Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Domoljublje nisu nacija, vjera i politika

„Domoljubni“ mjesec studeni – najupečatljivije i za sva vremena dok traje RH obilježen tragičnim padom hrvatske obrane Vukovara 18. studenoga 1991. pod udarima višestruko nadmoćnijega JNA i srpske paravojske te masakrom civilnog stanovništva Škabrnje (i Nadina) u dalmatinskom zaleđu – vrijedan je tzv. kulture sjećanja na sve žrtve, zapaljenih svijeća, svježeg cvijeta na grobu ili pod spomen-obilježjem i molitve svakog tko vjeruje u Kraljevstvo nebesko.

(Foto: Wikimedia Commons) Nacionalno memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru/Ilustracija

Nemjerljivi su bol zbog gubitka najmilijih i iskrena zahvalnost svima koji su bili kada je trebalo baš tamo gdje je najviše trebalo. O tomu nema spora i tu vrst domoljublja ne dovodi u pitanje nitko pri zdravoj pameti. Međutim, itekako treba dovesti u pitanje „domoljublje“ što se napaja nacionalističkom, kvazivjerskom i političkom zloporabom žrtve, tekovina obrambene epopeje svih domoljubnih žitelja koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom te braniteljske uloge u ratu. Voljeti svoju rodnu grudu, zvičaj, domovinu, biti spreman stati u njezinu obranu i po cijenu života ne znači i voljeti, biti spreman poginuti za ovu ili onu politiku što se aktualno pokriva plaštem nacije, vjere…

Krivotvorenje istine i zloporaba intimnih, osobnih, ljudskih osjećaja time što će se polit-rutinski, von oben i direktivno s pozicija trenutnog utjecaja i moći oktroirati tzv. službeno/državno domoljublje, je li, tumačenjem toga što ono jest, odnosno što (ne) smije biti, nema blage veze s intimom tzv. običnih/malih ljudi, branitelja i inih koji su i ovogodišnjega 18. studenoga u tisućama bili pohrlili sa svih strana i RH i inozemstva sudjelovati u tzv. kolonama sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Ali i na sve ine stradale u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. I ovogodišnji je studeni pokazao – godinama to i nije neka tajna – da domoljublje i „domoljublje“ nisu isto. I da se domoljublje i „domoljublje“ utječu različitim zastavama, parolama, simbolikama, izjavama, autoritetima/„autoritetima“, sjećanjima i patetikama… Čak i kada su zajedno gledali smrti u oči na prvim crtama bojišnice i u zarobljeničkim kazamatima iz kojih se stotine supatnika nisu vratile među žive. Ili kojima se jamačno nikad neće naći grob.

Stoga je vrlo osjetljivo i uglavnom neodgovorno igrati se domoljubljem, duboko intimnim, privatni osjećajem pojedinca, kao nečim što je javna roba za kupoprodaju na buvljaku polit-ideološke taštine. A to se itekako čini. Ne samo u medijima i primitivnim politikantskim diskursima, npr. u tzv. Visokom domu i prostačkom šaketanju dvaju državnih brda nego i na mjestima nacionalng pijeteta visokoga emotivnog naboja kakve su i tzv. kolone sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Gdje se politički tzv. mainstream – uz kukavičku i neprofesionalnu potporu režimskih medija koji iskrivljuju javnu dioptriju o domoljublju – jedanput godišnje doveze iz Zagreba bijesnim limenim luksuzom naslikavati, popraviti trobojnicu na vijencu, položiti dodani već zapaljen lampion, rutinski se prekrižiti, odglumatati vjerničku poniznost na prigodnoj komemorativnoj euharistiji, možda počastiti novinare nekom „epohalnom“ izjavom o „povijesnom značenju žrtve za domovinu“ (koju su osobno izbjegli, sic transit) i s dnevnicom u džepu odjuriti natrag u metropolu. Kao lani, i dogodine!?

Studeni 2024. se tom vrsti demonstriranog domoljublja i „domoljublja“ u Vukovaru i Škabrnji, ali i drugdje širom zemlje manje-više nije razlikovao od lanjskog studenoga u to doba ni od prethodnih. Iste vijesti o opet istim hodočašćima u Vukovar i Škabrnju: skupine pješaka svih dobi, biciklista, motociklista, ratnih veterana, sportaša, raznih udruga, organizirana, je li, paljenja lampiona po školama, na gradskim ulicama, izjave manje-više istih viđenijih bivših branitelja, logoraša srpskih kazamata, udovica, ljudi koji već 33 godine bezuspješno tragaju za svojima najmilijim, mladeži, bivše djece iz prognaničkih kolona, nekih političara… Ove godine se pak režimska medijska tzv. javna kuća HRT pobrinula naći, sic transit, mladu ženu – sada članicu izvjesne udruge unučadi palih hrvatskih branitelja – koja je svjedočila u tv-oko kako je kao dvomjesečna beba bila zarobljena s majkom i susjedom. Nakon pada Vukovara, navodno, srpski vojnici su upali u podrum gdje su se skrivale, majku odmah silovali, drugi dan opet, a potom u prošle pravi pakao. Grozno! Kako se beba toga ne bi sjećala!?

U komentatorskoj riječi u tv-prijenosu na komemorativnoj euharistiji u dan ranije posvećenoj kapelici na vukovarskomu Memorijalnom groblju naglašeno je kakva je strašna žrtva položena u borbi za „nezavisnu hrvatsku državu“, a HTV-ova kamera fiksira u krupnom planu, pa baš u prvim vjerničkim redovima pri oltaru, HOS-ovu crnu zastavu s ustaškim „Za dom spremni“ veleizdajničke paradržave tzv. NDH. Budući da tih zastava nije bilo malo i da su vidljivo isticane u tv-prijenosu – čak jedna ogromna „vodoravna“, koju su nosili fanovi te vrsti „domoljublja“ među navodno 120.000 (službeni podatak, objavljen u medijima!?) građana – koja je to vrst ljubavi i prema kojoj domovini!? Uključivo, je li, škabrnjski proustaški performans Marka hitlerbrčić Skeje s imenom ratnog zločinca i jednog od zapovjednika Crne legije Rafaela „viteza“ (sic transit) Bobana po kojemu je imenovana i IX. bojna HOS-a, a u Splitu ima spomenik.

Jesu li domoljublje ili „domoljublje“ u tzv. kolonama sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje – godinama i prije studenoga 2024. – i trobojnice s bijelim početnim poljem šahovnice i bez krune hrvatskih povijesnih pokrajina!? A kakvo su domoljublje ili „domoljublje“ bile dvije tzv. kolone sjećanja 2013. godine kada je HDZ-Penavin tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara (ima li i neki vukovar koji nije hrvatski, sic transit) organizirao svoju, „braniteljsku“ kolonu? Fizičkom silom je blokirao cijeli državni vrh, tada SDP-ovu vladu Zorana Milanovića, predsjednika RH Ivu Josipovića te diplomatski zbor, koji su bili prisiljeni položiti vijence i odati počast žrtvama ne na Memorijalnom groblju, nego na Ovčari. Idotizam, a ne domoljublje. Ideologija i primitivoizam u službi „domoljublja“.

Medijski je pak mjesec studeni po uhodanoj višegodišnjoj programskoj špranci – osobito režimski medijski tzv. javni pogon – opet krcat najavama i izvještajima o svakom i najmanjem prigodnom događaju iz tzv. kulture sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, izabranom dokumentaristikom, pa specijaliziranim formatima o tomu što „nikada ne smijemo zaboraviti, već moramo prenijeti mladima, a oni novim naraštajima“, itsl. Sve je to u redu kao domoljubna kategorija ma koliko protok vremena i klišejizacija tzv. kulture sjećanja neumitno čine svoje. Treba znati što se, kako i zašto bilo dogodilo toga crnog studenoga 1991. godine u Vukovaru i Škabrnji, ali i na Ovčari paravojnim pokoljem više od 200 ranjenika i civila… Na stranu sada ono biblijsko o oprostu i molitvi za krvnika, o okretanju drugog obraza, kamenu i kruhu, itsl.

Pitanje je to osobne savjesti i zdrava razuma, elementarne čovječnosti, ne bezuvjetne osvete kojoj sljeduje osveta, ali neljudske, kvarne politike ni četvrt stoljeća nakon što je Vukovar opet pod hrvatskom vlašću ne dopuštaju međunacionalni mir, suživot, snošljivost i suradnju u općem interesu i Hrvata i hrvatskih Srba. Vukovarske „domoljubne“ tzv. kolone sjećanja su otpočetka bile napadno politizirane i više protusrpske – čak i prigodne mise na Memorijalnom groblju, je li, za duše žrtava (ne samo) vukovarske tragedije – no istinsko, iskreno sjećanje i odavanje počasti onima „koji su položili živote na oltar Domovine za slobodu koju danas uživamo“. Lanjsku su tzv. kolonu sjećanja organiziranom provokacijom gradonačelnika Ivana Penave vodili HOS-ovi „crnci“ s ustaškim „Za dom spremni“ na zastavi, što je vrlo negativno odjeknulo u javnosti. Također i plakat najave vukovarske komemoracije, s istaknutim verzalnim U, koji je potom povučen. Ali ne i proustaška namjera izazivanja ne samo lokalnih Srba već i cijele tzv. lijevo-liberalne političke oporbe na čelu sa SDP-om.

Tomu je prisnažio i obućarski tehničar iz vukovarske Strukovne škole „Edvard Kardelj“ Stipo Mlinarić-Ćipe, Penavin politički kompanjon iz Domovinskog pokreta, od ove godine dijelom HDZ-ove vladajuće tzv. neprincipijelne koalicije. Zaprijetio je „braniteljskim“ fizičkim obračunom čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu i izaslanstvu hrvatskih političkih Srba dođu li dan prije ili poslije 18. studenoga odati počast „svim vukovarskim žrtvama“ polaganjem vijenca u Dunav. „Dođete li, bacit ćemo vas u Dunav zajedno s vijencem“, poručio je i karikaturalno se cerio kako „smo izbacili Srbe, SDSS i Pupovca iz hratske vlasti“. Da nije Pupovca, kojega je Andrej Plenković poslijeizborno kukavički izdao kao već najavljenoga koalicijskog partnera, Ćipe bi našao nekoga drugog Pedra hrvatskih političkih Srba, jer je zadrto protusrpski osvetoljubiv. Još u glavi vodi Domovinski rat i „domoljublje“ mjeri količinom protusrpstva, jer bez toga obućarski tehničar nema smisla u tzv. visokoj politici. Koja, je li, nije pitanje izrade gornjišta ili donjišta – gojzerice.

To o Srbima koji „ne smiju“ participirati u vlasti RH je protivno svemu u što se HDZ-Plenkovićeva vlada zaklinje demokratskoj Europi, slovu i duhu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (ključnom uvjetu za međunarodno priznanje RH) i produktivnim odnosima Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini Hrvatskoj. „Tko zna komu Pupovac i čijim žrtvama odaje počast“, prisnažio je Ivan Penava. „Ako politički Srbi žele odati počast, neka se 18. studenoga slobodno uključe u Kolonu sjećanja. Oni to svih ovih godina nisu željeli učiniti, i time su odašiljali jasnu poruku.“ Unatoč Mlinarić-Penavinim prijetnjama („što su srbovali, srbovali su, više neće“) Pupovca i SDSS/SNV-ovu izaslanstvu fizičkim obračunom, oni su 17. studenoga došli u Vukovar i položili vijenac pod križem u dvorištu pravoslavne crkve sv. Nikole u samom središtu Vukovara. „Želimo podijeliti suosjećanje sa svima koji su morali napuštati svoje kuće i ovaj grad i okolna naselja, i motali godine provoditi u progontsvu“, kazao je Milorad Pupovac, „Sa svima koji još nemaju mir, jer ne znaju što je s njivovim nestalima. Ovdje smo zato da bismo se sjećali bezumnoga ratnog razaranja ovoga grada, strašnih patnji i stradanja koje su njihovi stanovnici preivjeli i istodobno smo ovdje da bismo gradili trajno sjećanje na svakog stradalog.“ Što je u tomu protuhrvatskog i nedomoljubnog!? Ako nitko drugi, znaju Stipo Mlinarić-Ćipe i Penava.

„Želim napomenuti kako jedino srpska djeca iz srpskih škola iz okolice Vukovara ne idu u posjet Memorijalnom centru na Ovčari“, kazao je Stipo Mlinarić-Ćipe u jednom intervjuu. „To sva djeca u Hrvatskoj čine, dolaze na tri dana (političkom odlukom CRO vlasti pod pritiskom dijela HDZ-ovih braniteljskih udruga, čiji „vječni“ čelnici vrlo unosno participiraju u vlasti, op. a.). To nije dobro, oni (srpska djeca, op. a.) moraju učiti hrvatsku povijest (povijest koju su napisali/oktroirali pobjednici u Domovinskom ratu,op. a.), jer ne mogu postojati dvije istine i dvije povijesti. Jedna je istina. Jedna je povijest.“ Istina i povijest, je li, koju propovijedaju Penava i Ćipe!? I hrvatski se Srbi imaju toj istini toj povijesti – pokloniti ili ukloniti!? U protivnom, „ne vole Hrvatsku“ u kojoj su rođeni, nisu domoljubi, nije im kao najvećoj narodnoj manjini u RH mjesto u sukreiranju vlasti…

Istina i povijest kakve tzv. kulturom sjećanja, kolonama i popratnim „domoljubnim“ događanjima po protusrpskom scenariju već godinama odašilje vukovarska vlast Ivana Penave – najprije člana HDZ-a koji je pokušao preoteti ZNA SE stranku Andreju Plenkoviću, pa se pomokrio uz vjetar, potom šefa Domovinskog pokreta, pa sada HDZ-ova partnera u tzv. neprincipijelnoj koaliciji – uz potporu radikalno protusrpskih čelnika dijela udruga „proisteklih“ iz rata, nije poruka suživota, međunacionalne snošljivosti, izgledne budućnosti u bogatstvu razlika, ali ni domoljublja. Atakiranje na tuđu slobodu je bildanje vlastite neslobode, provokacija onom što se svakog komemorativna studenoga ponavlja – „ne ponovilo se“.

Domoljublje nisu nacija, vjera i politika, pogotovo ne nacija, vjera i politika kakve propagiraju Penava i Mlinarić, čija je sva politička karijera izgrađena na radikalnom/osvetničkom protusrpstvu i čak proustaštvu. Bez protusrpstva i proustaštva – najtoksičnijeg politikantstva u vrlo osjetljivoj, miješanoj hrvatsko-srpskoj sredini – te napadne, nekritičke apologije „domoljublja“, čiji je temelj „slobodarska uloga hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu“, Penava i Ćipe ne bi imali nikakvog smisla u ozbiljnoj politici. Ljudi koji ne žele, ne znaju ili nisu spremni za snošljivost s najvećom narodnom manjinom u RH, mirotvorstvo nakon što je zašutjelo oružje i RH pobjedonosno zapasao svoje nacionalne teritorije, koji domoljublje i demokraciju shvaćaju kao diktat svima u državi, osobito Srbima koji nisu kolektivno krivi za neprijateljstva 1991.-1995. godine i čije nedužne žrtve nitko ne spominje, dakle, ti ljudi nisu vjerodostojan materijal ni za tzv. kulturu sjećanja. Kamoli za sudjelovati u upravljanju uređenom demokracijom.

U poplavi „domoljubne“ patetike toga komemorativnog mjeseca studenoga i dobrim dijelom pobjedničkih prenemaganja („oni su se nas bojali više od samog vraga“, sic transit), pola stoljeća nakon rata danas mnogim akterima zvuče antiprotivno onom što se zaista događalo. Službeno „domoljublje“ i istinsko domoljublje uvelike nemaju veze jedno s drugim. Da jest tako, potvrdio je – kako sâm definira svoj braniteljski status – „službeni heroj Domovinskog rata“ Đuro Kovačević-Ajant neki dan u kultnom HTV-ovu formatu „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića. Taj je hrabar, miran, skroman i nadasve čovjekoljubiv dragovoljac od prvih dana Domovinskog rata, teško ranjavan sudionik najvažnijih bitaka za obranu zemlje uvjerljivo urbi et orbi po/dokazao što je domoljublje. Na svom primjeru ratnika i odnosu prema ratu „u kojem nema pobjednika, jer su uvijek na gubitku Čovjek i čovječnost“.

Ajant je svojom ispovijedi digao na noge praktično cijelu Hrvatsku i dio susjedstva, koji su bez zadrške – nepodijeljenom potporom „službenom heroju Domovinskog rata“ Đuri Kovačeviću – pozdravili domoljublje što se bitno razlikuje od „domoljublja“ kakvo se već rutinski mjeseca studenoga fabricira sa službenih, državnih i dijela veteranskih ćuka, uza obilne jasle tzv. braniteljskog eura. U samo dva-tri dana, format je zabilježio 50.987 internetskih pregleda i tristotinjak više no indikativnih komentara. Ajantu su herojstvo po pravilima ratovanja i čovječnost kovali u zvijezde tzv. obični/mali ljudi, dobrim dijelom hrvatski branitelji (à propos, zašto Ivan Penava nije bio branitelj, a bio je stariji od onih14-15-godišnjaka što su branili njegov rodni grad; pedesetak ih je poginulo, mnogi su odvedeni u srpske logore…!?), stradalnici i ini neposredni sudionici krvave ratne zbílje. Baš ti i takvi koji Domovinski rat nisu uzeli za brata, nisu iz njega izašli kao ubojice i ratni profiteri, milijunaši, generali bez dana bojišnice, enormno potkoženi „političari“, šeici, vlasnici vila i kula, masnih računa na Kajmanskim otocima, luksuznih automobila i jahti…

Ajant je vrlo uvjerljivo, primjerima, govorio o „našem odnosu prema ratu, kakve je posljedice ostavio na naše društvo, o domoljublju i možemo li što učiniti da se takav rat više nikada ne ponovi“. Već tijekom tv-emisije s Đurom Kovačevićem-Ajantom, gledatelji su reagirali s 272 komentara na HRT-ovoj internetskoj stranici. „Svaka vam čast, gospodine Kovačeviću!“ – bio je jedan od komentara. „U moru mnogih koji su parazitirali u ratu, ostali ste nepokvaren i častan čovjek.“ Po Tuđmanovoj ocjeni, u ratu je sudjelovalo nešto više od 250.000 ljudi u (ne)borbenom sektoru, a u Registru branitelja ih više od 510.000. Cca 10.000 ih još čeka priznanje statusa, jer su se nakon četvrt stoljeća sjetili da su „ratovali“ i čak „ostali ratni vojni invalidi“, sic transit. Vukovarska 204. Brigada – za koju se prije 10-15 godina nije ni znalo da je postojala – broji više od 6000 bojovnika, iako je Grad heroj do pada 18. studenoga 1991. branilo cca 1700 ljudi.

Tih je olovnih dana, kada je Vukovar vapio za pomoć u obrani od JNA i srpske paravojske, načelnik Glavnog stožera Anton Tus – bio je u sukobu s ministrom obrane Gojkom Šuškom, smatrajući ga vođom neoustaške linije u zemlji i neovlaštenim, paralelnim „zapovjednikom“ vojske – javlja Tuđmanu da je u Osijek prispjelo samo 700 od navodno iz Zagreba poslanih 1700 ljudi za Vukovar, pa… Ni u Domovinskom ratu nije bilo zlato sve što danas sija kao – čisto zlato. Na kojem alkemijskom „zlatu“ danas „sjaju“ mnoge politikantske „zvijezde“ i navlače sjenu na istinsku tzv. kulturu sjećanja, čega se gnušaju tzv. obični/mali ljudi. Dive se Đuri Kovačeviću-Ajantu i tolikim bezimenim ajantima bez kojih RH ne bi ni postojao, pogotovo ne s ovima iz tzv. müchenske ili šank bojne, croasan divizije, američke logistike…

Prepoznti ih je čak s egzoplaneta Keplera-452b: komemorativnog su mjeseca studenoga najgrlatili „domoljubni“ hodočasnici u Vukovar, pa i po tzv. službenoj su dužnosti, po PS-u vlasnici najvidljivijih medijskih govornica s kojih urbi et orbi sole pamet o „domoljublju“, „braniteljskoj žrtvi za Domovinu“ i „svetosti Domovinskog rata“. U kojem su izbjegli osobno sudjelovati, a itekako su mogli i trebali. Da su imali ajantovski makar i jedan jedini domoljubni gen. „Ja vas nikad nisam upozao, ali ću vam uvijek biti zahvalan i sjećat ću vas se s ponosom na neku bolju Hrvatsku, premda se nisam ni rodio u vrijeme Domovinskog rata“, pisao je Đuri Kovačeviću mladić čije domoljublje, očito, nije „domoljublje“ što ga napaja koristoljublje beskrupuloznom zloporabom nacije, vjere i politike.

„Nažalost, danas su rijetki ljudi poput Ajanta, ali ih ima“, komentira drugi. „Oni su pravi ponos Hrvatske. Političari, imate štošta naučiti od njih.“ Ili, „rat je zlo, gdje bogati postaju bogatiji, a umiru obični ljudi“. Ili, „za razliku od nekih Ajantovih suboraca koji tlače državu i šire svakakve poruke, Đuro upozorava na ludost rata i poziva na mir! Svaka čast!“ Ili, „Iskren čovjek velikog srca, u ratu je prošao pravi pakao i zato znâ što je to život. Pozdravljam HEROJA, istinskoga, pravog hrvatskog BRANITELJA“. Ili, „ovako se narodi pomiruju i šalje poruka pomirenja, a ne kao mnogi što nisu ni vidjeli rata, a šalju poruke mržnje. Provociraju i veličaju zločince“. Ili, „veliki čovjek, antiratni ratnik, heroj!“ U nekim se komentarima traži i dodjela generalskom čina Đuri Kovačeviću-Ajantu.

Međutim, oni koji o tomu odlučuju „prespavali su Domovinski rat“, pa zajedno s Marinkom Krešićem, šefom Hrvatskoga generalskog zbora, počasno članstvo u toj građanskoj udruzi skupine genarala i „generala“ daju HDZ-ovu predsjedničkom kandidatu za Pantovčak, američkomu „braniteljskom“ spavaču Draganu Primorcu. Stari Fric bi kazao da ni „med cvetjem ni pravice“, pa… A domoljublje nisu nacija, vjera i politika, domoljublje je osobni, ne javni osjećaj koji se nosi na reveru kao bedž i nije tema kojom politikanti s prigodnih, komemorativnih govornica uče „pameti“ mase od kojih u iskamčili glas u biračkim kutijama.

Nešto će nakon nastupa Stankovićeva gosta u „Nedjeljom u 2“ komentirati izvjesni TinPy10: „Više puta sam i prije i kasnije čuo: ‘Rata mora biti’. Nažalost, vjerujem da je to istina, jer ‘velikima’ treba rat. Nama, malim ljudima, sigurno ne treba. Nadam se otići u mirovinu s 41 godinom radnog staža, navodno ću dobiti neki dodatak, jer sam službeno ‘dragovoljac’ (‘Jake Snage MUP-a’). PTSP nemam, ali me prožme strah kada stanem ispred oklopa u muzeju u Karlovcu. I šutim satima nakon što posjetim Ovčaru. Zahvaljujem tebi i svima koji su bili ‘kad je trebalo’. I osjećam se svima dužan, jer su omogućili da mogu reći da sam imao sreće. Volio bih da doista postoji ‘nebo’ i da su tamo dečki kojih odavno nema“.

(h-alter.org/Marijan Vogrinec)

Poveznica na članak: https://h-alter.org/izdvojeno/domoljublje-nisu-nacija-vjera-i-politika/

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave