(uz posjet Maršala Baniji 1967. g.)

Početkom srpnja 1967. godine u kotaru Sisak doznali smo da se planira posjet Maršala Lici i Kordunu, više dana, da je cilj posjeta potaknuti njihov brži razvoj. Banija nije bila u planu.

Mi smo bili u fazi pojačanog razvoja našeg područja, u provođenju program izlaska iz nerazvijenosti „Koncepcije razvoja Banije“ usvojene u veljači 1964. g u Skupštini kotara Sisak i Republičkog izvršnog vijeća Sabora.

Nama nije bila ključna vanjska podrška jer smo u programu već osigurali dio sredstava Fonda za nerazvijene i banaka prema našoj moći, a oslanjali smo se pretežno na sredstva Kotara i općina, radnih organizacija i samodoprinosa građana. Program se ostvarivao očekivanim tempom, značajni rezultati već su bili postignuti i mobilizirali su nas da ustrajemo do kraja. Ocijenili smo da nije politički prihvatljivo da Maršal ne posjeti Baniju, blisku u mnogome i povezanu sa Kordunom i Likom, da će se borci i narod osjećati zapostavljeni i nezadovoljni, što bi moglo štetiti elanu u ostvarivanju našeg programa razvoja i političkom raspoloženju. Uputili smo poziv i pokrenuli sve inicijative. Nismo priznavali isprike i odbijanje protokola, iza kojih je bila politička ocjena da se Banija pokrenula i ne treba joj poseban poticaj. Tvrdilo se da će petodnevni program, biti preopterećenje za Maršala, da ima druge obveze itd.

Nakon svih teškoća u pregovaranju dogovoren je kompromisni kratki posjet, samo susreti s borcima NOR-a i narodom na trgovima u četiri općine i put automobilom kroz Glinu, Petrinju, Kostajnicu i Dvor bez posjeta poduzećima, sastanaka, zahtjeva prema gostu. Prihvatili smo kompromis i koncipirali posjet kao smotru vidljivih rezultata (elektrifikacija, ceste, obnova kuća i naselja) s općim izvještajem prethodne večeri u Topuskom, po završetku obilaska Korduna. Posjet Baniji 6. listopada trajao je od devet sati, ulaskom u Glinu, do odlaska vlakom iz Volinje u 17 sati.

Kad je posjet objavljen podigao se val zahtjeva usmjeren prema nama, Kotaru.

Škole, poduzeća, spomen-područja, gradilišta i pojedina naselja nudili su programe i tražili posjet. Svi su zahtjevi odbijeni i svi su bili nezadovoljni. Prihvaćen je iznimno kratak posjet novim pogonima u MI „Gavrilović“, zbog podrške nekih međunarodnih programa i velikom programu suradnje tvornice sa seljacima u kotaru i regiji.

Među nezadovoljnima i najupornijima bila je glinska ekipa na čelu sa Adamom Petrovićem, ratnog imena Gigac. On je narodni heroj u ratu, bez noge (za vrijeme akcije u toku ranjavanja zapovijedao je sa nosila) ali je i neumorni graditelj u miru. Inzistira na posjetu Pamučnoj predionici u kojoj su zaposlene pretežno mlade žene. Tvornica je nova, odlično posluje i dalje se proširuje, radnice su na svim takmičenjima najbolje, nose titulu najboljih prelja u zemlji. On je podržao njihovo stručno osposobljavanje, kao predsjednik boračke organizacije otklonio je pritisak socijalnog upošljavanja mlađih boraca radi staža, podržao izgradnju obiteljskog standarda i usluga u korist zaposlenih radnica i dr. (jaslice, vrtić, škola, servisi). Bio je na čelu Odbora za izgradnju srednje škole, u to vrijeme je bio na čelu odbora za izgradnju Spomen-doma u Glini. U svom selu je ranije organizirao obnovu škole, izgradnju doma kulture, izgradnju 11 km nisko naponske mreže za elektrifikaciju. Želio je „svom komandantu“ pokazati da u nerazvijenim područjima borci aktivno sudjeluju u izgradnji zemlje.

Predionica je adut broj jedan.

Nismo mogli prihvatiti prijedlog da Predionica uđe u program zbog općeg restriktivnog stava, a bili smo bliski njegovim razlozima. Osobno sam radio u Glini u vrijeme njene izgradnje i nastojali smo i uspjeli dokazati tom tvornicom da nije ulaganje u nerazvijene promašaj i teret društvu, dapače pokrenula je napredak Gline i njenog područja. Bila je i značajan izvoznik.

Maršal je u Glinu doputovao u 9 sati i nakon pozdrava na trgu u centru. Sa borcima i građanima krenuo je pješice prema gradilištu Spomen doma. Bila je to rijeka ljudi u ulici. Predsjednik općine Franjo Čumpek kratko je informirao o gradnji. Zatim se Maršalu obraća Adam Petrović-Gigac, predsjednik Odbora za izgradnju doma (građenog od 1963. do 1969. sredstvima i prilozima iz cijele zemlje, a sve vrijeme prikupljao ih je Gigac, putući autobusima i vlakovima, kao invalid sa drvenom nogom i štapom i imao puno krvavih gaća, kako mi je intimno priznao). Međutim, on ne govori o teškoćama s domom, koje živi, nego kaže: „Druže Predsjedniče, imamo odličnu predionicu u kojoj radi nekoliko stotina mladih žena. Najbolja u zemlji. Htjeli smo da je vidite, ovi Vaši nisu dozvolili.“.

„Tko mi nije dozvolio?“

Javlja se predsjednik općine Čumpek i govori: „Protokol“.

Predsjednik kaže Gigcu: „Ne mogu oni meni određivati, dođite u kola, idemo u tvornicu!“.

isijavaju toplinu života iako dugo nose breme teške ratne drame. Nije to dano svima, po tome se poznaju heroji – doći iz mračnih vremena, a pronositi svjetlost sebi i drugima.

Zaokupljen sam atmosferom tog susreta, kao i ostali, vidljivo uzbuđeni i koncentrirani na susret dvojice heroja. Nezaboravno, iznimno, nesvakidašnje.

Nova tvornica, sa svim pozitivnim referencama, u nerazvijenom kraju je poslastica, dokaz promjena, napretka i od toga oni crpe novu snagu, negdje zapretanu, kao što je rekao Nazor, za dalje.

Tehnički direktor Aleksandar Ban vrli graditelj tvornice upoznaje gosta s motorima, predilicama, pamukom kratke niti, klimom, vlagom, viziji širenja od tri stotine na tisuću zaposlenih, sposobnostima prelja. Maršal se interesira o proizvođaču motora, broju okretaja, remontima, kvaliteti

egipatskog pamuka i izvozu prediva, efektivnim radnim satima. Na odgovore izražava iznenađenje što sve to uspijevaju postići u novoj tvornici.

Laganim korakom prolazi gost uz koncert predilica, pozdrave i osmjehe, vrijednih prelja u plavim radnim odjelima i maramama. Teku neprekinute, jedva vidljivi vodoravni snopovi pamučnih niti od predilica do vretena, danju i noću, godinu za godinom sa rijetkim prekidima. Na ulazu je zato pisalo

„Ovdje rade najbolje prelje u Jugoslaviji“.

Na izlazu iz tvornice Maršal zahvaljuje Aleksandru Banu i čestita na uspjehu i izgledu. “To je apoteka i odlična organizacija.“, dodaje.

Okreće se Gigcu i govori: „Drago mi je da ste ovo predložili!“.

„Htjeli smo se pohvaliti.“ odgovara Gigac.

„Imate se pravo pohvaliti. Ovo je rijetko dobra tvornica. Ovo nisam vidio u nerazvijenim krajevima.“

Uz poziv za novi posjet dodajem: „Mi smo na pragu razvijenosti. Do narednog posjeta biti ćemo među srednje razvijenim.“.

„Samo nastavite..“.

Nervozni i zabrinuti Nedo, šef protokola, koji je stigao naknadno u tvornicu jer mu se prvi dio kolone odvojio i već uputio bez Maršala prema Petrinji. Žureći kroz tvornicu mrzovoljno mi tiho govori: “Ukrali ste predsjednika. Odgovarat ćete. To mi se nikad u dvadeset godina nije dogodilo!“ Imam grč odgovornosti i nalet zadovoljstva zbog raspoloženja gosta, a i Gigca, svakako.

Držao je Nedo, kao i inače, baloner preko ruke kao da nešto skriva ispod. Možda partizančina ima oružje? Požuruje Maršala dok se pozdravljamo. Maršal ulazeći u automobil kaže Nedi: „Ovo je vrijedilo vidjeti.“.

Gigac i ja ulazimo u auto i hvatamo kolonu. Govori mi: „Čuo sam da ti prijeti, okrivi mene.“.

Na trgove u centru Petrinje, Kostajnice i Dvora slile su se također nove rijeke ljudi. Ovacije i pozdravi na dočeku i ispraćaju uz obavezno i srdačno rukovanje sa postrojenim borcima i građanima. Sa dijelom ljudi predsjednik je i razgovarao u hodu, uz stalno požurivanje protokola.

Prije ručka imao sam čast uručiti Maršalu i njegovoj supruzi poklone, mušku i žensku banijsku narodnu nošnju, za uspomenu na dolazak, a desilo se da je to bio i oproštaj sa Banijom. Maršal se našalio: “Ta je odjeća od ručno predenih niti od lana, a iduća će biti od pamuka iz Predionice.“.

Bio je to posljednji susret i oproštaj s Banijom, protkan cjelodnevnim boravkom među ljudima, vrijednije za život Banije od pustih milijuna dinara koje nismo ni tražili.

Na ručku je Maršal vrlo emotivno iznio svoje sjećanje na Sedmu banijsku diviziju, koja ga je pratila u mnogim bitkama i njenim velikim žrtvama, a osobno ih je vidio i opisivao sa teškoćama u govoru, u grču tuge, čovjeka i heroja.

Gojko Šteković