Bratstvo i jedinstvo uklesano je u Kordunaše, mi smo malo čvršći materijal od kamena, kaže Nikola Ivošević (91) iz Katinovca. S mramorne ploče iznad javne česme neki je ‘neimar’ čekićem uklonio bratstvo i odvojio ga od jedinstva
Već 28 godina u Katinovcu, kordunskom selu pod Petrovom gorom, među mještanima nema bratstva, ali jedinstvo se još nekako drži. Za Oluje 1995. nepoznati vandal devastirao je mramornu ploču nad novosagrađenom javnom česmom kroz koju je pitka voda iz prirodnog izvora, prigodno nazvanog Vrelom bratstva i jedinstva, dotjecala svima, Katinovčanima i povremenim posjetiteljima sela. U sveopćem metežu tijekom vojne akcije, dok je većina stanovnika bježala glavom bez obzira u strahu za vlastiti život, našao se dušebrižnik s dovoljno strpljenja da čekićem ukloni ‘bratstvo’ iz imena vrela uklesanog u mramornu ploču. Mislio je valjda da se time, ne samo simbolički, navješćuje novo vrijeme, era u kojoj neće biti nikakvog mjesta za bratstvo i braću, pogotovo onu drugačije nacionalnosti.
– Džaba su to brisali, bratstvo i jedinstvo uklesano je u Kordunaše, mi smo malo čvršći materijal od kamena. Bez obzira na sve događaje i promjene taj nam je pojam ostao u srcima, jer za nas nikad nije bio tek suha politička parola. Bio nam je način življenja, a vjerujte da je za mnoge stanovnike Banije i Korduna to i dan danas – kaže nam 91-godišnji Nikola Ivošević, čija je kuća odmah preko puta oskrnavljene česme.
– Ovo je selo s početkom Drugog svjetskog rata pretrpjelo veliku nevolju. Mnogi su iz njega otišli u šumu k partizanima, pogotovo nakon pokolja u glinskoj crkvi, gdje je zvjerski ubijeno i puno Katinovčana koji su nasjeli pozivu ustaškog redarstva na pokrštavanje i prelazak na katoličku vjeru, nakon čega su im lažno bili garantirani sigurnost i nastavak mirnog života. Velik broj ljudi odazvao se tom zlokobnom obećanju, među njima moj tata i djed. Više se nikad nisu vratili – pojašnjava nam starac. Par metara od vrela, u središtu sela, tik do mjesne škole, žrtvama ustaškog terora i palim borcima iz Katinovca podignut je spomenik: na popisu s čak 370 imena su i ona Nikolinih prvih predaka, djeda Nikole i oca Dragana.
– Velika je to nesreća bila za naše malo mjesto. U jednom je danu na prevaru pobijeno više od trećine stanovnika. Tuga velika, nema kuće koja nije bila u crno zavijena, a žalost za tim ljudima traje i danas, 80 godina od zvjerskog pokolja – objašnjava nam vremešni sugovornik koji posljednjih pet godina, otkako je umrla njegova supruga Ljubica, živi sam. Doduše, u blizini mu je sin Dragan s porodicom, koji danas vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo što ga je sve donedavno, dok su godine dopuštale, održavao Nikola. No unatoč padu životne snage, vremešni je čovjek još u priličnoj mjeri angažiran na poslovima oko 17 krava, koliko trenutačno imaju.
– Nije to više kao nekada, kad sam držao puno veće stado i kada je otkup mlijeka bio odlično organiziran. Danas ga više uopće ne prodajemo, ne isplati se kad je voda skuplja od mlijeka. Nikako to ne mogu razumjeti, oko litre mlijeka ipak se treba namučiti, a pitke vode, bar na Kordunu, ima na sve strane. Sad ću vam reći nešto što vrijedi dobro zapisati: godinu pred rat devedesetih držao sam više od stotinu krava, pa sam Karlovačkoj mljekari predao točno stotinu i pet hiljada litara mlijeka! Za to sam dobio posebnu nagradu koju mi je predao sam gradonačelnik Karlovca; proglašen sam najjačim proizvođačem mlijeka u Jugoslaviji. A danas Banija i Kordun zajedno ne mogu godišnje prikupiti mlijeka koliko sam ga ja sam tada isporučio. Samo silos za stočnu hranu bio mi je dug dvije stotine metara, to danas više nigdje nećete naći – prisjeća se Ivošević bolje prošlosti sa žarom u očima.
Današnjica je doista drugačija, pa Nikola do najbližeg liječnika mora odlaziti u desetak kilometara udaljeno Topusko. Nasreću, već dugo nije bio na pregledu, kaže da još nekako gura iako povremeno zaboli glava, a srce nepravilnije zalupa. U Topuskom je i najbliža trgovina. Nekad je selo s više od četiri stotine stanovnika imalo svoju, no danas se valjda nikome ne isplati držati je otvorenom za njih dvadesetak, mahom poznije životne dobi. Na svakom koraku kroz Katinovac nailazite na napuštene kuće, neobrađene njive i u korov obrasla polja, puste i urušene štale. To našeg sugovornika posebno boli.
– Selo je nekad bilo puno djece, njihove cike i vike, a i mi smo se stariji itekako znali zabaviti. Danas nitko za ništa nema vremena, ni za rad ni za radost. Mi bismo posijali njive, pobrali ljetinu, nasjekli drva za zimu, na tavane spremili meso, u podrume kiseli kupus i krumpir, pa svake subote priredili nekakvu zabavu: stiglo se i u birtiji kartati, na sijelu proveseliti, a bogme i cure ganjati! Sad su posvuda tek mir i tišina, nigdje nikoga, a kamoli ljudskog smijeha i pjesme – požalio se Nikola.
S ratom koji se danas naziva Domovinskim počelo je kopniti sve što su Ivoševići kroz desetljeća tzv. samoupravnog socijalizma gradili i stjecali napornim radom u mljekarstvu. Prvih ratnih godina gospodarstvo je još nekako ‘klimalo’, no s Olujom je i to naprasno prekinuto. Pred zaglušujućim pucnjavom, sa sve snažnijim hukom topova i fijukanjem granata, mnogi su navrat-nanos napuštali svoja ognjišta, pa je tako i Katinovac u svega par sati gotovo potpuno ispražnjen. Nikola je u tom metežu donio drugačiju odluku, na koju je i danas ponosan. Ni on ni njegovi nikada nikome nisu poželjeli zlo, a kamoli da bi ga nanijeli, stoga je odlučio da će ostati na svome, pa što već bude.
– Nije bilo lako tako odlučiti, velik nas je strah uhvatio kad smo predvečer shvatili da smo sami u selu. No ja sam sve računao da je ovo naša zemlja i naša domovina odvajkada, pa ako se već moralo umirati, nek’ to bude tu, na djedovini. I tako ostadosmo, hrvatska je vojska prvih dana pazila na nas, a vojnici su nam i stoku pomogli sačuvati. I eto nas još tu, da i nas dvojica sad ovako lijepo ljudujemo – zaključio je Ivošević naš susret u pustom selu pod Petrovom gorom.
(Novosti/Vladimir Jurišić)