Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Homo Duplex u Državi Lastex

(Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL)

U “Lastex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno – i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, iščašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti.

Tragedija suvremenog čovjeka je u tome što su mu još od vremena Francuske revolucije 1789.g. u teoriji (u zakonima) zagarantirani SLOBODA i JEDNAKOST (“Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima” – član 1. “Deklaracije prava čovjeka i građanina”) a s druge strane – u stvarnom životu ta mu se ista sloboda i jednakost svakodnevno brutalno negiraju. Ta dramatična razlika, diskrepancija, između teorije i prakse života prosječnog čovjeka u Hrvatskoj je poprimila kolosalne razmjera. Ima li makar i najmanje nade da se tu uskoro nešto počne mijenjati? “Malo morgen brale!”, rekli bi u Splitu.

Nesretno prkljanje hrvatskog premijera i vladajućih s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” poprimilo je gotovo epske razmjere. Naravno sve to u Hrvatskoj posebno eskalira svakog 10. travnja, na dan kada je 1941.g. bivši austrougarski i jugoslavenski oficir Slavko Kvaternik preko zagrebačke “krugovalne postaje” proglasio tzv “Nezavisnu Državu Hrvatsku”. E, baš na taj datum u najantifašističkijem europskom gradu Splitu (čije je gotovo kompletno stanovništvo direktno sudjelovalo ili je bilo vezano za antifašističku borbu, najvećem slobodnom teritoriju u okupiranoj Europi 1943.g.) grupica HOS-ovih “devetobojnaša” na čelu s notornim “vitezom” Skejom urla ustaški fašistički pozdrav (koji je pandan njemačkom “Sieg Heil”) tvrdeći kako na taj način iskazuju svoje domoljublje iako su upravo ustaše izdajnički otrgnuli grad Split od njegove matice zemlje Hrvatske i poklonile ga okupatorskoj Italiji. Može li uopće postojati nešto gore od toga?

I kako onda shvatiti da hrvatska vlada šalje svog predstavnika na ovaj ustašofilski politički dernek? Naime, HOS-ova IX bojna, koja inače nosi ime jednog ustaškog ratnog zločinca, čak i nije formirana 10. travnja – tako da je najobičnija laž kako se tu radi o obilježavanju dana njenog osnivanja i iskazivanju pijeteta njenim poginulim pripadnicima. Ne, kao što to HOS-ovac Ante Prkačin iskreno kaže, tu se slavio kao i uvijek do sada – dan osnivanja izdajničke fašističke tvorevine koja je sama sebi tepala da je “nezavisna”…. da je “država” i da je tobože “Hrvatska”- iako je u zbilji bila sve suprotno od toga.

Split, uostalom, niti nije bio dio te kvislinške tvorevine jer su moj rodni grad ustaše poklonile Italiji kao cijenu koju su morali platiti da bi uopće uspostavili svoju slugansku “vlast” u ostacima ostataka Hrvatske. A kako tek razumjeti da izvjestan umirovljeni pukovnik Roso, čudnovati vladin izaslanik – tom prigodom izvali kako današnja Hrvatska ne bi niti postojala “da nije bilo 10. travnja 1941.g.”?! To se čak nisu usudili kazati ni najekstremniji među organizatorima tog happening-a.

I kakve veze ima moj Split i apsurdno ustašovanje u njemu? Nikakve! U njemu se od 40 000 tadašnjih stanovnika jedva moglo naći 50 ustaša koji su se, inače, svakodnevno veselo družili s isto toliko četnika. Kakve veze s tim ima činjenica da je tek njemačka SS divizija Princ Eugen na krvav način, pokoljem, ubijajući po Splitu i njegovoj okolici prave hrvatske domoljube, civile i partizane, nakon kapitulacije Italije pokušala u Splitu instalirati ustašku vlast? Kakve veze s tim ima istina kako je Edo Bulat, bivši prokarađorđevski jugonacionalist i tajnik splitske “Organizacije jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) a sada Pavelićev ustaški “povjerenik” za Split panično slao depeše u zagrebački ustaški “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno “nije moguće” uspostaviti ustašku organizaciju jer je većina građana Splita orijentirana kontra ustaša? Kakve veze sve to ima s činjenicom da je postojanje shizofrenog “Homo Duplexa” (ili “dvostrukog građanina” – onog apstraktnog koji “postoji” jedino u zakonima i onog stvarnog koji zbiljski postoji u konkretnom životu) postala neupitna konstanta i traumatska praksa življenja u današnjoj Hrvatskoj?

E pa ima, itekako ima – iako to niti premijer Plenković, niti ministar Medved koji je poslao u Split svog brbljivog izaslanika Rosu – a još manje predsjednik Skupštine županije splitsko-dalmatinske, teolog Mate Šimundić (koji ne propušta slične zgode da prozbori koju toplu riječ o poviku “Za dom spremni”), a brkomrkog Skeju da i ne spominjemo – zasigurno teško da mogu shvatiti.

U zemlji čija se vladajuća politička elita počne busati “u svoja hrvatska antifašistička prsa” čim prekorači prag državne granice i ugazi nogom u bilo koju civiliziranu demokratsku državu svijeta a koja doma ustrajno tolerira ne samo ovakve ustašofilske derneke nego “ne trepće okom” zbog postojanja ulica koje se nazivaju po imenima ustaških ratnih zločinaca (poput Mile Budaka) onda i nije čudno što je tobože “zabranjeni” domaći fašistički uzvik “Za dom spremni” postao dio svakodnevnog političko-estradnog folklorea i grafitomanije u Hrvatskoj.

Premijer Andrej Plenković 21.04. o.g.- dan uoči obilježavanja spomena na žrtva ustaškog terora u Jasenovcu, na pitanja o toleriranju ovakve apsurdne prakse odgovara: “Taj poklič je već sada suprotan našim zakonima!” Dakle, zabranjen je ali ipak svakodnevno postoji. Čak je i Ustavni sud više puta jasno kazao da je taj uzvik protuzakonit. Pa što onda? Zabranjen je ali Plenkovićeva vlada šalje svog izaslanika baš tamo gdje će se arlaukati “ZDS”. Kako je to moguće? Znači li to onda da u Hrvata de facto ne postoji država jer se njeni zakoni bez problema krše a da ona i dalje mirno spava. Ne! Bar tako tvrdi naš premijer. Jer, to što u svakodnevnom životu uzvik “Za dom spremni” bezbrižno živi s nama po njemu nije problem političke vlasti nego je to problem sudova, odnosno vrhovnog suda i Državnog odvjetništva RH. Tako, po Plenkoviću, očito svi mi skupa s njim, s Ustavnim sudom i vladom živimo u jednoj, konkretnoj – a naše pravosuđe u nekoj drugoj, apstraktnoj (zajednici) državi. Gdje nas konkretno ima tu pravde očito nema a gdje pravde ima tu nas nema! A preambula hrvatskog Ustava koja se poziva na antifašizam kao jedan od temelja suvremene hrvatske države tako ostaje “na vrbi svirala” koja samo onda zasviri ukoliko hrvatska vlast u neku demokratsku zemlju svijeta zaviri. Može li tužnije od toga? Može li  jadnije?

Doduše, ima nemalo i takvih poput saborskog zastupnika Nine Raspudića, koji tvrde da se preambula hrvatskog Ustava krivo interpretira jer u njoj u stvari nema nikakvog antifašizma. Po njemu tamo se spominje jedino ZAVNOH (“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” koje je od 1943.g. najviše političko tijelo NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ) ali, gle čuda, ne i antifašizam. Zbilja nije lako proniknuti u nedokučive dubine ove “Nino-logike” ali sve je to sastavni dio aktualnog hrvatskog političkog labirinta i surealnog načina života općenito u kojemu se običnom čovjeku nije lako snaći. Vjerojatno bi i sam Tristan Tzara bio totalno izgubljen da nekako može svratiti do nas! Zato nije neozbiljno hrvatsku političku zbilju pokušati objasniti kategorijama i alatima posuđenim iz “teorije umjetnosti” pošto se na jedan čudan način njena bit sve više i više podudara s teorijom dadaizma, suralizma i nadrealizma – nego realizma. Pa tako npr. ima sve više onih koji recimo tvrde kako pojava slikovitog “pukovnika Skeje” na urnebesnoj pozornici hrvatske političke i ine zbilje uopće nije političko nego eminentno estetsko pitanje. Tko će ga znati? Očito smo u mračne vode duboko zagazili.

Jurgen Habermas, jedan od najvećih živih filozofa i intelektualaca, smatra da memorija na Holokaust mora biti jedan od stupova Povijesne Savjesti suvremene Njemačke. To ne znači biti zarobljen “u prošlosti koja ne prolazi” (kako bi rekao Ernst Nolte) nego je preduvjet kretanja u budućnost. Zašto je hrvatski temeljni problem danas ova licemjerna farsa (kao to precizno detektira Ivo Josipović) vezana za problem slobodnog uzvikivanja fašističkog slogan “ZDS” (“zabranjeno u teoriji” – “dozvoljeno u praksi”)? Zato jer ova farsa ukazuje na jedan dublji problem koji se ne manifestira samo u činjenici kako u Hrvatskoj živi “Homo Duplex” nego u činjenici da je njegovo postojanje rezultat tvorevine koju možemo nazvati “Država Lastex”. Riječ je o svojevrsnoj “antidržavi” u kojoj je sve moguće usprkos postojećim zakonima, jasnim stavovima Ustavnog suda pa i farsičnim izjavama hrvatskog premijera.

Hrvatska će sljedeće godine predsjedati Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust (IHRA). Već niz godina dr. Ognjen Kraus i koordinacija Židovskih općina Hrvatske odbijaju obilježiti stradanje Židova u Jasenovcu zajedno s predstavnicima hrvatske vlasti. Tako je bilo i ove godine. To je jasan znak što oni (ustaše su pobile 80% židovske zajednice u Hrvatskoj za vrijeme NDH) misle o “licemjernoj farsi” hrvatske vlasti u odnosu na toleriranje različitih oblika ustašofilije u svakodnevnom životu. Njima očito nije dovoljno to što Andrej Plenković pokušava objasniti neobjašnjivo, odnosno riječi izaslanika njegove vlade 10.04. u Splitu – “argumentima” kako je Roso “neiskusan” (iako ima više od 70 g) dodajući kao nekakvu nadrealnu vrstu opravdanja da “je bio ranjen u domovinskom ratu”?! Kakve to veze ima s veličanjem NDH zna samo Plenković? Što li će se tek dešavati na obilježavanju Bleiburga koje se premješta u Hrvatsku nakon protjerivanja iz Austrije? Naime, do sada je to okupljanje prema predsjedniku Antifašističke lige Zoranu Pusiću, “bilo najveće okupljanje neofašista u Europi” (TV N1, 22.04.)  a prema prof. dr. Ivi Goldsteinu obična “ustašijada…..apoteoza ustašama a ne žrtvama”?! Kako će izgledati hrvatsko predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust ako Biskupska konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavi moliti samo za žrtve Bleiburga ali ne i za žrtve Jasenovca i žrtve 50 ostalih ustaških koncentracijskih logora koji su postojali u NDH!?

Tako danas u Hrvatskoj dolazi do teškog sraza između “privatne sfere” koja određuje individualno ponašanje pojedinca i “javne sfere” – odnosno politike i države koji bi trebali biti utemeljeni na “općem interesu”. Naravno, opći interes je apstraktan a pojedinac je konkretan. Između tog konkretnog čovjeka i sfere tobožnjeg općeg interesa postoji dramatičan rascjep, diskrepancija. Zato je kod nas moguće da u zakonima piše jedno a da u konkretnoj zbilji živimo nešto sasvim drugo i da se, što je najgore, na to navikavamo kao na nešto sasvim normalno. To što “nenormalno” postaje “normalno” najveća je naša tragedija i izvor kolektivne frustracije, društvene shizofrenije i surealne dimenzije kompletne zajednice.

Kada je Igor Mandić u studenom 1917.g. na hrvatskoj državnoj televiziji izgovorio kako je “domoljublje posljednje utočište hulja” on je samo parafrazirao riječi velikog Samuela Johnsona izgovorene još u 18. stoljeću ali su te Mandićeve riječi izazvale zgražanje mnogih koji nisu razumjeli koliko se antipatriotskog, pljačkaškog, barbarsko-lopovskog, vampirskog ponašanja onih koji su isisali najhranjivije sokove iz hrvatskog društva (koji su se nakesali dok su drugi krvarili) skrilo iza te izlizane fraze o “domoljublju”. Ali zato 22.04. o.g., dakle na dan obilježavanja proboja iz logora Jasenovac i sjećanja na žrtve ustaškog terora, javni, Hrvatski radio (1. Program) u svoju emisiju Poligraf zove u goste Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji tvrdi da je “najtužniji dan” u povijesti Hrvatske dan kada su partizani pobijedili 1945. godine. Koju parcijalnu političku interesnu grupu predstavlja takva “javna” informativna kuća koju plaćaju svi građani Hrvatske? Koliko se tu radi o sukobu sfere općeg, javnog i privatnog interesa, sukobu (apstraktno) proklamiranih i stvarno protežiranih vrijednosti?

Ali u “Lastex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno – i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, iščašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti. Zatim smo nade polagali u znanost i našu “znanstvenu pamet” ali novohrvatski politički doktori znanosti pišu doktorate koji spadaju u komičnu, zabavnu, CRO-SF antliteraturu a ne znanost. Nekima je to zabavno. Ali tamo gdje znanost postane komedija sudbina je tragedija. Moj grad Split je i po takvim “doktorima iz kombija” postao slavan ali, dakako, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku a specijalno njegov Ekonomski fakultet čiji “doktori” pišu nenadmašne rečenice poput one dadaističke: “Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti…” (ta je rečenica danas splitski hit-grafit) ili javno na TV brkaju Sokrata i Descartesa (što dr. Kristijan Krkač naziva “tamburaškom filozofijom”). Što bi se reklo: ”Kad je bal nek je bal”! Ali teško onom narodu kojem političko i svako drugo tamburanje preostaje kao jedino izgledno ufanje.

(Tačno.net/Marin Jurjević)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave