Objavljujemo proglas koji su građanke i građani Rijeke u nedjelju na prosvjedu čitale na hrvatskom, čakavskom, fiumanskom, engleskom, uz prijevod na hrvatski znakovni jezik!

Drage sugrađanke i dragi sugrađani,

danas se okupljamo jer osjećamo kako se oko nas polako steže krug. Želimo jasno i glasno izgovoriti ono što sve i svi već dugo osjećamo: naše društvo postaje opterećeno nasiljem, glorificiranjem fašističkih režima i etiktiranjem dijela društva kao “nepoželjnih”.

Našem društvu prijeti – fašizam.

Teror ne dolazi samo u obliku velikih događaja. Nalazi se u prijetnjama na ulici, u grafitima koji slave mrak prošlosti – kukaste i keltske križeve, ZDS, ustaško „U“. Nalazi se u zastrašivanjima poput slučaja na Zametu, gdje je grupa mladića htjela zaplašiti srpske sportaše, ili u nastojanjima ekstremne desnice da ovo ljeto zabrani kulturne festivale, pa i u njihovom nasilnom pokušaju prekida izložbe ove jeseni. Kad se teror ponavlja dovoljno dugo, postaje dio običaja – ali mi odbijamo prihvatiti strah kao svoju svakodnevicu. Za razliku od vlasti, koja pravdajući nasilne ispade, izjednačava slobodu govora s govorom mržnje.

Srpkinje i Srbi, migranti, stranci, ljudi druge vjere ili izgleda, kvir osobe – postaju mete fizičkog nasilja, online nasilja, medijskog nasilja. Ne zato što su prijetnja, nego zato što je strah najjeftinije oružje kojim se vlada.

Naši zidovi, puni znakova mržnje, žele poručiti tko je dobrodošao, a tko nije. Svake prve subote u mjesecu s gradskih trgova slušamo da muškarac mora biti gospodar kuće, a žena tiha pratnja; da je ženski izbor opasan, a muška moć prirodna. Mlade se uvlači u krugove koji nude jednostavne odgovore, pozivaju na nasilje i pokazuju prstom u „krivce“ — obično u one s najmanje moći. A kada se usudimo stati uz ugrožene, kojima fašistički režimi oduzimaju živote, policija – produžena ruka vlasti – reagira represijom. Tako su naši suborci i suborkinje privedeni samo zato što su istaknuli palestinske zastave.

No, gdje je sustav kad su njegovi predstavnici uhvaćeni u krađi i laži? Gdje je sustav kad ih se vraća na radna mjesta? Gdje je sustav kad ga se upozorava na govor mržnje na internetu, na prijetnje, na nasilje na ulicama? Gdje je onda sustav? Ne, on skače na palestinske zastave.

Istovremeno se mladićima, poručuje da puška donosi sigurnost, da odora vrijedi više od znanja, da se mir gradi oružjem, umjesto solidarnošću i empatijom. Prema prijedlogu ministra obrane Ivana Anušića, Hrvatska 2026. planira potrošiti preko milijardu i pol, ponavljamo – preko milijardu i pol eura na vojsku. Smjer je jasan -militarizacija. Vraćanje obaveznog vojnog roka. Zar zaista? Zar nismo nedavno ratovali? Zar nemamo još uvijek rane, koje se vide i ovdje, na ulicama? Zar ćemo ponovno ratovati?

U hrvatskim je bolnicama sve češći prigovor savjesti, iako se njegovom zloupotrebom sve većem broju žena uskraćuje zdravstvena skrb. No, ministar Anušić ga zabranjuje kao pravo na odbijanje služenja vojnog roka. Kako je to pravedno i opravdano?

U međuvremenu u Rijeci, njemačka obitelj Lürssen, poznata po gradnji ratnog brodovlja, tiho je preuzela velik dio naše obale. Kada takav krupni kapital, usmjeren na vojnu industriju, kontrolira toliko obale, teško je ne brinuti koriste li se naši prostori za militarizaciju. A tu je i Rheinmetall, još jedan njemački gigant vojne industrije, i on u Rijeci. Što da mislimo nego da Hrvatska postaje ratni poligon?

Ali o tome se šuti, a ističe se kako turizam ostaje u prvom planu jer ipak će se graditi i megajahte – za privilegirane se uvijek nađe mjesta. A mi, obični radnici i radnice, sve češće radimo debelo preko norme i svejedno si ne možemo priuštiti stan, ni za kupnju, a često ni za najam. Namirnicama cijena raste svakodnevno, riječka samouprava podiže cijene komunalnih usluga i pravi bogate bogatijima kroz porezne sheme. Naši životi svedeni su na puko preživljavanje. A kad je čovjek preumoran da misli, preopterećen da se bori i preplašen da pita – lakše se njime manipulira. Financijska nesigurnost postaje alat kontrole, a nasilje se nudi kao odgovor.

Mediji, koji bi trebali biti svjetionik istine, postaju plaćeni oglasi. Prepisuju informacije jedni od drugih u dugačkoj i nezaustavnoj, ali pogubnoj igri gluhog telefona. Huškanje zamjenjuje informiranje. Etiketiranje zamjenjuje argumente. A šutnja zamjenjuje odgovornost.

Zašto sve ovo govorimo?

Ne zato da bismo širili strah, nego zato da bismo ga prepoznali.

Ne zato da bismo tražili neprijatelje, nego da bismo shvatili kako nas podjele čine ranjivima.

Ne zato da bismo se prepirali, nego da bismo shvatili da samo zajedno možemo ostati slobodni.

I zato se okupljamo.

Jer nijedna od ovih pojava nije jaka sama po sebi.

Ali zajedno stvaraju atmosferu u kojoj mali broj glasnih želi upravljati sudbinom svih nas.

Zato biramo zajedništvo.

Biramo solidarnost.

Biramo jedni druge.

Samo ujedinjeni možemo stvoriti društvo u kojem svaki čovjek vrijedi jednako, u kojem svako ima pravo glasa i izbora, i u kojem nitko – nikada – ne živi u strahu.

Ujedinjeni protiv mraka, mi biramo svjetlo.

Ujedinjeni u zajedništvu, mi biramo slobodu.

Ujedinjeni protiv fašizma, mi biramo antifašizam.

Ujedinjeni protiv fašizma, biramo Hrvatsku kao mjesto slobode i demokracije. Kao dom za sve!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Građanke i građani Rijeke

Poveznica na objavu: https://www.facebook.com/story.php?story_fbid=1194315076128203&id=100066491658100&post_id=100066491658100_1194315076128203&rdid=QgHeSH6q2M6oxeMF#