Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a

(Foto: Wikipedia) Ivo Komšić

Svijet je mislio da je fašizam pobijeđen 9. maja 1945. godine. Međutim, tada je toj aždaji odsječena samo glava, a ostali su živi repovi. Ti repovi nas mlate i danas. To mlačenje nije nasumce, nije sporadično i nesinkronizirano, što znači da su repovi još vezani za glavu, da je glava živa.

Historija fašizma pokazuje da ovaj pokret nastaje u kriznim ekonomskim situacijama kada se stabilnost društva i države ne može osigurati liberalno-demokratskim sredstvima, kada se društvo radikalno socijalno polarizira, a država razara nepomirljivim ekonomskim i političkim interesima. To se zbivalo između dvaju svjetskih ratova i u Italiji i u Njemačkoj gdje fašizam dolazi na vlast.

Međutim, opravdano je upozoriti da fašizam nije ekonomski fenomen nego, prije svega, politički pokret i režim. Njegov nastanak se ne može objasniti samo ekonomskim redukcionizmom.

Glavna obilježja fašizma su: antihumanizam, autoritarni etatizam, radikalni nacionalizam, antikomunizam i antisocijalizam, antidemokratizam i antiliberalizam. Fašizam je uspio ostvariti integraciju ideologije, pokreta i državnog poretka i spojiti ih u jednoj osobi – vođi (voždu, vrhovniku, predsjedniku svih… i slično); vođa predstavlja jedinstvo naroda, nacije i države.

Korijen fašizma/nacizma je nacionalizam koji naciju tumači iz zajedničkog tla, prostora koji se naseljava ili se naseljavao, te iz zajedničkog plemenskog/krvnog porijekla. Zbog toga je nacija iznad pojedinca i svih socijalnih slojeva.

Nacionalna svijest osigurava nacionalnu homogenizaciju, ona je uvjet duhovnog, socijalnog, političkog i ekonomskog jedinstva. Ovo jedinstvo jamči vođa, njegova volja je izvorište zakona po kojima nacionalna zajednica živi. Vođa postaje karizmatski posrednik između naroda i države. Tako se narod depolitizira, svodi na naciju, etnos i rasu.

Totalitarizam je najviši pojavni i organizacijski oblik fašizma/nacizma. Narod, država, politička partija pretvaraju se u institucionalnu moć jednog čovjeka. Oni se čiste od svih neistomišljenika sve dok se ne postigne bezuvjetna odanost vođi. Ova odanost se mora dokazivati pojedinačno.

Kroz različite oblike čišćenja faktički se dokidaju i narod i država i partija, postaju samo formalni okviri moći vođe. Moć vođe postaje snaga koja laži i čudovišne obmane postavlja kao nepobitne činjenice – mijenja se prošlost, ukida razlika istine i laži, objavljuje tzv. objektivni zakon povijesti (”vrijeme je za ostvarenje povijesnih interesa naroda i države”, ”vrijeme je da se konačno riješe nacionalna pitanja na Balkanu”).

Nacizam je uveo u političku praksu ”konačna rješenja”. Uništavanje drugih ili vlastitog naroda se uklapa u predskazanje povijesti i mora se prihvatiti kao nužnost. To se postiže dobro isplaniranom gradacijom nacionalne svijesti i osjećanja: prvo se proizvodi strah od drugih, zatim strah pretvara u mržnju, mržnja u neprijateljstvo i konačno u zahtjev za uništenje. Podrška uništenju je nacionalna mjera odanosti.

Totalitarizam fašizma/nacizma zasnovan je na proturječnosti: snaga naroda i države, temeljena na pojedincima čiste rase, postiže se depersonalizacijom i desocijalizacijom pojedinaca, s jedne strane, a obezličavanjem i destrukcijom državnih institucija, s druge strane.

Vođa ne podnosi ni slobodne pojedince ni državnu strukturu, čak ni partijsku, on se čvrsto drži pokreta (nacionalnog i ideološkog) koji nema struktura nego samo smjer u kome sve zavisi od njegove volje – moć volje proizlazi iz tajnovitosti njegovih uvida i predskazanja koja nisu provjerljiva.

Antifašistički odgovor fašizmu je također bio totalni odgovor – na svjetskom nivou formirana je antifašistička koalicija. Već tada se odvajaju politike koje su privremeno ujedinjene u antifašističkoj borbi, ali ne i ideološki. Kapitalističke zemlje Zapada u toj koaliciji su ideološki suprotstavljene zemljama i pokretima antifašizma koji su zasnovani na komunističkoj ideologiji.

Rat protiv fašizma je jedinstven, ali antifašističke ideologije nisu jedinstvene – ideologija Zapada je liberalno-kapitalistička, ideologija komunističkih zemalja je antikapitalistička i antiliberalna. Nakon pobjede nad fašizmom u ratu, ideologije su ostale u svojim suprotnostima i nastavlja se ideološka borba među pobjednicima.

Na našim prostorima antifašizam je državna ideologija naslijeđena iz Drugog svjetskog rata. Država je antifašizam ugradila u Ustav tako da se borba protiv fašizma vodi sistematski, zakonima i zakonskim represivnim sredstvima. Kao što se fašizam ispoljavao i održavao kao totalitarni sistem tako se i antifašizam uspostavlja kao totalitarni sistem.

(Antifašistička ideologija, odnosno komunistička, ugrađena je potpuno u sistem, od odgojno-obrazovnih do znanstvenih institucija, od najnižih do najviših organa vlasti, od najmanjih do najviših kulturnih institucija, od sindikalnih do političkih organizacija, od samostalnih do podržavljenih medija).

Problem nastaje kada država/partija uzima sebi pravo da određuje i arbitrira što je fašizam, a što antifašizam. Tako se došlo u situaciju da se svaki prigovor državi/partiji tretira kao fašizam i da se partijsko-državni birokratski aparat brani floskulom antifašizma.

Cijeli pravosudni sistem je usklađen s tim. Na taj način se urušava antifašizam i gubi svoju izvornu snagu, pretvara se u ideologiju obrane državno-partijskog totalitarizma. Taj proces dobiva zamah 70-ih godina prošlog stoljeća kada se državno-partijski sistem obračunava s tzv. Hrvatskim proljećem u Hrvatskoj i liberalizmom u drugim jugoslavenskim republikama.

Bez obzira na nacionalnu notu ti pokreti su imali demokratsku dimenziju i više su bili zasnovani na regionalnim ekonomskim interesima nego na ideologiji. Zanimljivo, i zastupnici tih pokreta i njihovi kritičari pozivali su se na ideologiju socijalizma i tadašnjeg samoupravnog sistema.

Problem nije riješen argumentiranom raspravom koja bi dovela do liberalizacije politike i ekonomije i do decentralizacije države, nego partijskim čistkama koje su samo produbile razlike u partijskom vrhu.

Konačno, sukob izbija kao politički sukob unutar vladajuće partije 90-ih godina, da bi prerastao u oružani sukob. Tada je ideologija antifašizma samo pervertirana u ideologiju fašizma sa svim svojim pojavnim oblicima – nacionalizmom, državnim ekspanzionizmom, negiranjem drugih naroda, zločinom, genocidom.

Neofašizam se pojavio u svom rušilačkom i prepoznatljivom obliku kada se sručio na tradiciju i baštinu antifašizma, rušeći sva njegova obilježja, spomenike, muzeje, domove sjećanja, obilježena stratišta itd.

Danas, 80 godina nakon AVNOJ-a i 30 godina nakon posljednje reafirmacije fašizma na našim prostorima, ne postoji sistemska borba protiv fašizma, odnosno njegovih ostataka. Fašizam je sposoban za mimikriju i on se pojavljuje u oblicima koji nisu odmah vidljivi.

On se reducirao i organizaciono i manifestno, ali je zadržao svoju ideologiju. Tako on može sa svojom ideologijom opstati u samo jednoj nacionalnoj državi, u jednoj regiji svijeta, čak u jednoj partiji.

Fašizam danas također koristi staru identifikaciju antifašizma s državno-partijskim sistemom pa distancirajući se od komunističke države neutralizira i antifašizam. Tako se fašizam maskira antikomunističkom ideologijom i opravdava demokracijom koja mora braniti temeljna ljudska prava.

Današnji liberalizam, apsurdno, tako postaje paravan fašizma. Fašističke manifestacije se individualiziraju i štite tzv. temeljnim ljudskim pravima po kojima je sve dopušteno. Ali one nisu manje rušilačke i antidemokratske.

Fašizam nastaje kao depersonalizacija i desocijalizacija pojedinaca – apstraktno poistovjećenje s vođom. Moderni fašizam se manifestira kao personalizacija i socijalizacija – nose ga pojedinci i male marginalne socijalne grupe koje ne upadaju u oči.

Obrana od njega je također personalizirana i socijalizirana, nose je pojedinci i formalno-neformalne atomizirane društvene grupe (nevladin sektor). Sukob tih dvaju svjetonazora, dviju ideologija, nema više globalni karakter iako su ideologije po sebi globalne, on se odvija na ulicama kroz javne prosvjede i fizičke obračune.

Država, iako deklarativno, čak formalno pravno, zasnovana na tradicijama antifašizma, pojavljuje se u ovakvim sukobima samo kao redar, čuvar javnog reda i mira. Dakle, fašisti i antifašisti se tretiraju jednako kao oni koji remete javni red i mir, a ne kao ideolozi suprotstavljenih pokreta gdje bi država morala imati opredjeljenje.

Država je depolitizirana iako je ustavno određena kao demokratska i antifašistička. Najoštrije ideološke razlike ona nivelira zaštitom temeljnih ljudskih prava i svojom ideologijom napretka. Ona nema mehanizme kojima bi razlikovala ljudska prava od njihove zloupotrebe.

Tako se ideologija fašizma, maskirana i zaklonjena demokratskim pravima uvlači u odgojno-obrazovni sistem, u kulturu, u medije, državne organe. Fašizam kapilaro, bez velikih manifestacija, globalizira se i postaje totalitaran – državni.

Vidljiv je samo na ulici, na stadionu, na koncertima, na vjerskim manifestacijama, državnim procesijama i sličnim događanjima. Državnom režimu služi kao obrana od svakog oblika kritike – to je prepisano iz prošlog komunističkog režima koji se branio svojim prilagođenim antifašizmom.

Antifašizam je nastao usporedo s fašizmom kao njegova suprotnost i negacija. Suštinu tog pokreta i njegovu ideologiju odredio je sam fašizam – fašizam nije bio samo antisemitizam, bio je univerzalni rasizam, antihumanizam, antiliberalizam, antikomunizam i antidemokratizam. Antifašizam se formira u suprotnosti s ovim pokretom u cjelini.

I danas je tako. Antifašizam je humanizam koji se zalaže za individualnu ljudsku slobodu, za ravnopravnost ljudi i naroda bez obzira na rasnu, nacionalnu, vjersku i rodnu pripadnost. Antifašizam se zalaže za demokratske principe funkcioniranja država kao najviši oblik prava i pravde, za slobodu mišljenja i političkog organiziranja, za javnost rada državnih organa, za slobodu medija.

Antifašizam treba njegovati i zalagati se za njegove vrijednosti na kojima su se formirala suvremena društva jer je negacija tih vrijednosti jedan od najizrazitijih oblika fašizma danas. Nažalost, mnoge države antifašizam neutraliziraju lažnom demokracijom i ideologijom napretka.

(Konferencija u Zagrebu 29. i 30. studenoga 2023.)

(autograf.hr/Ivo Komšić)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/fasizam-i-antifasizam-80-godina-poslije-avnoj-a/

Facebook
E-mail