„Nismo za zabranu dvaju koncerata srpske (ne srbijanske!? – op. s.) folk pjevačice Aleksandre Prijović u Splitu, ali molimo sve uključene u organizaciju da povedu računa o datumima održavanja koncerata“, kaže neki dan na presici u Splitu izvjesni Ivan Turudić, koji se predstavlja kao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije, u ime i Koordinacije braniteljskih udruga Splita i Splitsko-dalmatinske županije te Udruge Veterana IV. gardijske brigade. Koncerti – i u Lijepoj Našoj megapopularne – srpske pjevačice Prijović najavljeni su za 9. i 10. studenoga i rasprodani (baš kao nedavno i pet zagrebačkih Arena za redom!), a Ivan Turudić i istomišljenici to smatraju „provokacijom i uvredom žrtvama Domovinskog rata“ budući da se 18. studenoga obilježavaju Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Da Aleksandra Prijović-Prija nije Srpkinja, pa još i iz Beograda, nikakvog problema ne bi bilo. Nema veze što njezine pjesme o ljubavi nemaju baš nikakve veze s bilo čijim žrtvama, ratnim bubnjevima, međunacionalnom mržnjom, politikama, itsl.!? Naime, nikakvog problema ne bi bilo da, je li, makar i na same dane žalovanja za žrtvama Domovinskog rata zapjeva usred Splita, Zagreba…, pa i samog Vukovara, Škabrnje, Nadina, Knina, Pakraca… Marko Perković-Thompson „Bojnu Čavoglave“ s gromkim „Za dom spremni“ ili velikohrvatsku „Lijepa li si“ s Herceg-Bosnom kao tek jednom od pokrajina RH, Jura Stublić „E, moj druže beogradski“ („koju više ne izvodim, jer ju ljudi uopće nisu razumjeli“, kazao je Jutarnjem listu), Đuka Čajić „Hrvatine“, Dražena Žanka „Od stoljeća sedmog“ (iako su Hrvati došli na Balkan potkraj stoljeća osmog, 795. godine po nalogu franačkog kralja Karla Velikog istjerati Avare iz Panonske nizine)…
Nepoželjan Rade Šerbedžija
Svaki pjevač – ako je Hrvat, osobito „domoljubna“ korjenika – je li, može pjevati što mu drago i bilo gdje, bilo kojeg nadnevka, ali Srbin ni u primisli, jer već samim svojim srpstvom – ma koliko bio čak i jedan od cca 20.000 hrvatskih branitelja – „provocira, vrijeđa hrvatsku domovinsku žrtvu“. Sic transit. Idiotizam na „entu“, ali idiotizam koji u „domoljubnom“ življu itekako ima svoje zahvalne poklonike. Što bi rekao ugledni povjesničar Hrvoje Klasić o proustaškoj provali krvožedne mržnje: „Bojim se da ih nema malo, ali novu priliku (kao za uspostave tzv. NDH, op. a.) ne smiju dobiti. No pasaran“. Na nesreću bolje budućnosti, politički nakazna tzv. CRO demokracija širom je otvorila vrata proustaštvu/neoustaštvu, koje javno anatemizira, progoni, čak prijeti smrću neistomišljenicima.
Gotovo na isti datum 2021. godine, u Vinkovcima je gradonačelnik Ivan Bosančić (HDZ) bio zabranio koncert rođenom Vinkovčaninu i umjetniku svjetskoga glasa Radi Šerbedžiji, istim „objašnjenje“ – neprimjereno uz dane žalovanja za ratnim žrtvama. Koncert je predviđen zadnjeg dana Filmskog festivala glumca. Nagrađivani književnik i kolumnist Miljenko Jergović nije propustio na svom FB-u komentirati tu sramotu i šovinistički primitivizam palanačkog tipa. „Na festivalu će se i pjevati, i plesati, i veseliti, i zajebavati, svega će toga biti u filmovima koje će na festivalu prikazati“, pisao je Jergović. „I to će pjevanje, plesanje i veseljenje biti manje primjereno danima od Vukovarskih karmina nego tužni, melankolični i empatični songovi Radeta Šerbedžije. Šerbedžija zna gdje, kad i što pjeva, a filmovi ne znaju gdje će i kad biti prikazani.
Nije, dakle, gradonačelnik ‘u dogovoru s organizatorom’ zabranio koncert Radeta Šerbedžije zbog njegove neprimjerene namjere da zapjeva nad grobovima, nego je koncert zabranio zato što je Šerbedžija za njega samo – Srbin. Preciznije: prepoznatljivi, simbolični, opći Srbin. I pritom još i Srbin za kojega, uza sav trud gradonačelnikovih falangista, koji traje već trideset godina, ne možemo reći da je četnik. Takav Srbin nema što da pjeva. Šerbedžija je pristao da (kolateralno) popravlja reputaciju gradonačelnika i njegovih falangista, tako što će održati koncert u prosincu, kada nema nikakvih festivala ni žalovanja. Kaže da će to učiniti zbog svoje nedužne vinkovačke publike. Ne bih to nikad na njegovu mjestu učinio. Ili bih nastupio sa žutom trakom oko ruke i na mjestu srca, onako kako je to red u gradovima poput današnjih Vinkovaca. Nedužni su jedino oni koji se protiv ovog pobune.“
Na partizansko-ustaškoj/nacifašističkoj, odnosno hrvatsko-srpskoj fronti nema zatišja ili barem privremenog prekida vatre – kamoli primirja ili mira – još od ranih 1990-ih godina, niti će ga biti, što bi rekao mostarsko-beogradski velikosrpski intelektualac Nikola M. Stojanović još 1902. godine u Srpskomu književnom glasniku u Beogradu, pa iste godine i u zagrebačkom Srbobranu, „do istrage naše ili vaše“. Je li, do nestanka ili istrebljenja jednih ili drugih, Srba ili Hrvata. Koji su 1941. godine manjim, veleizdajnički dijelom, pohrlili pod nacističke skute Führerovoga Trećeg Reicha kao šovinistički fundamentalisti četnici i ustaše, podguzne muhe najcrnje ideologije u ljudskoj povijesti, te se smrdljivim blatom nabacili na povijesno častan obraz svojih naroda. Najvećim su dijelom – što je 1945. godine urodilo uvjerljivim savezničkim porazom nacifašističkog crnila na zapadnom Balkanu, u Europi i ostatku svijeta – hrvatski, srpski i narodi koji su s njima zajedno živjeli na istomu domovinskom tlu sudjelovali u partizanskom otporu okupatoru i domaćoj služinčadi.
Time su omogućili hrvatskomu i srpskom narodu pripadnost ispravnoj, slobodarskoj, tzv. pravoj strani povijesti na kojoj nije bilo, nema niti će ikad biti mjesta za ustaše i četnike, ali ni za aktualne revizioniste s jedne i s druge strane, koji već tri desetljeća krivotvore i siluju povijesnu istinu. Mržnjom bez pokrića uporno truju svoje sunarodnjake i huškaju jedne na druge, traže „alibije“ za neprijateljstvo i javno izazivaju nerede u društvu.
Na tom valu međunacionalne netrpeljivosti odigrana je i „braniteljska“ presica u Splitu, gdje je Prijin koncert na rečene nadnevke predstavljen na način za koji je nebulozno preblagi epitet: „Srbija ovim provodi dugoročni i detaljno razrađeni plan ‘srpskog svijeta’, između ostaloga i prisvajanjem hrvatskih kulturnih veličina kao što su Gundulić i Marulić, pa nas ne iznenađuje manipulacija, laganje i namjeran odabir datuma održavanja koncerata uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.“ Naime, je li, „svjedočimo opetovanom pokušaju ‘kulturnog uzdizanja’ građana Splita i okolice nametanjem glazbeno-kulturnog sadržaja Srbije“. Opomena organizatoru (zagrebačka tvrtka The Unique): „Nemojte stavljati sol na ranu obiteljima poginulih branitelja i svim Hrvatima“.
Nema veze, „domoljubnu“ družbu oko izvjesnog Ivana Turudića i njima slične uopće ne zanima to da hrvatske mase – među njima ne mali broj ljubitelja srbijanskog folka iz braniteljskih obitelji – itekako vole Priju i njezine pjesme, ne žale platiti ulaznice koliko treba i ne misle ne samo to da Prijine note nisu nikakva sol ni na čiju ranu niti da Srbija „preodgaja Hrvate nametanjem svojih glazbeno-kulturnog sadržaja“. To je glupost baš kao što bi bila glupost na „entu“ da netko u Srbiji to isto tvrdi za svu silu i najrazvikanijih estradnjaka iz Hrvatske – od Severine i Jelene Rozge, Petra Graše, Nine Badrić… do umaškog Marka Purišića alias Baby Lasagna, moralnog pobjednika Pjesme Eurovizije 2024. koji se, oduševljen, upravo vratio s gostovanja u Srbiji i objavio da „nikad nije susreo bolju i zahvalniju publiku te medijsku potporu“. Osobito u Novom Sadu. A eurovizijskim „Rim tim tagi dim“ i onim svojim pjesmama – radi „preodgajanja“ domicilnih Srba, sic transit!? – raspametio publiku.
Rat i njegove posljedice
Mogu ovdašnji „domoljubi“ i tamošnji „rodoljubi“ misliti što hoće i hodati na trepavicama, zaklinjati se u ove ili one „nacionalne svetinje“ ali – ne samo estradna, nego i ona – razmjena sadržaja, ljudi i potreba, ukusa i želja, srećom ne podliježu polit-ideološkom oktroiranju. Rat i njegove posljedice su jedno, neće se zaboraviti, ali vrijeme čini svoje, dolaze novi naraštaji s novim pogledima na društvo i međuljudske odnose, koji se jednostavno ne daju niti ih ima smisla zaključati u prošlost. Život u prošlosti je jalov i toksičan život, može biti nekakva pouka, ali nikako zabran okovan žilet-žicom.
To više no zorno potvrđuju mase koje, je li – unatoč različitim pogledima na Domovinski rat ili kako ga već zovu na lijevoj strani Dunava, što nije neobično – u desecima tisuća pune najveće dvorane po Hrvatskoj i Srbiji ne bi li slušali svoje estradne, folk i ostale favorite. A ovi na gotovo dnevnim koncertima dižu masnu lovu. I svi zadovoljni. Balkan je to i nikakve, je li, nacionalne/ističke međe neće spriječiti fanove bilo koje etničke skupine da otputuju na koncert i u inozemstvo, da u automobilu raspale balkanski folk usred Zagreba, masovno odu na doček Nove godine iz hrvatske metropole u onu sprsku, itsl. Tko je taj koji ima pravo izmisliti „nacionalnu svetinju“ i u njezino ime zabraniti tisućama Hrvata svih dobi i rodova da, npr. odu slušati Cecu Arkanovu u Ljubljani koja bi, da je puste u Zagreb i da se ona usudi doći, bez pardona cijeli tjedan punila Arenu!?
Ljudima ni u čije ime ne treba zabranjivati ono što vole. Bila to pjesma, stajalište o nečemu spornom ili što drugo, ako se time namjerno ne nanosi zlo. Zloporaba je izmišljati ove ili one „alibije“, rastjerivati pjevače zbog nacionalnih krvnih zrnaca i utjerivati ljude u torove „pravovjernosti“, istih „vrijednosti“, polit-ideoloških ukusa… Zloporabom tzv. demokracije, neki ljudi koji su trenutno na pozicijama moći i utjecaja to si uzimaju kao pravo na zaštitu „temeljnih nacionalnih interesa i vrijednosti“, što uneređuje društvene odnose i izaziva sukobe. Ako je istina to, kako je na presici neki dan kazala saborska zastupnica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš, da u trećemandatnoj HDZ-DP-ovoj vladi „sjede rasisti, seksisti, vjerski fanatici i ženomrsci“, onda će se hrvatsko općinstvo – kolateralno i Europa i svijet – u više od tri godine preostalog mandata itekako još nagledati i naslušati kojekakvih kravala na hrvatsko-srpskoj i partizansko-ustaškoj sceni.
HDZ-DP vlada, kojoj ekonomija i životni standard građana baš ne leže, ne idu joj od ruke i pameti, jer prednost imaju dnevno ulizivanje proameričkomu bruxelleskom činovništvu i premijerovo karijerno bildanje vlastite političke perspektive u Europi, sljepački tolerira ekstremističko iživljavanje srbomrzilačkog dijela polit-ideološki ostrašćenog naroda, kojemu je (pro)ustaštvo conditio sine qua non aktivizma. Krvožedno, je li, ustaško geslo „Za dom spremni“ – formalno zabranjeno zakonom, a tzv. NDH sotoniziran u Izvorišnim osnovama Ustava RH – kao i trobojnica s bijelim početnim poljem šahovnice, stadionski šovinizam tipa „Ubij, ubij Srbina“, redovne u Zagrebu i Splitu mise zadušnice ustaškomu ratnom i zločincu protiv čovječnosti Anti Paveliću, pjesme i endehazijka simbolika svake vrsti službeno se ne sankcioniraju.
Dapače, (ne)formalno ih se smatra hrvatskim „domoljubnim vrijednostima“ nasuprot Srbima, četnicima, „partizanskim zločincima“, Jugoslavenima, Titu, komunistima (uključivo SDP), jugonostalgičarima, antifašistima… Pa će, je li, nedavno nesposoban HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković izvikivati „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“ na skupu u Cisti Velikoj, vladin potpredsjednik i braniteljski ministar Tomo Medved frenetično mu pljeskati zajedno s buljukom stranačkih uzdanica i – nikom ništa. Andrej Plenković, odgojen u komunističkoj intelektualnoj obitelji (majka vojna liječnica u JNA, otac sveučilišni profesor) na dijametralno suprotnom polu od ustaštva i nacifašističke ideologije krvi i mraka, je li – ni abera. „Ustaška zmija je na djelu!“ – kazao je 2017. godine Ivo Josipović, predsjednik RH, u povodu devastacije plavim sprejom i ustaškim ušatim U biste narodnog heroja iz Drugoga svjetskog rata Ive Lole Ribara u parku Prilaza baruna Filipovića.
Bista je netom bila vraćena na svoje mjesto s kojega su ju 1991. godine proustaški „domoljubi“, je li, „domoljubno“ bili prethodno zamračili, baš kao i tisuće spomen-ploča žrtvama ustaškog i okupatorskog terora u tzv. NDH. „Domoljubnom“ vandalizmu kamenodobnog tipa nije tih olovnih 1990-ih godina odoljelo ni cca 3000 partizanskih i spomenika žrtvama nacifašističkog krvoprolića u tzv. NDH, šleperi „nepoćudnih“ knjiga iz školskih, gradskih i inih knjižnica, nebrojeni muzejski artefakti, vrijedna likovna djela u slavu Narodnooslobodilačke borbe i njezinih heroja…
Nije cijenjeni intelektualac i glazbeni umjetnik Ivo Josipović otkrio toplu vodu ukazujući na „ustašku zmiju u hrvatskim njedrima“, je li, dvadesetak godina kasnije od rečenoga „domoljubnog“ kulturocida – ravnog istomu nacističkom pogromu lomačama 1930-ih godina u Njemačkoj ili kineskoj tzv. kulturnoj revoluciji (1966.-1976.) – ali jest tim istinitim/alarmirajućim diskursom žestoko razjario proustaški dio domaće javnosti, koji mu to ne zaboravlja ni dan-danas. Pazi: ustaška zmija u hrvatskim njedrima! Zmija kojoj nije došla glave nijedna vlast, a morala je makar po tzv. službenoj dužnosti, slijedom ustavne norme, zakona i nižih propisa. Sve u tri bile i sada su HDZ-ove, svima je trima od 2016. godine neupitni gazda Andrej Plenković, inače grlat u potpori europučanskim prvacima u Bruxellesu što – strahujući za udobnost vlastita debelog mesa u prvom redu uz jasle s milijardama europskih poreznih obveznika – dižu i kuku i motiku na tzv. ekstremnu desnicu, koja ubrzano i bez pardona osvaja Stari kontinent.
Kod kuće, prisiljen progutati sve DP-ove mrzilačko-fundamentalističke gadosti na svoj/stranački račun i čak kaznenu prijavu DORH-u, Plenković pušta proustaštvo razmahivati se javnim prostorom: od ponižavanja Srba i osporavanja Ustavnim zakonom zajamčenih manjinskih prava do vrlo neugodnog soliranja o preuređenju države „po mjeri potreba hrvatskog naroda“. A CRO premijer se infantilno zavarava kako razjarenog bika uvjerljivo drži za rogove, odnosno da se „ustaška zmija“ bjelouška nikad neće pretvoriti u moćnu anakondu ili smrtonosnu crnu mambu? Trebao bi pročitati što ti i takvi – kojima gleda kroz „domoljubne“ prste – zapravo pišu neistomišljenicima kući ili na radna mjesta, javno govore, objavljuju na društvenim mrežama, u tzv. radikalno desnim, otvoreno proustaškim medijima. Prijete ubojstvima djece i supružnika, maljem, kamom, čavlom zabijenim u čelo, kastracijom hrđavom žicom, omčom oko vrata…
Štijef za šankom
„Takvim osobama isključivost, mržnja i nasilje ne odgovaraju samo onda kad 24 sata nisu u službi njihove ideologije i svjetonazora“, ustvrdio je na portalu 24sata.hr ugledni povjesničar Hrvoje Klasić, jedna od prioritetnih meta (pro)ustaški pomračene ne-svijesti u Lijepoj Našoj. „Kad jesu, onda ne samo da su prihvatljivi, nego su i poželjni. U prošlosti smo imali prilike vidjeti kako izgleda (tzv. NDH, op. a.) kad takvi preuzmu Hrvatsku u svoje ruke. I zato moja poruka njima, ali ustvari svima nama. Mogu biti nekulturni i agresivni, mogu vrijeđati i prijetiti. Ali novu priliku ne smiju dobiti. No pasaran!“ Za vjerovati je da – sudeći po uzastopnim rezultatima na parlamentarnim i inim izborima – Hrvatska većinski diše protuustaški.
Baš kao što je, dokazano, za vrijeme ustaške genocidne strahovlade u tzv. NDH, bila je većinski antinacifašistička, ne baš komunistička, ali listom propartizanska, narodnooslobodilačkih opredjeljenja i zato jest s Titom i njegovom vojskom završila Drugi svjetski rat na savezničkoj/pobjedničkoj strani. Zlo je uvijek samo zlo i ne može se prikazivati dobrim, čak ni kada opravdava zabranu i progon srbijanske megapopularne u regiji i RH folk pjevačice Aleksandre Prijović-Prije, jer da „provocira Hrvate, vrijeđa žrtve Domovinskog rata“ uoči dana pijeteta, komemoracije i kulture sjećanja. Naravno da jedno s drugim nema veze, to su kruške i jabuke, ali ove što bi prekrajali Hrvatsku po mjeri „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“ to uopće ne zanima. Oni su samozvana mjera „domoljublja, vjere i hrvatstva“, kojoj se općinstvo ima pokloniti ili ukloniti!?
Taj fundamentalistički soj, je li, otvoreno poručuje svekolikom općinstvu da se „Hrvatska voli kako hrvatski narod kaže, a komu nije pravo, neka se iseli iz nje“. „Hrvatski narod“ su, podrazumijeva se, ti ekstremistički samozvanci koji prvo pitaju jesi li Hrvat/Hrvatica, a onda sve ostalo, pa potom postupaju ovako ili onako. Što na to kaže HDZ-Plenković? Šuti. Pravi se tošo. U istom premijerskom CRO pakiranju glumata sva tri, je li, mudra japanska majmuna. „Ne bi se štel mešat“, posprdno će Štijef za kvartovskim šankom, a društvo prasne u smijeh.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
