Sve i kad bismo znali o čemu su pričali, taj razgovor ne bi utjecao ni na jedan od političkih procesa u Bosni i Hercegovini, a još manje u Hrvatskoj. Ti su procesi na koncu i otkočeni i pokrenuti bez prevelikog Dodikovog, a posebno Milanovićevog utjecaja. I ovisit će dalje o političkoj volji zapadne diplomacije

O čemu li su razgovarali predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i predsjednik jednog od entiteta u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik, nakon što se potonji spustio helikopterom kao mesija na sunčani Hvar, pita se zainteresirana javnost. A to pitanje je posve suvišno. Jer sve i kad bismo znali o čemu su pričali, taj razgovor ne bi utjecao ni na jedan od političkih procesa u Bosni i Hercegovini, a još manje u Hrvatskoj. Ti su procesi na koncu i otkočeni i pokrenuti bez prevelikog Dodikovog, a posebno Milanovićevog utjecaja. I ovisit će dalje o političkoj volji zapadne diplomacije i ni o čemu drugome. Postoji, doduše, neko na brzinu sklepano priopćenje iz Ureda predsjednika u Hrvatskoj, u kojem se spominju neki radni posjet i razgovor o situaciji u BiH, no ne treba polagati previše povjerenja u njega.

Štoviše, poznajući recentnije istupe njih dvojice, prije će biti da su jedan drugome govorili vojvodo i serdaru, a u pauzama između međusobnog glađenja ega usput se malo ismijavali sa Sarajevom i bošnjačkom političkom scenom.

No, kao što sam već napisao, to je sasvim nebitno i svakako je manje bitno od njihove dječje fasciniranosti pozicijama moći koju imaju i igračkama koje idu uz to. I to, bilo da se radi o helikopteru Vojske Srbije ili pak onom entitetskom, u Dodikovom slučaju, ili o državnoj rezidenciji koju Milanović koristi na Hvaru, a koju otočani zovu Bakarićevom vilom, po najutjecajnijem i najdugovječnijem šefu hrvatske partije u socijalističkom razdoblju.

Da Milanović voli ljetna druženja sa sebi sličnima i prateći osjećaj važnosti kojeg jedino s takvima ima, nije ništa novo. Prošlo ljeto bio je Orban, a ovo evo Dodika.

Ali u svemu tome postoji jedan tragični detalj kojeg malo tko primjećuje, a to je apsolutni ideološki i simbolički poraz partije iz koje obojica i doslovno i tradicionalno potječu, a to je Savez komunista Jugoslavije. To da partija koja je utemeljila radnički pokret i njegovu kulturu na ovim prostorima, zatim povela partizansku antifašističku borbu i u njoj pobijedila i na kraju proizvela neviđen modernizacijski skok, kao neke od najmarkantnijih figura na kraju vlastite epohe iznjedri Milanovića i Dodika, dvojac dječaka opijenih igračkama i moći, potpuno neosjetljivih na patnje i osjećaje onih koji se nalaze u potlačenom položaju, predstavlja konačni poraz jedne ideje, ali i partije.

I naravno, jeste da je i sam Tito živio bonvivanski u poznoj dobi, uživajući na Brionima, pa jeste i to da se ova hvarska vila ne zove slučajno Bakarićevom. No, njih dvojica su bili spremni dati život za ideju, živeći godinama u ilegali i strahu od hapšenja, a onda su dizali ustanak protiv njemačkih okupatora i ustaške države, dok ova dvojica nisu nikad riskirali ništa, a posebno ne za neku ideju, a dodatno su i izbjegli rat na čijoj naopakoj mitologiji danas politički besramno egzistiraju, iako su bili u najboljim godinama kad se on odvijao.

I to je otprilike sva istina o nama današnjima i ovdašnjima i sve staje u sliku na kojoj Dodik slijeće na Hvar da bi se Milanović i on pravili važni jedan drugome.

Toliko malo ambicije, još manje vizije, a o osjećaju mjere da ne govorimo. Jedino što još fali u sljedećem koraku je to da se krenu i fizički odvajati u posebnim kvartovima od običnih građana pa da se proces nacionalističkog kapitalizma dovede do kraja.

No, i bez toga je dovoljno daleko otišao, nažalost voljom onih koji upravo ovo što imamo biraju i ne vide u tome nikakav problem.

Otprilike na tom mjestu okončava se i priča o bilo kakvom postojanju, a onda i o važnosti klasne svijesti. Jer proleteri postjugoslavenskih zemalja ujedinili su se samo oko želje da i oni imaju helikopter i vilu na raspolaganju.

(oslobodjenje.ba/Dragan Markovina)