Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Država i farsa

Tu ćemo odustati od potankosti, budući da nas, mnogo više od sadržaja pojedinog komada, zanima priroda prevladavajućeg žanra. Ona je, naime, takva da publiku stavlja pred izazov i zahtijeva stanoviti mentalni napor: potrebno je zamišljati državu dok se gleda farsa. Kao kod lošega seksa, nema zadovoljenja bez imaginacije. Jer farsa je, kako god da okreneš, dominantna forma kroz koju se očituje djelovanje hrvatske države.

(Foto: Portal Novosti)

Mnogi narodi imaju svoju državu. Nekim narodima država funkcionira dobro, nekima loše, neki su s funkcioniranjem države zadovoljni, neki pak nisu, nekima je ona majka, nekima maćeha, a samo Hrvatima država funkcionira kao kontinuirana farsa.

Da je Franjo Tuđman onoga svečanog dana prije više od tri decenije s balkona ukrašena crvenim i bijelim pelargonijama, umjesto “Imamo Hrvatsku!”, uskliknuo “Imamo Farsu!”, publika bi se možda bolje pripremila za ono što je čeka. No, Otac države u tome povijesnom času nije htio iznevjeriti pravila žanra. Farsa, naime, u punom smislu ispunjava svoju svrhu tek kada se proširi uvjerenje da ona to nije.

Jedna od zadnjih i dojmljivijih epizoda farse evidentirana je ovih dana u Splitu, a specifična je utoliko što će imati i pravosudni epilog, s tim da sadržaj sudskog procesa i početne pozicije sukobljenih strana unaprijed jamče izvrsnu zabavu: država je – avaj – tužila samu sebe.

Kako saznaje Slobodna Dalmacija, Republika Hrvatska ustala je tužbom protiv Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, odnosno Lučke kapetanije u Splitu, ne bi li se dokopala vlasništva nad četiri vojna broda za Obalnu stražu Hrvatske ratne mornarice, čiju je gradnju Ministarstvo obrane Republike Hrvatske prije više godina naručilo od Brodosplita, te ih i velikim dijelom platilo, a koji danas nedovršeni leže na pustim škverskim navozima, jer je splitsko brodogradilište u međuvremenu propalo.

U Upisniku brodova, javnoj knjizi koju vode lučke kapetanije u ime Ministarstva mora, stoji naime da su sporna plovila u vlasništvu Tomislava Debeljaka, vlasnika zaključanog Brodosplita, i to bez založnog prava države koja je za njihovu gradnju iskeširala par stotina milijuna kuna. Pošto Republika Hrvatska smatra da ju je nadležna institucija Republike Hrvatske takvim upisom banditski oštetila, da ju je opelješila poput drumskog razbojnika, nije joj ostalo drugo nego da je tuži splitskoj ispostavi Upravnog suda Republike Hrvatske.

Priča je tipično birokratski komplicirana, pa ljubitelje detalja upućujem na instruktivan članak kolege Damira Tolja u spomenutom listu, no suština je, vidjeli smo, vraški jednostavna: Republika Hrvatska zatražila je sudsku zaštitu od nezakonitih postupaka nadležnoga tijela Republike Hrvatske – Ministarstva mora, prometa i infrastrukture – zbog kojih je Republika Hrvatska ostala bez imovine i pretrpjela milijunsku štetu.

Farsa se time još nije približila vrhuncu. Nadležna institucija Republike Hrvatske ne samo što nije krotko uvažila tužbu Republike Hrvatske, nego je sudu poslala odgovor u kojem stoji da Republika Hrvatska insinuira i lažno je optužuje. Da stvar bude uzbudljivija, novinar doznaje da se u tom odgovoru navodi kako je Debeljakova tvrtka upisana kao vlasnik nezavršenih brodova upravo na temelju ugovora što ga je država sklopila sa škverom.

Eto. Neznatni dio javnosti koji nije do kraja ubijen u pojam, premda trpi teške mentalne ozljede, s nestrpljenjem čeka ishod. Hoće li sud uvažiti tužbu države koja tvrdi da ju je država opljačkala? Ili će dati za pravo državi koja tvrdi da joj država podmeće pljačku? Krši li zakon država, kada imovinu koja pripada državi pripisuje privatnom subjektu? Ili zakon krši država, kada imovinu koja po ocjeni države pripada privatnom subjektu pokušava pripisati sebi?

Tko je dakle zabrazdio u kriminal, država ili država? I kakvu ulogu u svemu tome igraju visoki predstavnici državne vlasti, čiji antagonizirani odjeli vode krvavi sudski boj – s jedne strane ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković, a s druge ministar obrane Mario Banožić? Tko će naposljetku ispasti skot, hadezeovac ili hadezeovac? Sudeći po dosadašnjoj sudskoj praksi, to će odlučiti HDZ. Pazeći, razumije se, da ni jednome ne usfali dlaka s glave.

A dok traje farsični spektakl komornoga dometa, u pozadini se smjenjuju prizori surovoga realizma: brodovi naručeni još 2014., za koje je iz državnog budžeta izdvojeno 430 milijuna, postojano korodiraju na navozima kao ovlašno zavarene hrpe čeličnoga lima, autori promašene investicije spremaju se za nove podvige, takozvana Obalna straža ispomaže se gumenim čamcima i daskama za jedrenje, splitsko brodogradilište propada, radnici ostaju bez posla, tajkun kojeg je država šopala javnim novcem pljuje po državi jer je dobio premalo javnih para, s korumpiranim ministrima bira predatora kojemu će isporučiti škverski teren za turističku eksploataciju, premijer grozničavo razmišlja o sljedećem kapitalnom projektu u koji će uložiti svoju nesposobnost i nesposobnost svoga tima, procjenjuje u koji je debakl najunosnije investirati proračunska sredstva, Oleg i Mario češkaju jaja i ćaskaju preko mobitela jezdeći svaki u svojem audiju, “a što misliš da naša ministarstva pred sudom zastupa isti advokat? joj, to bi bilo baš smiješno”…

Tu ćemo odustati od potankosti, budući da nas, mnogo više od sadržaja pojedinog komada, zanima priroda prevladavajućeg žanra. Ona je, naime, takva da publiku stavlja pred izazov i zahtijeva stanoviti mentalni napor: potrebno je zamišljati državu dok se gleda farsa. Kao kod lošega seksa, nema zadovoljenja bez imaginacije. Jer farsa je, kako god da okreneš, dominantna forma kroz koju se očituje djelovanje hrvatske države.

Rutinski ponavljana praksa izrasla je u jednoličnu tradiciju. Sudski raspleti uopće nisu nužni. Kao kad, na primjer, kreator državne politike na sjednici Vlade žestoko napadne državnu politiku zbog kraha obnove potresom ugroženih krajeva. Da je sukob produbljen i da je došlo do fizičkog obračuna, tko zna, možda bi premijer predsjedniku Vlade iskopao oko. Zar to nije farsa?

Ili kada državni inspektori krenu u juriš na prodajne centre, jer su trgovci iskoristili prelazak na euro za drastično podizanje cijena, iako i kontrolori i trgovci znaju da je igrokaz besmislen, budući da je država svojim nečinjenjem omogućila poskupljenja i sada nema zakonski alat kojim bi ih zaustavila, ali revni inspektorat svejedno udarnički ureduje radi stvaranja dojma da država “intervenira”. Zar to nije farsa?

Ili kada državna policija brutalno premlaćuje migrante u pograničnim šumama, a nakon što vijesti o tome dospiju u javnost, država oformi istražnu komisiju koja konstatira da nasilje – snimljeno kamerom i prikazano na više desetaka televizijskih kanala – karakterizira odsustvo svjedoka. Zar to nije farsa?

Slične scene su svakodnevne. One dobivaju na dinamici zahvaljujući HDZ-ovoj sveobuhvatnoj uzurpaciji institucija, što omogućuje da se preko državnog aparata obavljaju stranački poslovi, a preko stranačkog oni državni. Dođe li do unutrašnjih nesporazuma, ne znaš da li država udara na partiju, ili partija lupa po državi, ili se stranačke frakcije međusobno kolju u uniformama državnih službenika.

Sama država tako podsjeća na brod (shodno povodu držimo se plovećih metafora) čija ga pijana posada svojom brojnošću pritišće ka dnu i radikalno mu izokreće namjenu. Svaki od zbijenih korisnika palube svojevrsni je simulant vlastite nadležnosti, a kao ekipa, takoreći administrativna cjelina, demonstriraju impresivnu nemoć kad god im realnost dođe u susret. Farsične inscenacije su neminovne, bilo da se radi o predstavljanju havarije veličanstvenim uspjehom ili da je riječ o novoj porciji ideološkog cinizma.

Kao kad, zagrabimo li u bližu prošlost, državno tužilaštvo izvede pred sud “naše” ratne zločince, pa ovi budu i osuđeni, a zatim im nadležno državno tijelo podigne spomenik, kojim se zločinu pripiše težina herojskoga djela. Zar to nije (bila) farsa?

Ili kada državna vlast najavi obračun s ustaškim simbolima, pa ukloni ploču s natpisom “Za dom spremni” iz Jasenovca i premjesti je par kilometara dalje, u neposrednu blizinu partizanske grobnice. Zar to nije (bila) farsa?

Ili kad, poslužim li se iskustvom vlastite kože, pok. dikt. Tuđman inicira grandiozni državni projekt pozivajući se na pok. dikt. Franca, a zatim naloži državnom odvjetništvu da sudski goni one koji ga nazivaju frankistom. Zar to nije (bila) farsa?

Primjeri se mogu nizati bez kraja i konca, iz prošlosti i sadašnjosti.

Hoće li, međutim, čvrsta žanrovska struktura takvih nastupa demaskirati ili dodatno etablirati vladajući sistem, ovisi ponajprije o profilu publike, dakle o tome da li će izvedbe biti ispraćane ljudskim prezirom ili ovčjim blejanjem. U potonjem slučaju, simbioza pozornice i gledališta obećava solidan totalitarni potencijal. Nešto poput životinjske farse.

(Novosti/Viktor Ivančić)

Facebook
E-mail