U ovom kratkom prilogu donosimo pregled i djelovanje svih predsjednika SUBNOR-a Hrvatske/SABA RH od osnutka Saveza do današnjih dana, od dr. Bakarića do trenutnog predsjednika Franje Habulina.
Jednom tjedno prisjetit ćemo se sviju onih koji su bili centralne figure u rukovodstvu naše organizacije kroz njezinu povijest.
Vladimir Bakarić: trajanje mandata 1951. – 1957.
Rođen je u Velikoj Gorici, Hrvatska, 8. ožujka 1912. godine. Osnovnu školu je završio u Gospiću, a gimnaziju je učio u Ogulinu i Zagrebu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu (1935.), gdje je i doktorirao (1937.). Poslije završetka studija, izvjesno vrijeme radio je kao odvjetnički pripravnik u Zagrebu.
Kao gimnazijalac se uključio u napredni omladinski pokret da bi, kao student, postao jedan od njegovih istaknutih aktivista i predvodnika. Od 1932. sudjeluje u revolucionarnom radničkom pokretu. Zagrebačko sveučilište, na kojem je učio i djelovao, bilo je jedno od žarišta naprednog omladinskog pokreta koji se razvijao pod neposrednim utjecajem KPJ i SKOJ-a. Bakarić je bio student kada je postao član KPJ, a 1935. postao je sekretar partijske organizacije studenata na Zagrebačkom sveučilištu; u to vrijeme aktivno radi i u rukovodstvu SKOJ-a, kao član njegovog Centralnog komiteta, izabran je na IV. konferenciji u rujnu (1935.). Zajedno s ostalim komunistima na Sveučilištu i radnicima—komunistima iz zagrebačkih tvornica, Bakarić je organizirao mnoge radničke i studentske akcije, štrajkove i demonstracije. Zbog svog revolucionarnog rada, bio je proganjan i često hapšen (1935., 1936. i 1940.).
Tijekom 1937. godine, Bakarić je postao član CK SK Hrvatske. U to vrijeme upoznao se i s Josipom Brozom Titom, i od tada će biti jedan od njegovih bliskih suradnika. Bio je član Inicijativnog odbora za osnivanje Jedinstvene radničke partije, odnosno Stranke radnog naroda. Član CK KP Hrvatske postao je u proljeće 1940. godine, u vrijeme jedne od reorganizacija koje je Tito tada izvršio u rukovodstvu KPH. Odgovorne funkcije u Pokretu i Partiji Bakarić je preuzeo upravo u vrijeme dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ i akcije za konsolidiranje njenih redova i njenog prodora u najšire radničke i narodne mase. To je i vrijeme kada Partija nastoji da svoj utjecaj ostvari i pisanom riječju, na stupcima tadašnje progresivne legalne štampe. Bakarić se tada češće javlja kao marksist-teoretičar, publicist i urednik. Do rata je pokrenuo i uređivao nekoliko časopisa i listova („Izraz”, „Naše novine”, „Radničke novine”, i druge) u kojima je objavljivao zapažene tekstove o aktualnim političkim, ekonomskim i kulturnim pitanjima.
Okupacija zemlje i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske zatekli su dr. Bakarića u Zagrebu na teškim i odgovornim zadacima komunista – ilegalca. Osim poslova – najprije oko pokušaja organiziranja obrane zemlje, a zatim priprema oružanog ustanka – uređivao je i ilegalni „Vjesnik”, organ CK KP Hrvatske. Centralni komitet KPJ, s Titom na čelu, je zbog povoljnijih uvjeta za pripremu oružanog ustanka napustio Zagreb i preselio se u Beograd. Bakarić je ostao u Zagrebu do jeseni 1941. godine, gdje je, kao član Vojnog komiteta, u izuzetno teškim ilegalnim uvjetima u okupiranom gradu, u kojem su kružile gestapovske i ustaške potjernice s njegovom fotografijom, rukovodio pripremama za borbu.
Kad je u studenom 1941. prešao na oslobođenu teritoriju, preuzeo je dužnost političkog komesara Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. Bakarić se na toj dužnosti istakao ne samo kao politički radnik, već i kao vrstan vojni rukovodilac. Bakarićeva umješnost u vojnom rukovođenju naročito je došla do izražaja u razbijanju četvrte neprijateljske ofanzive u Hrvatskoj, početkom 1943. godine, u kojoj su bile angažirane velike njemačke, talijanske, ustaške i četničke snage. Bila je to jedna od najvećih pobjeda narodnooslobodilačke vojske u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Osim kvalitetama političkog i vojnog rukovodioca, Bakarić se isticao i kao vrstan agitator i propagandist; naročito se odlikovao svojim tekstovima u organu CK KPH „Naprijed”, kao i u drugim listovima, zatim u pisanju proglasa i razradi partijskih uputa, analitičkim istupanjima na partijskim konferencijama ili na konferencijama narodnooslobodilačkih organizacija, na narodnim mitinzima…
Bakarić je jedan od začetnika prvih organa narodne vlasti u oslobođenim područjima Hrvatske, i tvorac njenih revolucionarnih akata. Bio je vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a i član Predsjedništva ovog najvišeg predstavničkog i zakonodavnog organa revolucije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran je i za člana Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijom zamjenika povjerenika za inostrane poslove. Jedan je od osnivača ZAVNOH-a i član njegovih najviših organa. Od listopada 1944. godine prešao je na dužnost sekretara CK KP Hrvatske.
Poslije oslobođenja, dr. Vladimir Bakarić razvija svestranu i plodnu djelatnost u izgradnji socijalizma i nalazi se na najodgovornijim funkcijama u društvenom i političkom životu Hrvatske i Jugoslavije. Travnja 1945. izabran je za prvog predsjednika Vlade Hrvatske, odnosno od 6. veljače 1953. za predsjednika Izvršnog vijeća NRH. Od 1945. do 1963. biran je za narodnog poslanika i zastupnika u svim sazivima Savezne skupštine i Sabora SRH. Godine 1946. bio je član delegacije FNRJ na Mirovnoj konferenciji u Parizu, a početkom 1948. u partijskoj delegaciji na razgovorima sa Staljinom i Dimitrovom u Moskvi.
Za člana CK SKJ biran je na V. kongresu (1948) i na svim sljedećim kongresima do VIII., i na X. kongresu. Od 1952. godine član je Izvršnog komiteta CK SKJ. Godine 1966. biran je za člana Predsjedništva CK SKJ. Na IX. kongresu ponovo je izabran za člana Predsjedništva SKJ i u njegov Izvršni odbor, a za člana Predsjedništva CK SKJ biran je i na X. i XI. kongresu (1974. i 1978. godine). Biran je u Savezni odbor NF, odnosno SSRNJ, i u Savezni odbor SUBNOR-a. Bio je član Savjeta Federacije. Član je Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ.
Bavi se teorijom naučnog socijalizma i marksističkom publicistikom. Objavio je veliki broj znanstvenih studija i rasprava o pitanjima socijalističke izgradnje, o problemima suvremene države, o ekonomskim pitanjima, o problemima poljoprivrede i sela, o ulozi komunističke partije u uvjetima samoupravljanja i o drugim pitanjima. Iz ove problematike ističu se njegova studija Problemi zemljišne rente u prelaznoj etapi, zatim zbirka tekstova pod zajedničkim naslovom: Društvene klase, nacija i socijalizam (Zagreb, „Školska knjiga”, 1976.), i drugim pitanjima. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (izabran 1950.) i Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada i više drugih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1952. godine.
Umro je u Zagrebu 16. siječnja 1983. godine.
Popis priredio Mario Šimunković