Prvi predsjednik neovisne Hrvatske i za mnoge jedan od najvažnijih Hrvata u povijesti Franjo Tuđman bio je dragovoljac antifašističkog partizanskog pokreta
Hrvatska je sekularna država s više vjerskih nego svjetovnih praznika. I Hrvatska je antifašistička država koja se srami svog antifašizma. To su samo neke u nizu nedosljednosti hrvatskog društva koje nikoga posebno ne brinu. Pišem ovo upravo između dva državna praznika, jednog vjerskog i drugog svjetovnog. I oba su, svaki na svoj način, kontroverzni. Prvi se svake godine slavi devetog četvrtka nakon Uskrsa, a to ove godine pada na 19. lipnja. Ime tog blagdana je Tijelovo. Pa što je s tim u vezi kontroverzno? To što dobar dio (katoličkih) vjernika, a ateiste da i ne spominjem, ne zna što se ustvari tog dana obilježava i zašto je uopće kao datum izabran deveti četvrtak nakon Uskrsa. Nije ovo jedini vjerski praznik koji je ujedno i državni praznik kod kojega forma (neradni dan) ispada važnija od sadržaja.
Gotovo sam siguran, jer sam i osobno to u više navrata provjerio, da većina vjernika ne zna ni točan odgovor na pitanje što se ustvari obilježava na Uskrsni ponedjeljak, Veliku Gospu ili Blagdan svetog Stjepana. Poprilično sam siguran da bi se i s opisom dana Svih svetih mnogi pomučili. Kad svemu pridodamo teorijsko (ne)znanje o onome što piše u Svetom pismu, posebno (ne)razumijevanje istoga, a više od svega (ne)primjenu Kristovih riječi i postupaka u životnoj praksi, bojim se da dobivamo dobar opis tipičnog hrvatskog vjernika. Ne pišem ovo kako bih se ikome rugao ili likovao nad spomenutim činjenicama. Baš naprotiv, siguran sam da bi svijet bio puno tolerantniji, miroljubiviji i pravedniji kad bi kršćani širom svijeta na svom putu kroz život pratili stope Isusa iz Nazareta ili Pavla iz Tarza. Zamislite tek kako bi u tom slučaju izgledala Hrvatska u kojoj se više od 80 posto stanovnika izjašnjava kršćanskim vjernicima.
Nedosljednost je ključna riječ koja prati i odnos Hrvata prema antifašizmu. S jedne strane, u Ustavu se upravo Zemaljsko antifašističko vijeće formirano od strane partizanskog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata spominje kao jedan od nositelja hrvatske državotvorne misli. Nadalje, prvi predsjednik neovisne Hrvatske i za mnoge jedan od najvažnijih Hrvata u povijesti Franjo Tuđman bio je dragovoljac antifašističkog partizanskog pokreta (kao i npr. Martin Špegelj i Janko Bobetko), i naposljetku upravo su nove demokratski izabrane vlasti početkom 1990-ih odlučile da Hrvatska dobije i državni praznik pod imenom Dan antifašističke borbe (22. 6.).
S druge strane, u praksi je Hrvatska već 35 godina antiantifašističko društvo. Tisuće spomenika posvećenih antifašističkim borcima i fašističkim žrtvama je demolirano, promijenjena su imena ulica nazvanih po antifašistima, a datumi kad su antifašistički odredi oslobodili hrvatske gradove od fašista i njihovih domaćih pomagača nazivaju se početkom okupacije. Predstavnici vlasti radije idu na obilježavanje stradanja pripadnika oružanih snaga ustaške NDH, nego na mjesto osnivanja prvog antifašističkog odreda. Predstavnici Katoličke crkve bez problema mole za duše pokojnih ustaša, ali ne i za duše pokojnih partizana. Iako je i većina ovih drugih vjerojatno odmah po rođenju primila sakrament krštenja. Kao npr. i sam zapovjednik antifašističkih odreda – Josip Broz Tito.
Iako se u Hrvatskoj nastoji stvoriti suprotan dojam, kršćanstvo i antifašizam ustvari uopće nisu suprotstavljeni pojmovi. Naprotiv, prvi kršćani bili su žestoki protivnici nasilja, netolerancije, rasizma i ksenofobije, drugim riječima svega onoga što je u srži fašizma. A propovijedali su mirotvorstvo, jednakost, ravnopravnost i bratstvo među ljudima i narodima. Dakle, sve ono što opisuje antifašizam. Nažalost, nema sumnje da su kršćani, posebno njihovi duhovni vođe, u godinama i stoljećima koja su slijedila često skretali s “pravoga puta”. Jer siguran sam da bi Krist osudio križarske ratove, inkviziciju, nasilna pokrštavanja, spaljivanja neistomišljenika, progone žena osuđenih za vještičarenje i posebno masovna zlostavljanja djece (i časnih sestara) od strane svećenika.
Naravno, treba izbjegavati generaliziranje i nepravednu osudu svih onih vjernika (i svećenika) koji s takvim deformacijama nemaju veze. Ali je iz istog razloga nepravedno sve one antifašiste, partizanke i partizane koji su poginuli za ideale slobode, bratstva i jedinstva, kao i sve one koji su nakon rata nastavili živjeti u skladu s tim idealima, optuživati za deformacije poput masovnih smaknuća poraženih ustaša i četnika, za Goli otok, aktivnosti Udbe ili vojno djelovanje JNA 1990-ih. Možda bismo zato upravo izbacivanjem kukolja iz (oba) žita i prihvaćanjem suštine kršćanstva i antifašizma shvatili da su sličnosti puno veće, a razlike puno manje nego što nas u to uporno pokušavaju uvjeriti.
(Hrvoje Klasić / 24sata.hr)
Poveznica na članak: https://www.24sata.hr/news/hrvoje-klasic-krist-antifasist-1058694
