Zagrebačke vlasti napadnute su jer su odlučile ispraviti nepravdu i vratiti Ulicu dr. Ivana Ribara
Mjesto radnje: Jajce, Bosna i Hercegovina. Vrijeme radnje: 27. studenoga 1943., dva dana uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a, najvišeg političkog tijela jugoslavenskog antifašističkog pokreta. Za predsjedavajućeg zasjedanja određen je dr. Ivan Ribar, uz Mošu Pijadu jedini visokopozicionirani pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta stariji od Josipa Broza Tita. Šezdesetogodišnji Ribar ugledni je hrvatski političar i pravnik. Kao član Demokratske stranke biran je za poslanika ali i predsjednika Narodne skupštine Kraljevine SHS. Početkom Drugog svjetskog rata, točnije 1942., kao uvjereni antifašist odlučio se priključiti partizanskom pokretu. Godinu dana kasnije, tog 27. studenoga 1943., dok se pripremao za vođenje sjednice, u svoju ga je kancelariju pozvao Tito. Nažalost, da mu priopći tužnu vijest. To jutro, neposredno uoči puta za Kairo, u koji je kao šef prve partizanske vojne misije krenuo na razgovore sa zapadnim saveznicima, poginuo je njegov stariji sin Ivo Lola Ribar. Staroga Ribara vijest je gotovo paralizirala te je zamolio Tita da pronađu i dovedu mlađeg sina Juricu, koji je također bio u partizanima. U tom trenutku nije mogao ni slutiti da bol koju osjeća može biti još jača.
“Ivane, nema više ni Jurice. Poginuo je prije dva mjeseca u borbi s četnicima u Crnoj Gori. Lola ti je planirao to osobno reći, ali je čekao pravi trenutak. Nažalost, nije ga dočekao”, započeo je Tito.
Tragični događaji u obitelji Ivana Ribara nisu stali smrću dva sina. Godinu dana kasnije u srijemskom selu Kupinovo, gdje je živjela u ilegali, Nijemci su uhvatili i strijeljali Ivanovu suprugu Antoniju. Nakon rata Ivan Ribar će obnašati niz visokih političkih funkcija, a s drugom suprugom, poznatom slikaricom Catom Dujšin, živjet će u Zagrebu sve do smrti 1968. godine. Stan u kojemu su živjeli, prepun vrijednih umjetnina, darovnim ugovorom poklonjen je Gradu Zagrebu, čime je nastala Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar.
Dok je dr. Ivan Ribar u poodmakloj životnoj dobi odlučio dati svoj doprinos borbi protiv fašizma, 40-godišnji Antun Bonifačić, široj javnosti nepoznati književnik, odlučio je dati svoj doprinos Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom režimu. Kao zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova, Bonifačić je radio na širenju dobrog imidža NDH u inozemstvu, ali je istovremeno surađivao i s brojnim režimskim časopisima koji su širili ustašku propagandu u zemlji. NDH je Bonifačić nastavio braniti i slaviti i nakon Drugog svjetskog rata.
“Nikad u svojoj povijesti nije hrvatska ideja bila tako čista u srcima i svijesti duša bez ljage, bez zla i bez laži”, pisao je godinama nakon rata o Hitlerovoj saveznici u kojoj je na temelju rasnih i ostalih diskriminatornih zakona provođen genocid nad Židovima, Romima i Srbima.
Hvalio je i mladiće koji su postajali ustašama tijekom rata: “Za veliki cilj nijedna žrtva nije bila prevelika: hrvatska krv, i to krv najplemenitijih i najljepših, tekla je potocima, svjesno i voljno, kao nekad na krbavskim klancima”.
U emigraciji se Bonifačić odlučio i konkretnije uključiti u politiku. Najprije se učlanio u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), stranku koju su 1956. u Argentini osnovali Ante Pavelić i ostali ustaški dužnosnici iz perioda NDH, da bi nakon Pavelićeve smrti postao treći po redu predsjednik HOP-a. Prateći načela ustaškog pokreta glavni cilj HOP-a bio je: “Polučenje potpune slobode cijelog hrvatskog naroda i ponovna uspostava Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora”.
Pitate se kakve veze imaju dr. Ivan Ribar i Antun Bonifačić? Njih dvojica baš nikakve. Jedino što ih povezuje je jedna ulica u Zagrebu. Ona koja se do 1993. zvala po Ivanu Ribaru, a koju su vlasti predvođene HDZ-om te godine odlučile preimenovati “u spomen na književnika Antuna Bonifačića”. Zašto su osobi koja je tijekom, ali i nakon rata slavila NDH, predsjedniku (pro)ustaške emigrantske organizacije odlučili dati ulicu? Zato što sve to nisu znali? Ne, baš zato što su znali! Ovih dana zagrebačke vlasti odlučile su ispraviti nepravdu i oduzeti ulicu čovjeku koji je ne zaslužuje. I zbog toga su od dijela javnosti napadnuti. Neupućene javnosti? Ne, jako dobro upućene!
(Hrvoje Klasić/24sata.hr)
Poveznica na članak: https://www.24sata.hr/news/hrvoje-klasic-ulicni-fasizam-1081711
