Upravo završen prvi krug predsjedničkih izbora, u kojem je tzv. crvenom Zokiju, aktualnom predsjedniku Lijepe Naše Zoranu Milanoviću, bilo nedostajalo manje od jedan posto glasova za apsolutnu pobjedu te osvajanje drugog mandata u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, iksti je put uvjerljivo potvrdio da proendehazijska, ekstremna ili tzv. radikalna desnica nema – i dobro je da nema! – ozbiljno uporište u „hrvatskom narodu“ na koji se papagajski poziva od samoga državnog preokreta 1990. godine. Gdje živi i kakav je to „hrvatski narod“ što od izbora do izbora – od (euro)parlamentarnih i predsjedničkih pa sve do regionalnih i lokalnih – redovito škartira tzv. desne radikale uvjerljivom porukom da im je u demokratskom društvu mjesto na margini, nikako u vlasti. Ako društvo jest demokratsko, barem koliko CRO društvo nije.

Osim tu i tamo, kada tzv. socijaldemokratsko-liberalo-zelena politička oporba (SDP s partnerima) pritisne uza zid tzv. demokršćanski HDZ, pa se taj u uvjetima pada s predizbornog konja na poslijeizbornog magarca hvata za koalicijsku slamku tipa „vrag u nuždi i muhe ždere“. Kao u slučaju interesno-trgovačke tzv. neprincipijelne koalicije HDZ-a s DP-om, otvoreno proustaškim/protusrpskim Domovinskim pokretom, eda bi ostao u sedlu te spriječio možebitnu SDP-ovu tzv. semafor vlast s partnerima na žutoj i zelenoj tzv. ljevici. Istodobno, većinsko biračko izbacivanje iz prvoga izbornog kruga tzv. radikalnije desnih predsjedničkih kandidata od desnog centra smjesta je urodilo uveseljavanjem općinstva novom ofenzivom u tridesetogodišnjem bratoubilačkom ratu na ekstremnoj desnici tragično zaljubljenoj u „hrvatski narod“. A ovaj, gori od vlaške mlade!?

Izvjesni politički anonimusi Branka Lozo (2,41 posto glasova) i Tomislav Jonjić (5,09), pa dični, je li, „čovjek iz naroda“ Miro Bulj (3,,82), koji bi vojskom na granici gonio nesretne izbjeglice/migrante u vražju mater, te politički hermafrodit Niko Tokić Kartelo (0,88 posto) uvjerljivo su bili 29. prosinca 2024. izletjeli iz vidnog polja „hrvatskog naroda“ brzinom svjetlosti i nepovratno se ugasili poput bljedunjava meteora. Nije baš tako tragično, ali ni tzv. desničarka imotskih gena kamenih, navodno neovisna kandidatkinja, Marija Selak-Raspudić (9,25) nije, je li, dobila očekivane prolazne simpatije „hrvatskog naroda“, koji – bit će, sic transit – „nema pojma“ što je izgubio izbornim škartiranjem tih polit-nacionalnih „lumena“. Samo je puka pragma izbornih pravila, a ne „hrvatski narod“, propustila tzv. srednjedesnog HDZ-ova samozvanog favorita Dragana Primorca (19,35 posto glasova) u drugi krug beznadno se suočiti s tzv. crvenim Zokijem (49,09), gdje će nedosanjani na tzv. radikalnoj desnici „hrvatski narod“ jamačno opet definitivno okrenuti joj palac dolje.

HDZ-ove „luzerske“ grimase

Ni CRO premijeru i HDZ-ovom autoritarnom šefu Andreju Plenkoviću, kamoli biračkom narodu nije niti može biti utjeha pepeloposivačka izjava u gubitničkoj noći kako se „Dragan Primorac sâm prijavio HDZ-u za njihova predsjedničkog kandidata budući da nitko drugi iz stranke to nije želio“. Kaže mudar pûk: dobar je strah komu ga je Bog dao. A što je sa strahom od definitivnog poraza tzv. desne politike u RH, koji je izborne večeri po okončanju prvog kruga bio izuo iz cipela i skamenio n „luzersku“ grimasu na Plenkovićevom i licima buljuka stranačkih „veličina“ redom porazmještenih na najvidljivijim/najunosnijim državnim foteljama i tzv. žetončić-abonenata na mrvice s vladajućeg stola?

Nikomu nije bilo ni nakraj pameti da će tzv. crveni Zoki, „kršitelj Ustava RH“, „rusofil“, „lik koji sramoti RH u svijetu“, „komunjara“, i sl., koji je „prorajtao pet godina na Pantovčaku“ s nedostižnih pola milijuna glasova i tzv. desnog  „hrvatskog naroda“ zacrvenjeti baš sve županije, njihova središta, Grad Zagreb… I sve HDZ-ove i utvrde tzv. radikalne desnice od Like i Dalmacije do istočne Hrvatske. Unatoč izbornoj izlaznosti od samo 46,03 posto birača, kojima se samo tzv. crveni Zoki nije obraćao s „dragi moj hrvatski narode“, a kamo li da je iza sebe postavljao neke opskurne likove razapinjati pred tv-okom hrvatsku trobojnicu s ustaškim dizajnom šahovnice (stožer navodno neovisnoga Tomilava Jonjića), Milanovićevoj je politici hrvatske državne suverenosti, mirotvornosti, neponiznosti u međunarodnim odnosima i socijalne pravde za sve žitelje nedostajalo je manje od jedan posto glasova da pobijedi već u prvom krugu. Ta je pak činjenica i svojevrsna poruka da nacionalističko prenavljanje u ime, je li, Boga, krvi i tla, te bilo kakav ekstremizam na fonu tzv. proendehazijskih sentimenata nisu volja „hrvatskog naroda“.

Skamenjene nakazne grimase na Plenkovićevu i licima buljuka stranačkih mu „veličina“ redom porazmještenih na najunosnijim državnim foteljama, odnosno tzv. žetončić-abonenata na mrvice s vladajućeg stola govorile su više no tisuće riječi o tomu koliko Plenkovića, Primorčeva „vlasnika“ (Milanović) i osobnog izbora, ali i najveći dio tzv. denver plave ZNA SE opcije jako boli tako zvučna izborna pljuska. Pa baš „hrvatskog naroda“, koji tzv. desničari svih radikalnih boja prisvajaju kao da im je obiteljsko vlasništvo od stoljeća sedmog. Sic transit. Neki su „zli“ mediji – plagirajući redatelje bezveznih turskih sapunjara – gdje kamera svako malo kružno fiksira glumačke face u gro planu, pa tako iks puta ukrug (sic transit) – valjda bili nakanili fiksiranjem zaprepaštenih HDZ-ovih najvažnijih faca ovjekovječiti ne samo neizdrživost te boli nego i tragični učinak više no uvjerljive poruke CRO građana Plenkoviću i gubitničkim tzv. desnim radikalima: „Što je više kleveta i laži, Milanović nam je miliji i draži!“

E sad, „tragiku“ političkoga CRO oktogona upotpunjuje i činjenica kako tzv. desni ekstremizam tzv. proendehazijskih/proustaških gena zapravo više mrzi Plenkovića i HDZ, nego Zorana Milanovića i SDP. Vidi tko je i zašto, je li, 2020 godine kalašnjikovom izrešetao Banske dvore i teško ranio policajca na ulazu, nosio ruksak s eksplozivom na „ljevičarski“ prosvjed na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, i sl. A sve u ime „hrvatskog naroda“, sic transit. U ime napadne propasti tzv. hrvatskonarodne politike na predsjedničkim izborima Lijepoj Našoj, njezini su najvidljiviji – sa scene i iz tzv. zapozorja, sic transit – nositelji, idejni tvorci, apologeti i ina ucrnjena sitna buranija sve do tajnih sponzora smjesta počeli vikati ono „neka vidi Pedro“, sumnjičiti se međusobno i upirati prstom jedni u druge.

Klasika višedesetljetne nesloge, nereda, nesposobnosti, megalomanskih ega i političke impotencije pojedinaca i skupina na tzv. radikalnoj desnici desnijoj od HDZ-a zbog čega joj nije bilo moguće ujediniti se prije izbora i iznjedriti zajedničkoga predsjedničkog kandidata/kinju. Smiješna je i ta činjenica da neki proustaški ekstremisti – npr. Dražen Keleminec, šef tzv. Autohtone stranke prava, navodno i obiteljski nasilnik – nije bio kadar ni skupiti u „hrvatskom narodu“ najmanje 10.000 neophodnih glasova za kandidaturu. Na ulazu u Državno izborno povjerenstvo je izazvao pred tv-kamerama incident ne time što nije donio propisane glasove, nego zbog paradiranja nacionalnom trobojnicom s ustaškom šahovnicom…

Svađa Bujanec – Jonjić

Zbog nesloge na tzv. desnici, nesposobnoj ujediniti se zbog liderskih ega njihovih marginalnih vođa i nakaradnih programa, rujna 2013. godine si je u Rovanjskoj, po povratku s mise na Udbini, bio prosvirao glavu tzv. hrvatski idealist Zvonko Bušić-Taik, međunarodni terorist koji je u SAD-u odradio 32 godine robije zbog otmice putničkog zrakoplova na letu New York – Chicago i ubojstva američkog policajca eksplozivnom napravom. Taik je ostavio poruku da „više nije želio živjeti u Platonovoj pećini“…

I u njegovo vrijeme nerealnog nacionalnog optimizma, pa razočaranja stanjem na tzv. desnici slabog upliva na „hrvatski narod“, ali i danas i jamačno sutra od te politike nema kruha. Ljudi to vide i glasaju kako glasaju. Tzv. radikalno desni politički programi – da se i ne govori o tim stranačkim vođama – nemaju blage veze s modernom, je li, europskom i svjetskom tzv. desnicom, jer su utopljeni u nacifašističku prošlost, tzv. NDH, nekakav ratoborni protukomunizam, nacionalne mitove, puni su kompleksa, predrasuda tipa Bog i Hrvati, protusrpstva, Domovinskog rata… Hrvatske žitelje, opterećene brigom za preživljavanje od danas do sutra, više presudno ne zanima ni Domovinski rat, kamoli tzv. NDH i Drugi svjetski rat u kojemu je partizanska epopeja potopila ustaštvo kao ne samo nehrvatsku nego i kao nečovječnu praksu i ideologiju, pa…

„Samo nekoliko dana nakon prvog kruga predsjedničkih izbora izbio je sukob na desnici“, zapisao je portal Index.hr. „Posvađali su se ekstremno desni TV voditelj Velimir Bujanec i Tomislav Jonjić. Prvo se Bujanec oglasio na Facebooku kako bi prokomentirao rezultate prvog kruga“. Jonjić je odgovorio na kobasica-pamflet koji više govori o Bujancu, osuđenom narkomanu i dileru droge što je kokainom plaćao prostitutke te o krugu kojem pripada, nego o napadnutom izbornom gubitniku. Među inim, Jonjić je zaključio da „lažima, manipulacijama i klevetama ne možemo naprijed, vrijeme je da to shvatimo. A oni koji ne žele shvatiti, nemaju čiste motive“.

Index.hr je donio neke dijelove Bujančeva napada na Jonjića iz kojih je više no bjelodano s kakvim tipovima „hrvatski narod“ ima posla i koliko su birači debelo u pravu kad im na izborima uručuju tzv. pakrački dekret.

„KAKAV KANDIDAT I KOALICIJSKI ‘PARTNERI’ – TAKVI REZULTATI: Pupovcu novci – Borovo Selo Milanoviću! Penavi fotelje – Vukovar Milanoviću! Hrebaku ‘Otvoreno’ – Bjelovar Milanoviću! JONJIĆU? ON ZNA ŠTO JE BILO… HDZ AP IZGUBIO OD YU LJEVICE: Briselskog Plenkovića pobijedio je drug Zoran – uz pomoć medija pod kontrolom srpskih oligarha, jugoslavenskih tajkuna i međunarodnog kapitala?!“

Diskurs za vola ubit’! Razmišljanje kakvo ni „hrvatskom narodu“ nikad neće izborno sjesti, a Bujanec kao Bujanec. Ništa novo i ništa politički probavljivo, čak medijski nevrijedno pozornosti. Svađe i šaketanja u tzv. obitelji „Za dom nespremnih“ – baštinjena još iz (pro)ustaške emigracije, pripisivana i tada i danas agentima Udbe, i kada jest i kad nije istina, s razlogom i bez njega – dio su uobičajenog folklora u tridesetogodišnjem bratoubilačkom ratu na ekstremnoj tzv. desnici, pa… Jednostavno, ti ljudi ne mogu zajedno, a pojedinačno nemaju ni organizacijski, ni programski niti osobit intelektualni kapacitet za ostvariti to što propagiraju. Recimo, u jednom je trenutku osvanulo čak sedam pravaških stranaka, čiji vođe ne mogu smisliti jedan drugoga, a svaki za sebe tvrdi da je – pravi. Hrvati se smiju, a ostatak političkog CRO oktogona ih ne uzima ozbiljno.

Juriš na vjetrenjače

Sada se pak pokazalo da Branka Lozo (Dom i nacionalno okupljanje – DOMiNO, disidenti Domovinskog pokreta što su ga razbili Ivan Penava i Mario Radić, sic transit), Miro Bulj (Most nezavisnih lista Bože Petrova, koji ne želi poruku Hrvatskim suverenistima Marijana Pavličeka) te navodno neovisni Tomislav Jonjić nisu bili sposobni dogovoriti se o zajedničkom predsjedničkom kandidatu, npr Jonjiću, pa su unaprijed luzerski nastavili pecati „hrvatski narod“ u istoj bari s puno krokodila. Poslijeizborni Bujančev napad na Jonjića, među inim, bolje od ičega, je li, oslikava mučno, tmurno i beznadno loše stanje na tzv. CRO desnici. Mora da će proteći nevjerojatno puno vode ispod Hendrixova mosta dok ekstremistička politika sazre do biračkog palca gore. Ako ikad?

Nekakvo uvijek isto, klišeizirano i dozlaboga neprijemčivo fraziranje o „hrvatskom narodu/državi“ – kojemu je uvijek netko drugi kriv za svaku nevolju – redovito ne dobiva pozornosti vrijednu izbornu prođu. Taj apstraktni „hrvatski narod“, bez kojega ekstremi ne bi imali raison d’etre, s vremena će na vrijeme i ubuduće nazočiti uveseljavanja općinstva svađama, uvredama, raskolima i daljnjem stranačkomu mrvljenju na tzv. radikalnoj desnici. Vrag ti je, bit će, ta hrvatska kauguma-„demokracija“ u kojoj ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaki „domoljub“ pokaže trag. A problem je unutar te disfunkcionalne tzv. obitelji što se ne mogu dogovoriti ni tko je veći „domoljub, Hrvat i praktičan katolik“. Sic transit.

Foteljašima iz te tzv. obitelji – a uvijek ih se nađe spremnih prodati za kikiriki i vlastitu majku za mrvicu s vladajućeg stola – životna je premija dogurati do ministarskog mjesta iz koalicijske kvote, saborskog mandata s prolaznog mjesta na kandidacijskoj listi, državnotajničkog, lokalnog vijeća, itsl. Don Qijotei i Sancho Panze radikalne tzv. proendehazijske desnice nastavljaju jurišari na vjetrenjače političke zbílje, koja ih je još prije tri desetljeća bila ostavila na pustopoljini.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr