvarno misle. Djeca se lagati ne mogu. Ako na televiziji čuju da su Srbi neprijatelji, ako to čuju i vide od vodećih ljudi u zemlji, ako ih u školi uče isto i ako u svojoj kući čuju da su Srbi nametnici, štakori, tada nam svima nema više spasa. Tada svi kolektivno možemo ugasiti televizor. Da, gospodo. Vukovar smo svi mi. Samo ne u onom kontekstu na koji ste navikli u kolonama sjećanja.

(tacno.net/Ivo Anić)

Facebook
E-mail