Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

HRVATSKA STIEROM PROVOCIRA VATIKAN ?

U diplomaciji vrijede specifična pravila. Predlaganje Davora Ive Stiera za veleposlanika RH u Vatikanu može u osjetljivim diplomatskim krugovima biti doživljeno i kao provokacija.

Kada je ustaški pukovnik Ivan Stier (1913.-1998.) krajem 1946. godine pobjegavši iz zarobljeništva u  talijanskom logoru Bagnoli, gdje su pod nadzorom saveznika čuvani različiti otpadnici i suradnici u brojnim zločinima Hitlerova nacističkog režima, četnici, ustaše, Kozaci, belogardejci i drugi europski ološ, iščekujući odluku o svojoj sudbini – da li će biti izručeni novouspostavljenim državnim vlastima zemalja u kojima su počinili brojne zločine ili će biti pušteni na slobodu. Ivan Stier svjestan svoje zločinačke uloge i tereta kojeg nosi, bježi iz logora Bagnoli te se sklanja u vatikanski Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje je mogao napokon odahnuti našavši se u sigurnim rukama i toplom krilu svoje zaštitnice majke Crkve Katoličke, koja će se pobrinuti da i ovaj „čepinski ubojica i ratni zločinac“, kako ga je nazvao sam Predsjednik RH Zoran Milanović, pronađe svoj kutak sreće u Argentini, upravo onako kako je svojedobno to govorila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, gdje će „moći slobodno izražavati svoje domoljublje“.

Ta „staza spasa“ mnogih europskih nacističkih zločinaca koji su bježali u novi svijet za novim životom tražeći drugu šansu, vodila ih je uglavnom sa dokumentima države Vatikan i pasošima Međunarodnog Crvenog križa u zemlje Južne Amerike, a američka obavještajna služba CIA koja je proces nadgledala prozvati će taj pothvat „štakorskom rutom“. Mnogi će poput Ivana Stiera duboko svjesni u čemu su sudjelovali bježati sa mjesta zločina tom „štakorskom rutom“ upravo onako kao što to i rade štakori kada osjete opasnost te prvi napuštaju brod koji tone.

Ivan Stier poput desetaka tisuća drugih pripadnika vojske NDH i brojnih civila koji su povedeni kako bi čuvali bokove ustaškoj vojsci, izmakao je pravdi bježeći preko Bleiburga, Italije i Vatikana u novi svijet u koji će stići pod imenom Ivana Franića. Tu u novom svijetu pod novim imenom otpočeti će novi život za Ivana Stiera u Buenos Airesu Argentina. Sama činjenica da se Ivan Stier došavši u Argentinu odrekao svoga imena i uzeo ime Ivana Franića, govori da se duboko stidio svoje uloge u Osijeku i Slavoniji tijekom Drugog svjetskog rata, gdje su vojne jedinice kojima je ovaj ustaški pukovnik i bliski suradnik Maksa Luburića i Rafaela Bobana zapovjedao, počinile nebrojene zločine nad Srbima i Židovima, a samo u okolici Lipika u selima Dereze i Japaga početkom kolovoza/augusta 1942. godine ubili su 347 civila a 398 civila su sproveli u logore smrti iz kojih se večina njih nikada nije vratila. U tom bestijalnom pohodu nisu bila pošteđena niti djeca, pa je samo u Derezama ubijeno 75 djece, dječaka i djevojčica. Za te i brojne druge slične pohode odgovoran je Ivan Stier. Stigavši u Argentinu kada je ludilo nacionalizma prošlo, zbog svojih je postupaka u ratu osjećao stid i sram, te se odriče imena osramoćenog nevinim žrtvama civila, žena i djece. Stideći se sebe samoga on postaje Ivan Franić. Isto tako važan razlog odricanja od svoga imena je u pretpostavci ukoliko bude traženo njegovo izručenje, teže će mu se ući u trag sa promijenjenim identitetom. Kao i svi kriminalci tako će se  i Ivan Stier poslije počinjenih zločina nastojati sakriti iza tuđeg imena. Ivan Stier nikada nije odgovarao za počinjene zločine, umrijeti će prirodnom smrću u Buenos Airesu 1998. godine u dobi od 85 godina.

Potpuno je nevjerojatno da se u tom „moru domoljuba i junaka“ koji su bježali i napuštali Hrvatsku preobučeni u časne sestre, fratre i popove nije pronašao baš nitko tko bi poput Stjepana Filipovića, Ljube Čupića ili Rade Končara isprsio se prkoseći uzdignutih ruka – „Ne, ja ne napuštam svoj dom, ja ostajem u svojoj jedinoj Hrvatskoj za koju ću se boriti do zadnje kapi svoje krvi i za koju sam spreman dati svoj život i poginuti!“  Ne, među desetinama tisuća „bleiburgskih domoljuba“ nije se našao ma niti jedan da pogine za svoje ideale simboličnim činom kao što je to uradio Stjepan Filipović. Njihovo domoljublje se svelo na državne rezerve zlata kojima su poput razbojnika napunili svoje džepove i pobjegli u novi svijet.

Dok su Brozovi partizani imali desetine i stotine primjera junaštva i herojstva poput Čupića, Filipovića ili Končara, Nade Dimić ili sestara Baković, na toj ustaškoj strani nema takvih, nema viteza koji je svojom žrtvom postao simbol svoje borbe. A znate li zašto je to tako? Stier i njegovi ustaški suborci su duboko u sebi osjećali da se bore za tuđe interese i da njihova borba počiva na mržnji prema dugima, prema ljudima druge vjere ili nacije a što će i oživotvoriti rasnim zakonima i logorima. Za razliku od njih partizanska borba je prožeta plemenitim ciljevima, njihovi ideali borbe za istinu i oslobođenjem zemlje počivali su na bratstvu, pravdi, ljubavi i jednakosti svih ljudi. Partizanski patrioti i borci su bili na pravoj strani povijesti.

Kada sve to vidite, sve te sramne počinjene zločine čiji izvršitelji se daju u bijeg i stižu 15.5.1945. godine na Bleiburško polje, da se tu okupljaju svi oni koji su 4 godine služili okupatoru protivno narodnim interesima, da su tu oni koji su se borili za nacističku NDH a ne za hrvatsku slobodu, mir i demokraciju, kada vidite tu takozvanu državu NDH koja se temeljila na rasnim zakonima i logorima smrti, na genocidu nad Srbima, Židovima i Romima, na zločinu prema hrvatskim antifašistima, kada vidite da su odlazeći opljačkali narodno blago i zlatne poluge iz državnih rezervi, kada vam je poznato da su mnogi ustaški bojovnici došavši u novi svijet mijenjali svoja imena, tada ostajete zatečeni, poniženi i postiđeni činjenicom da se taj njihov bijeg preko Bleiburga štakorskom rutom danas u suvremenoj i modernoj Republici Hrvatskoj obilježava i slavi kao „Spomendan na žrtve pale za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda“, kako stoji u Zakonu o blagdanima. Pitao sam Ustavni sud da mi objasne za koju  se to državu borio  Ivan Stier, za  tzv. NDH ili za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda. Ali Ustavni sud lukavo i podlo šuti već 7 (sedam) mjeseci.

Koje li sramote za Hrvatsku, pokrovitelj tih obilježavanja je Sabor RH pa je očito da ovako sramotan naziv Spomendana  ne smeta ni zastupnicima stranaka ljevice koje kao štite vrijednosti i stečevine antifašizma, a naročito izgleda da to ne smeta zastupnicima SDP-a koji su bili u prilici tu sramotu ispraviti.

Naziv ovog Spomendana jasno upućuje kako je ustaški pukovnik Ivan Stier sa svojim suborcima bio borac za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda. „Danas mi više nije jasno zašto sam se jedno vrijeme odricao svog slavnog imena Ivana Stiera, kada vidim kako današnja Hrvatska obilježava moj ratni put kao borbu za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda“, komentirao bi hrvatsku stvarnost danas da je u prilici sam Ivan Stier.

Davor Ivo Stier, unuk Ivana Stiera uskoro bi ako Milanović i Plenković postignu dogovor trebao postati ambasador/veleposlanik u državi Vatikan, koja je svojedobno omogućila njegovu djedu Ivanu Stieru, a po kojem je i sam dobio ime, bijeg u Argentinu te je tako Vatikan omeo i onemogućio izvršenje pravde. Njegovo predlaganje za ambasadora u Vatikanu moglo bi se u opreznim diplomatskim krugovima shvatiti i kao „provokacija“ Vatikana i pokušaj njegova uvlačenja kao smokvina lista na neslavnom dijelu hrvatske prošlosti vezane uz ustaški pokret.

Naravno da Davor Ivo Stier ne može snositi posljedice negativnih postupaka svojih predaka. No isto je tako poznato da je Davor Ivo Stier koji je rođen u Buenos Airesu 1972. godine, u Argentini kako kaže Predsjednik Milanović „uređivao ustaške novine“. Naravno da je u tim novinama slavio ustaški poredak, Deseti travanj i Poglavnika Antu Pavelića objavljujući njegove fotografije na prvoj i na posljednjoj stranici. Široj hrvatskoj javnosti nije poznato da se Davor Ivo Stier od takvih svojih postupaka ikada nedvosmisleno i jasno distancirao.

Ako je u današnjoj Republici Hrvatskoj fotografija Josipa Broza Tita utemeljitelja hrvatskog republikanizma i obnovitelja hrvatske državnosti diskvalifikacija za ambasadorsko mjesto, kako to tumači profiter politički namještene privatizacije smiješni ministar Gordan Grlić Radman, a fotografija Poglavnika Ante Pavelića poželjna preporuka za Grlićevo ministarstvo, tada ovo nije Hrvatska koju smo sanjali i željeli i za koju smo se borili.

Tada je ovo Hrvatska u kojoj bi se Ivan Stier osjećao ugodno, komotno i ponosno.

VEDRAN SRŠEN

Ploče, 8.11.2021.                                                                           

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave