Jesu li Židovi išta korisno za svoju budućnost – ne samo u tzv. Obećanoj zemlji nego i globalno – naučili iz nacističkog pogroma od 1930-ih godina do 1945. godine, kada je samo tzv. konačnim rješenjem njemačke naci-vrhuške u konc-logorima zvjerski lišeno života više od šest milijuna tih ljudi svih dobi i obaju spolova!? Nisu. Ni slučajno, što je paradoks bez presedana u povijesti čovječanstva. Da jesu, mediji već od 1948. godine i svo vrijeme kasnije, pa osobito u posljednje vrijeme, ne bi imali razloga donositi jeziva svjedočanstva i surogat-primjere izraelskih prakticiranje gotovo navlas istoga tzv. konačnog rješenja (osim još „kupaonica“ s ciklonom B i krematorija za „okupane“, sic transit) prema Palestincima na otetoj im zemlji i nekim arapskim susjedima. Samo u prvih manje od pola godine, izraelski naoružani vjersko-nacionalistički militanti te regularna vojska i policija ubili su bez razloga i nekažnjeno više od 100 palestinskih civila na okupiranoj Zapadnoj obali, u Jeruzalemu i drugdje agresivno pojačali židovsko naseljavanje u njihove domove te gradnju novih kibuca za svoje mahom ekstremistički nastrojene sunarodnjake. Svijet to desetljećima, je li, gleda, međunarodne organizacije i SAD, glavni izraelski mecena koji tolerira neljudski i međunarodno protupravni teror, tek tu i tamo, hinjeno zabrinuti, prijete kažiprstom: „No, no, nemojte tako, nije u redu!“

„Izrael mora hitno resetirati svoju politiku i djelovanje na okupiranoj Zapadnoj obali u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, uključivo zaštitu prava na život“, priopćio je neki dan visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Volker Turk, što je već iksti primjer globalne nonšalancije tipa „no, no, nemojte tako“ glede&unatoč izraelskoga državnog terora, što se svodi na nedopustiv, odvratan u 21. stoljeću legalizirani i međunarodno tolerirani aparthejd. „Stanje na Zapadnoj obali se ubrzano pogoršava, nasilje eskalira. Ovotjedno nasilje nad Palestincima riskira izmaknuti kontroli, potaknuto žestokom političkom retorikom i pojačanom uporabom naprednog oružja od strane Izraela. Zračni udari helikopterima na izbjeglički kamp u Jeninu intenziviranje je oružanog neprijateljstva, a ne stanje u skladu sa zakonom. Užasno je da sukobljene strane slave međusobna osvetnička ubijanja.“ U Jeninu na sjeveru okupirane Zapadne obale je ubijeno sedmero palestinskih civila, uključivo dvoje djece. Helikopteri su pozvani radi potpore vojnim trupama što su upale u izbjeglički kamp, a samo dan nakon sukoba je naoružani Palestinac u znak odmazde nedaleko od židovskog kibuca na okupiranoj Zapadnoj obali pak ubio četvero Izraelaca.

Huškačka retorika

I toj kvadraturi smrtnog kruga nema niti će uskoro biti rješenja. Izraelska hiperradikalna vjersko-desna politika ne kani ni stopu ustuknuti od daljnjeg naseljavanja palestinske zemlje, čime grubo krši međunarodno pravo i dogovore o miru na tomu rovitom Blisko  istoku, a Palestinci – uz potporu 100 milijuna arapskih sunarodnjaka – ne kane ni stopu ustuknuti sa svoga povijesnog tla.  

„Ova posljednja ubojstva i nasilje zajedno s huškačkom retorikom služe samo tomu da Izraelce i Palestince gurnu još dublje u ponor“, ustvrdio je UN-ov visoki povjerenik za ljudska prava Turk. No, povijest palestinsko-izraelskog sukoba ne ide na ruku toj spoznaji. Izrael je okupirao Zapadnu obalu u bliskoistočnom ratu 1967. godine i od tada sustavno terorizira domicilno arapsko stanovništvo, uhićuje, zatvara i ubija ljude, progoni ih i ruši im domove te gradi nova naselja za židovske doseljenike. Palestinci pak upravo taj komad svoje domovine vide kao jezgru neovisne države o čijoj su državnosti pak 2014. godine zamrznuti pregovori što ih je vodio SAD kao svojevrstan pokrovitelj „mira na Bliskom istoku“. Je li, s figom u džepu? Naime, UN-ov ured za ljudska prava je ove godine registrirao 126 ubijenih Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali te u istočnom Jeruzalemu, a rekord u prošlih 17 godina je lani ubijenih 155 tih civila. Od početka ove godine, tvrdi izraelska vlast, Palestinci su ubili 24 Izraelca i jednog stranca. Međunarodne organizacije za ljudska prava izvijestile su u povodu ovogodišnjeg Dana palestinskih zatvorenika (17. Travnja) da je broj Palestinaca koje Izrael uhićuje bez ozbiljnijeg razloga i drži godinama u kazamatima bez optužnice „najveći u posljednjih 20 godina“. Enormno raste i broj fizičkih napada militantnih novih židovskih doseljenika na domicilne Palestince, a izraelska vojska i policija ne biraju razloga ni trenutka za upade u čuvenu džamiju Al-Aksu na Brdu hrama u Jeruzalemu, gdje pred tv-okom premlaćuju i rastjeruju islamske vjernike.

Nečovječno i protivno temeljnim ljudskim/vjerskim pravima zajamčenima svima i svim međunarodnim dokumentima. Divlje scene s Brda hrama ili za napada židovskih doseljenika na domicilne Palestince podsjećaju na nacističku histeriju u odnosu na Židove i židovsku imovinu olovnih 1930-ih godina u Njemačkoj, na jezivu atmosferu bavarskih pivnica, mržnju bez pokrića koja se izrodila u najmračnije doba ljudske povijesti. Iz koje, sudeći po diktaturi pokvarene svijesti i savjesti, židovske vlasti u Izraelu i birači koji joj drže teroristički fenjer tipa ponašanja ne samo na Zapadnoj obali – nisu ništa naučili. Niti žele učiti, pa komemorativni Yad Vashem vrijedi samo kao vječna opomena ne-Židovima!? Narod kojemu je 1948. godine, nakon preživljenog Holokausta, svijet dopustio ostvariti pravo na samostalnu, neovisnu i suverenu državu na Bliskom istoku, je li, na dijelu teritorija destabilizirane tada države Palestine, ne bi smio ni u primisli biti sudionikom genocidne osvajačke politike kakvu je krvlju/životima plaćao tijekom stoljeća po europama i jedva preživio pod tzv. naci-konačnim rješenjem u prvoj polovici 20. stoljeća. Ni slučajno. Ratni i zločini protiv čovječnosti, nepojmljivo zdravom razumu, nastavljaju se nečovještvom i koncem prve četvrtine 21. stoljeća.

Izraelska oružana agresija na palestinsko izbjegličko naselje Jenin, kako se moglo vidjeti iz tv-izvješća za koja se mislilo da su iz Ukrajine, počela je višekratnim napadima dronovima iza kojih su stambene četvrti ostale obavijene vatrom i dimom, a izraelska je vojska izvijestila da je pogođena „teroristička infrastruktura“. Arogantno je poručeno urbi et orbi, jer Izrael ne očekuje nikakve sankcije međunarodne zajednice ili saveznika SAD-a za svoje divljačko tretiranje pelestinskoga domicilnog žiteljstva: „Nećemo samo čekati dok teroristi nastavljaju nanositi štetu civilima koristeći logor u Jeninu kao skrovište. Logor je terorističko uporište“. Iz tabora vojnih skupina Fattaha, Hamasa i Islamskog džihada isti naboj: „Borit ćemo se protiv okupacijskih snaga do posljednjeg daha i metka, radimo zajedno i ujedinjeni iz svih frakcija i vojnih formacija“. Američki mecena izraelske okupacije tuđeg teritorija, koji bi da hoće – a neće zbog jakog židovskog lobija u SAD-u i bliskoistočnog žandarenja u korist svoje dominacije, ma kako neuvjerljivo lakirao činjenice – učas priveo Izrael pameti pravednim rješenjem za zelenim stolom najvažnijih aktera židovsko-arapskog spora, tek šuplje moralizira izdaleka. Neosjetljiv na tisuće mrtvih, osakaćenih i razorene domove s obiju strana i grubo gaženje istih onih tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti na kojima inzistira anatemizirajući Rusiju i Kinu.

Rasplamsavanje napetosti

„Rekli smo našim prijateljima i saveznicima u Izraelu (osobito agresivnoj i netolerantnoj vjersko-nacionalističkoj vladajućoj koaliciji, op. a.) da će, ako gori vatra u njihovom dvorištu, biti puno teže, ako ne i nemoguće, produbiti postojeće sporazume i proširiti ih kako bi uključili potencijalno Saudijsku Arabiju“, objavio je američki državni tajnik Antony John Blinken netom nakon razgovora s izraelskim ministrom vanjskih poslova Elijem Cohenom. „Također, barem po našemu mišljenju kao najbližeg prijatelja i saveznika Izraela, nije u izraelskom interesu da se to dogodi – kako zbog dodatnog stupnja poteškoća koje ovo znači za postizanje sporazuma o normalizaciji ili njihovo produbljivanje, tako i zbog praktičnih posljedica.“ Ta izjava korespondira s nedavnim protivljenjem američke administracije i samog predsjednika Joe Bidena odluci izraelske vjersko-nacionalističke vladajuće koalicije o izgradnji novih doseljeničkih židovskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

Izrael se arogantno bio oglušio o apel iz Bijele kuće i vrlo neodgovorno rasplamsao napetosti na Bliskom istoku i sukobe s Palestincima, ali i širenjem doseljeničkih naselja osjetno otežao normalizaciju odnosa s arapskim susjedima na čemu je 2020. godine u Rijadu radio Bidenov prethodnik Donald Trump. Pa je normalizacija opet na dugačkom štapu. U cijeloj se tužnoj izraelsko-palestinskoj priči nepozvana i diplomatski krajnje nerazborito obrela i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavom u povodu 75. obljetnice izraelske državnosti kako je „s Izraelom procvjetala pustinja“. Ministarstvo vanjskih poslova Palestinske samouprave smjesta je to ocijenilo rasističkim spinom: „Država Palestina potvrđuje da takav propagandistički diskurs dehumanizira i negira palestinski narod i krivotvori njegovu bogatu povijest i civilizaciju. Takav narativ perpetuira kontinuirano i rasističko poricanje Nakbe (kataklizme, op. a.) i opravdava izraelsku okupaciju i režim aparthejda. To je i izdaja europskih građana koji ne podržavaju rasističko negiranje palestinskog naroda“. Nije, međutim, nepoznato da sintagmu „Izrael je procvjetao pustinju“ koriste Izraelci i njihovi simpatizeri glorificirajući uspjehe te zemlje od uspostave države 1948. godine. Za Palestince pak i njihove simpatizere, izraelska je država „pustinjsko cvijeće zla“, pa iritantnu sintagmu drže negiranjem palestinske povijesti i narodnog bića i sugeriranjem da je Palestina prije židovskih doseljenika 1948. godine – kada je protjerano iz svojih domova više od 700.000 Palestinaca – bila pusta i zapuštena zemlja.

Od tada nema mira niti će ga biti politikom odmazde: za jednog ubijenog Izraelca, najmanje 10 ubijenih Palestinaca. Naseljavanjem Izraelaca na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali, beskrupuloznim širenjem novih doseljeničkih naselja, kamenovanjem i pucanjem na susjedne domicilne Palestince, iz njihovih domova u Jeruzalemu i drugim mjestima, upadom vojske i policije u islamske bogomolje i maltretiranjem vjernika, žena i djece, uhićenjima kad kojem policajcu puhne u glavu i držanjem u uzama bez optužnice i suđenja na neodređeno vrijeme, bez obavijesti obiteljima, itsl. izraelski žitelji nikad neće mirno spavati. Svaki, je li, palestinski otpor nepravdi i teroru ocjenjuje se terorizmom i najstrože sankcionira, čak i smrću. To nije nikakvo „cvijeće u pustinji“, nego najgore nečovještvo, a tzv. demokratska međunarodna javnost kukavički žmiri i šuti. Nazdravlje.

Nije sporno da su Židovi radišan, sposoban, dovitljiv, štedljiv i povijesno žilav stradalnički narod koji je najskuplje od svih u povijesti – izuzev starih ili starosjedilačkih naroda, koje su europski predatori praktično istrijebili po dolasku u obje Amerike, Australiju, Afriku, Indopacifik… – platio svoje pravo na život i opstanak, ali jest do neba sporno i nikomu na Kugli ne bi smjelo biti svejedno kako se njegova napokon država od dolaska Židova  u tzv. Obećanu zemlju odnosi prema domicilnom narodu druge vjere, rase, povijesti, kulture i tradicije. Nedopustivo u civiliziranom društvu ne samo 21. nego – nijednog stoljeća. To ne dopuštaju višestoljetni progoni Židova po europama, torture getima u bogobojaznim kršćanskim zemljama, šest milijuna mrtvih u nacističkom ludilu ni krik pravednika iz Yad Vashema. Dobronamjerni ljudi se mogu dogovoriti, je li, ama baš o svemu, a pokvareni u duši i zli u glavi ama baš ni o čemu. Zli ljudi u Izraelu, kojima vjersko-nacionaalistička aktualna vlast visoko drži fenjer nad glavama, huška na mržnju i fizičke prepade, na zločine bez kazne… ne smatra arapske sugrađane sebi ravnima, a terorističke akcije militantnih skupina uzima kao alibi za teror i progone najzvjerskije vrsti.

Drugi dan on vojno-policijske izraelske invazije na palestinsko naselje Jenin, arapski se mladić (21) samoubojica zaletio automobilom u ljude na jeruzalemskoj ulici i nožem ih napao: jedan mrtav i više ozlijeđenih, dok „savjesni građanin“ nije ustrijelio atentatora. Militanti s okupiranje Zapadne obale objavili su taj incident kao „osvetu za Jenin“, a vlasti su pak reagirali obećanjem hitnih zakonskih izmjena radi olakšanja svojim židovskim sugrađanima nabavke vatrenog oružja radi „samoobrane. Je li to znak da izraelsko društvo reinkarnira na Bliskom istoku divljezapadnu revolverašku praksu, pa će – u „samoobrani“, sic transit – svaki Židov biti u prigodi ustrijeliti svakog Arapina koji mu se zbog nečega ne sviđa, a bit će apriorno aboliran jer je, eto, „procijenio da je bio životno ugrožen“!? Kao što je već 1930-ih godina – da se i ne govori o najcrnjem razdoblju između 1940. i 1945. godine, svaki „arijevac“ s dna tzv. siegfriedske kace imao zakonsko pokriće u Trećem Reichu i okupiranim zemljama prebiti namrtvo, opljačkati, silovati, zapaliti i kao životinju ubiti svakog Židova i na svakomu mjestu, gdje mu se prohtije?

Nisu svi za politiku „na nož“

Tzv. demokracija danas na izraelskom pijesku (uistinu prepravljenom u ružičnjak u prirodnom i tehničkom smislu), čuvana dugim oružjem na svakom javnom koraku, ima nakazno, aparthejdsko lice kojega se srámi dobar dio domaće javnosti, ali još ne dovoljno kritična masa građana da izborno lupi šakom o stol i dovede na vlast ljude koji razumiju arapski i koji će u nacionalnom interesu i za dobro budućnosti svog naroda na otoku usred arapskog ocenana uistinu demokratski i sigurnosno uvjetljivo kormilariti u mirniju budućnost toga stoljećima eksplozivnog dijela Kugle. Netom što je povučena okupatorska vojna sila iz Jednina, ostavljajući iza sebe 12 ubijenih civila („terorista“, sic transit), ruševine, uništenu privatnu imovinu i unesrećene palestinske obitelji, u Tel Avivu su svom žestinom nastavljeni višemjesečni masovni prosvjedi protiv vlade desničarski vrlo militantnog, nedemokratski inatljivog premijera Benjamina Netanyahua. Nastavljeni su i fizički obračuni prosvjednika s policijom, a upaljač bunta sada je bila ostavka načelnika policije u Tel Avivu zato što nije pristao na vladin zahtjev da pojača fizičku silu nad prosvjednicima protiv premijera. I bez eskalacije sile nedemokratske vlasti nad prodemokracijom, Izrael gori nezadovoljstvom tzv. običnih/malih ljudi, poluratnom psihozom zbog neriješenog tzv. palestinskog pitanja te dubokim političkim podjelama.

Na ulicama dnevno more ljudi s izraelskim zastavama, razorna buka, uvredljivi povici porotiv premijera Netanyahua i njegovih suradnika, pa vodeni topovi, zapaljeni kontejneri i automobili, suzavac, policajci na konjima i kornjača-oklopnici na tlu sa štitovima i pendrecima, jedan se osobni automobil zabija u prosvjedničku masu… Nedostojno zemlje koja ne samo što ne znâ s najvećim brojem susjeda na bliskoistočnomu, je li, u svakom smislu užarenom pijesku (uključivo „smrtnog neprijatelja“ Iran), nego ne znâ ni s vlastitom žiteljima. Među kojima – ma kako to izgledalo čudno – nisu svi za politiku „na nož s Palestincima“, za gradnju novih kibuca na zemlji otetoj Arapima, za visoke betonske zidove, za teror i obespravljeno tretiranje ne-Židova, reafirmaciju metoda i prakse mučnog naci-doba tzv. konačnog rješenja… Makar i bez „kupaonica“ s ciklonom B. Nitko normalan ne želi spavati s kalašnjikovom u krevetu i, je li, uvijek  jednim otvorenim okom. To ne žele ni Palesinci koje izraelska vlast ne smatra ljudima, koji imaju najmanje isto pravo na život i sigurnost svojih na svomu baš kao i Židovi. Aparthejd je nedopustiv bilo gdje i bilo kada.

Stari su se Latini debelo prešli onom o povijesti kao učiteljici života (Historia est magistra vitae). Ma kakva učiteljica, ma kakav život. Ili ona ne valja ili đaci nisu sposobni naučiti od nje išta dobra i za sebe i za druge. Tko ne vjeruje, neka ode na Bliski istok, u Ukrajinu, Siriju, Irak, Libiju, dublje u Afriku… Neka odškrine pozlaćeni poklopac Pandorine kutije tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života u SAD-u i Europskoj uniji, pa će pasti u nesvijest od nevjerice. Aparthejd je samo promijenio dlaku, ali ćud mu je ostala ista. 

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr