Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Donatella Di Cesare: Fašizacija države

(Foto: Wikipedia) Donatella Di Cesare

Fašisti su fašisti. Nisu ignoranti. Teško da bi promijenili svoje ideje da su, kako neki ponavljaju ovih grozničavih dana, bolje proučili knjige iz povijesti. Pogrešno uvjerenje da se neki politički fenomen može svesti na nekulturu, nesposobnost, proizlazi iz stanovitog ljevičarskog progresizma koji se vidio, i još uvijek se vidi, kao opredjeljenje koje jaše vrijeme slijedeći strelicu povijesti. Strelicu upravljenu upravo prema progresu. Ova naivna i reduktivna vizija dovela je do današnje situacije. Oni koji su u najboljem slučaju nazivani “povratnicima” – da bi se time označilo upravo privremeno ponovno vraćanje iz prošlosti, mala i nezabrinjavajuća ponovna pojava – postali su šefovi sadašnje talijanske vlade. Duboka trauma za veliki dio države koji to teško prihvaća. Pogotovo zato što su “povratnici”, jednom kada su došli na vlast, djelovali (ili nisu djelovali) u skladu sa svojim post-fašizmom, odnosno iskazujući elemente kontinuiteta s prošlošću, ali i iskazujući i nepoznate značajke koje post-fašizam čine novom političkom životinjom.

I evo 25. aprila, Dan oslobođenja, datum rođenja nove države. Za predsjednika talijanskog Senata Ignazija La Russu i njegovu kompaniju datum koji se može zaobići riječima i gestama. Jer oni nisu antifašisti niti će ikada biti. Čemu pitati njega? Godinama i desetljećima oni su mrko gledali na mimohode koji su defilirali u znak sjećanja na svečani ulazak partizana u oslobođene talijanske gradove. Oni su bili na drugoj strani i osjećali su se poraženima. Takozvana “pacifikacija” – jedna od mnogih praznih riječi – nikad se nije dogodila niti se mogla dogoditi. Jer u Italiji se tih godina odvijao građanski rat koji, suprotno onome što se događalo u španjolskom kontekstu, nije bio prepoznat i priznat u svojoj težini i dubini. ”Progresivne snage” su same sebi rekle da su zauvijek i definitivno pobijedile. A budući da se progresu treba samo prepustiti, one su se odrekle svog sadržaja, odrekle su se svojih ideala. Čak i po cijenu uništavanja i poništavanja odlučujućih dijelova ljevice, kao što se dogodilo sedamdesetih godina. Bila je to nova faza, gotovo obnova građanskog rata, u kojoj su fašisti, osim pokretanja neviđenog nasilja, u sjeni pleli najmračnije i najprevratničkije spletke. Na trgovima se borila generacija koja je doživjela strašnu represiju od strane same ljevice i koja je još uvijek stigmatizirana. Oni su također bili ti koji su promovirali kritiku protiv Sovjetskog Saveza i identificirali se s Janom Palachom koji se zapalio prosvjedujući protiv tenkova u Pragu.

”Mussolinijevi unuci” (prema naslovu knjige Davida Brodera) su se namnožili; natalitet im je visok, jer nisu se oslonili toliko na ignoranciju koliko na vrlo snažnu depolitizaciju ove države u kojoj se mnogi osjećaju opozvani od strane demokracije. I sad kad su na vlasti, oni prekrajaju povijest, i onu dvadesetih godina i onu sedamdesetih godina. Oni lukavo polaze od dogme o dva totalitarizma, koju je prije nekoliko godina prihvatila i Evropska Unija, prema kojoj bi nacizam bio izjednačiv sa staljinizmom. To je kontroverzna teza. Analogije su evidentne: gušenje demokracije i individualnih sloboda, uvođenje jedne partije i monopol Države. Ali razlike su nesumjerljive. Humanistički ideal emancipacije može se kritizirati, ali ni izbliza se ne može prispodobiti s nacifašizmom, koji je bio projekt perverzije, odnosno projekt etničkog preoblikovanja stanovništva. I iznad svega, gulag nije logor istrebljenja gdje se, skokom u anti-svijet, prešlo na industrijalizaciju smrti. Ne razumije li se to, postoji opasnost od podcjenjivanja političkog projekta koji se zasniva na mitu o etničkom identitetu, političkom projektu koji nije iscrpljen i koji se danas ponovno pojavljuje u drugim oblicima i sa analognim sloganima.

Na djelu je fašizacija Italije – Ignazio La Russa, predsjednik Senata, Francesco Lollobrigida, ministar poljoprivrede i prehrambenog suvereniteta, Matteo Piantedosi, ministar tehničkih, unutrašnjih poslova, Giuseppe Valditara, ministar obrazovanja i zasluga. A fašizacija, između ostalog, prolazi zbog diskreditacije bačene na Pokret otpora, čemu su u prošloj godini pridonijeli oni koji su ga pogrešno koristili za podržavanje rata u Ukrajini. Sramotna usporedba, koja je imala i ima destruktivne političke reperkusije.

U ovom novom scenariju trebamo se stoga zapitati što znači riječ “antifašist”, koja se čini izlizanom i ispražnjenom. Pita se to Gianfranco Pagliarulo u svojoj knjizi Antifašisti sad… jer još nije gotovo (Mimesis 2023), gdje, pozivajući se na obranu Ustava, prepoznaje i potrebu dekonstrukcije ovog post-fašizma koja, nažalost, nedostaje. Ukratko, mijenjanje kursa, istinsko propitivanje antifašizma, koji se prečesto uzima kao razumljiv sam po sebi, uzimajući ga ne kao cilj nego kao polazište.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Il Fatto Quotidiano

(tacno.net/Donatella Di Cesare)

Facebook
E-mail