Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nikad ne zastarijevaju!

(Foto: Wikipedia) Memorijalni centar Srebrenica

Rukija Hasanović, rodom iz sela Voljevica kod Bratunca prevalila je 80 godina života, a isti je nije nimalo milovao. U genocidu u Srebrenici izgubila je muža Ismeta i sina Ermina. Danas sa Erminom, kćerkom sa posebnim potrebama živi u jednom selu nadomak Srebrenika daleko od svoje Voljevice. Kuća u Voljevici prepuštena je zubu vremena, a kako vrijeme prolazi uspomene na njihove najmilije, ukopane u Memorijalnom centru Potočari, i želja da im češće na mezarima prouči fatihe su svakim danom sve jače.

Rukija i Ermina su se kao porodica žrtava genocida obratile Holandiji sa zahtjevom za odštetu zavedenim pod brojem 1569 nakon što je Vrhovni sud Holandije presudio da je, zbog odgovornosti svojih vojnika Holandija, dužna isplatiti odštetu za 350 porodica žrtava u Srebrenici.

U odgovoru Holandije na njihov zahtjev navodi se sljedeće (u originalu);

„Poštovana gospođo Hasanović,

Procijenili smo Vaš zahtjev za naknadu štete na osnovu građanskopravne uredbe Srebrenica (u daljem tekstu uredba). Vaš zahtjev ne dolazi u obzir za naknadu štete.

Obrazloženje

Da bi ste imali pravo na naknadu štete, morate učiniti vjerovatnim da ispunjavate zahtjeve i uslove uredbe. To za Vas konkretno znači da morate učiniti vjerovatnim da se žrtva u poslijepodnevnim satima 13 jula 1995 godine nalazila u UN-bazi nizozemskog bataljona (Dutchbat) u Potočarima; i da ste u porodičnom odnosu sa žrtvom.

Da bi se stekla veća sigurnost o broju i identitetu muških izbjeglica, koji su se popodne 13 jula 1995 nalazili u bazi nizozemskog bataljona u Potočarima, komisija je dala provesti istraživanje. Pri tome su korišteni svi raspoloživi i pouzdani spiskovi bosanskih i međunarodnih organizacija, kao što je spisak koji je sačinjen samog 12 jula 1995 godine na licu mjesta, spisak „ Udruženja Majke Srebrenice“, i informacija od Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Provjereni izvori ne sadrže indikaciju da je Hasanović Ismet boravio u UN- bazi nizozemskog bataljona u Potočarima u popodnevnim satima 13 jula 1995 godine.

Pored navedenog su druge organizacije registrovale i mjesto gdje je žrtva posljednji put viđen. Ovo je učinjeno pomoću izjava koje su date pod zakletvom.

Iz informacije proizilazi da je Hasanović Ismet zadnji put viđen na drugom mjestu a ne u Potočarima. Na osnovu toga smatramo da se ne čini vjerovatnim da se Hasanović Ismet u poslijepodnevnim satima 13 jula 1995 godine nalazio u UN-bazi nizozemskog bataljona u Potočarima.

Zato odbijamo Vaš zahtjev. To znači da Vam ne možemo ponuditi ugovor o nagodbi u ime nizozemske države i da ne dolazite u obzir za naknadu štete za smrt ove Hasanović Ismet. Protiv ove odluke nije moguće uložiti prigovor ili žalbu.

Na kraju želimo Vas uvjeriti da je komisija itekako svjesna da ste i Vi strašno propatili zbog gubitka Vaših bliski članova familije koji su postale žrtve genocida u Srebrenici….“

Identičan je odgovor i za Ermina Hasanovića kao i za sve ostale zahtjeve porodica žrtava genocida koji se nisu nalazili u Potočarima fatalnog 13. jula 1995. godine, iako su nakon povlačenja holandskog bataljona sa linije UN zaštičene zone, zajedno sa gradom Srebrenicom, ostavljeni na milost i nemilost krvnika tadašnje vojske RS-a (VRS-a).

Presuda nizozemskog Vrhovnog suda da su vojnici holandskog bataljona UN odgovorni za smrt 350 Srebreničana u julu 1995. i to u „omjeru“ od 10 procenata je kontroverzna pa i licemjerna. Prema toj presudi je naime „10 procenata bila šansa žrtava da prežive bez obzira što su potražili zaštitu holandskih vojnika. Koliko procenata šanse za preživljavanje su imale brojne žrtve po okolnim šumama i nepreglednim kolonama pokušavajući da napuste srebrenički inferno?

Novac ne može ni u kom slučaju kompenzirati porodice žrtava genocida, kako rekoše Rukija i Ermina. Njihov zahtjev je vapaj za pravdom jer ovakava presuda nizozemskog Vrhovnog suda po ko zna koji put vrijeđa i diskriminira preživjele članove žrtava genocida! Hoće li se i žrtve genocida dijeliti na „privilegovane“ i „neprivilegovane“?

Dakle, pitanje svih pitanja je ko će obeštetiti ostalih 8.000 obitelji žrtava genocida? U presudama Mladiću i Karadžiću i dr., nedvojbeno je potvrđeno da su zločin u Srebrenici počinili pripadnici VRS-a pa bi po logici stvari današnji bh. entitet RS trebao da preuzme odgovornost za obeštećenje žrtava kao i UN pod čijim zaštitom se nalazila enklava Srebrenica.

Genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nikad ne zastarijevaju, a što je propisano i međunarodnim pravom i međunarodnim standardima. Na živima je da na pravdi insistiraju i u tome istraju!

(tacno.net/Edin Osmančević)

Facebook
E-mail