Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Da, znamo, Titu su na sprovod došli silni državnici; možda je zanimljivije kako je većina njih završila

Danas je obljetnica Titovog ukopa, a Silvana Menđušić izvukla je političke biografije onih koji su tamo pojavili

(AFP PHOTO / GEORGES BENDRIHEM)

Na istom su se mjestu u VIP loži na Dedinju našli političari koji su gradili Berlinski zid i oni koji su nastojali da taj simbol hladnoratovske podjele nestane. Neki su od državnika već tada bili hodajući politički mrtvaci, neki ambiciozni despoti u usponu, a neki poput Kim Il Sunga i Hafeza al-Assada utemeljitelji najmoćnijih političkih dinastija modernog doba. Među uzvanicima bilo je onih koji su vladali držeći svoj narod u strahu, da bi koje desetljeće kasnije strahovali od vlastitog naroda. Stigli su i heroji dekolonizacije Afrike, za koje će se kasnije pokazati da su svojim zemljama doduše donijeli neovisnost, ali ne i slobodu svom stanovništvu

Diktatori i demokrati, krvnici i mirotvorci, aparatčici i autokrati, ideolozi i pokoji idealisti – na tribinama s koje su strane delegacije pratile ispraćaj Josipa Broza Tita okupio se koncentrat globalne političke moći. Burna je na međunarodnoj sceni bila 1980. godina, a pogreb predsjednika SFRJ okupio je državnike zapadnog i istočnog bloka te Trećeg svijeta samo par mjeseci nakon sovjetske intervencije u Afganistanu, talačke krize Amerikanaca u Iranu te par mjeseci uoči krize u Poljskoj. U nizu dramatičnih događaja slijedio je bojkot Amerikanca na Olimpijskim igrama u Moskvi zbog ruske intervencije u Kabulu, zaratili su kasnije Bagdad i Teheran, Sjedinjene Države birale su novog predsjednika, politika detanta bila je u ozbiljnom zastoju…

“Morali bismo ovakav pogreb imati svake godine”, citirao je njemačkog kancelara Helmuta Schmidta tjednik Der Spiegel u opširnom izvještaju s pogreba. Dalo se zaključiti da je bio zadovoljan tonom i sadržajem razgovora s drugim državnicima. Isti je časopis, komentirajući susrete najviših izaslanstava na ovom ‘radnom sprovodu’, prenio i izjavu jordanskog kralja Husseina koji je ocijenio da je “ovaj pogreb kraj poslijeratne ere. Mogao bi također biti početak nove ere, a u tom se slučaju nadajmo se da neće biti jako loša.”

Američki su mediji pak kritizirali predsjednika Jimmyja Cartera ocijenivši njegov nedolazak u Beograd političkim gafom. Agencija Associated Press navest će u izvještaju sa sprovoda kako je, uz Carterov, najupečatljiviji bio nedolazak francuskog predsjednika Valéryja Giscard d’Estainga. Izostao je, očekivano, Fidel Castro, budući da su njegovi odnosi s Titom bili napeti nakon konferencije u Havani na kojoj je pokušao Pokret nesvrstanih priključiti sovjetskom bloku, no poslao je tadašnjeg drugog čovjeka Kube Rafaela Rodrígueza.

Libijski vođa Moamer Gadafi također nije došao; poslao je ministra obrane Abu-Bakr Yunis Jabra, svog najbližeg suradnika s kojim će zajedno 2011. biti ubijen u konvoju u kojem su bježali bježali iz Sirta. Samo pet zemalja nije 8. svibnja 1980., poslalo izaslanstva, među kojima su bili Čile Augusta Pinocheta i Južna Afrika koja je tada još bila u eri apartheida. Isti će ljudi biti neki od glavnih protagonista posljednjeg desetljeća hladnog rada, u razdoblju kada će Titova Jugoslavija krenuti prema terminalnoj fazi. Osamdesete će uokviriti dva ključna događaja – sovjetska invazija Afganistana na Božić 1979. i pad Berlinskog zida deset godina kasnije.

Fidel Castro i Tito u Havani, kolovoz 1979. AFP PHOTO / –AFP

Na istom su se mjestu u VIP loži na Dedinju našli političari koji su gradili Berlinski zid i oni koji su nastojali da taj simbol hladnoratovske podjele nestane. Neki su od državnika već tada bili hodajući politički mrtvaci, neki ambiciozni despoti u usponu, a neki poput Kim Il Sunga i Hafeza al-Assada utemeljitelji najmoćnijih političkih dinastija modernog doba. Među uzvanicima bilo je onih koji su vladali držeći svoj narod u strahu, da bi koje desetljeće kasnije strahovali od vlastitog naroda. Stigli su i heroji dekolonizacije Afrike, za koje će se kasnije pokazati da su svojim zemljama doduše donijeli neovisnost, ali ne i slobodu svom stanovništvu.

Dobar dio izaslanstava predvodili su oporbeni lideri koji će koju godinu kasnije postati premijeri i predsjednici, poput vođe talijanskih socijalista Bettina Craxija koji će postati premijer, lidera PASOK-a i uskoro grčkog premijera Andreasa Papandreoua, sekretara portugalskih socijalista, pa premijera i predsjednika Maria Soaresa, prvaka francuskih socijalista koji će uskoro biti izabran za predsjednika države Françoisa Mitterranda. Šri Lanku je predstavljala Sirimavo Bandaranaike, prva žena koja je postala premijerka, a kraljica Elizabeta poslala je svog supruga princa Phillipa, vojvodu od Edinburgha.

Kraljica Elizabeta II i Tito u Londonu, 1972. / AFP PHOTO

Bilo je državnika koji su koji mjesec kasnije doživjeli puč, poput turskog predsjednika Sulejmana Demirela nakon čega mu je bilo čak sedam godina zabranjeno bavljenje politikom. Bilo je i onih koji su već izveli državni udar u svojim zemljama, primjerice pakistanski general Muhammad Zia-Ul-Haq. Stigao je Maov nasljednik, generalni sekretar kineske partije Hua Kuo Feng, egipatski je predsjednik Anwar el Sadat poslao djecu Gamala Abdela Nassera, Titovog prijatelja i jednog osnivača Pokreta nesvrstanih.

Političke biografije državnika s ove poznate fotografije kratka su povijest svijeta druge polovice prošlog i prvih 18 godina ovog stoljeća, a Telegram je pripremio mali podsjetnik na neke njihove poteze koji su dobili epilog te one koji su, poput Afganistana, još uvijek jedno od kompliciranijih svjetskih kriznih točaka. U toj su zemlji u mirovnoj misiji danas i hrvatski vojnici: u ožujku je obilježena 15. obljetnica upućivanja prvog voda Vojne policije u mirovnu operaciju ISAF u Afganistanu i ispraćen 8. hrvatski kontingent vojnika.

Kako su Nijemci procijenili važnost ovog događaja

Nijemci su dobro izvagali potencijal ovog neformalnog sumita i došli su u najjačem sastavu. Iz Bonna su u Beograd stigli predsjednik Karl Carstens, zapadnonjemački kancelar Helmut Schmidt, ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genschera koji će 12 godina kasnije dati veliki doprinos hrvatskoj samostalnosti, te bivši kancelar Willy Brandt kao predsjednik Socijalističke internacionale. Kancelar Schmidt je dan prije telefonom pokušavao uvjeriti predsjednika Cartera da dođe u Beograd i susretne se sa sovjetskim liderom Leonidom Brežnjevim, no Bijela kuća je ocijenila da je tajming loš.

Brežnjev je bio zainteresiran za razgovor s njemačkim izaslanstvom, no jedina tema koja ga je tog trenutka zanimala bilo je hoće li SR Njemačka poslati svoje sportaše na Olimpijske igre u Moskvi. Kako nije htio uvrijediti Amerikance koji bi mogli propitivati solidarnost Bonna, Schmidt se odlučio samo na kratku izmjenu kurtoaznih riječi sa sovjetskim vođom. Na kraju se dana u rezidenciji veleposlanstva SR Njemačke u Tolstojevoj 29., susreo s istočnonjemačkim komunističkim vođom Erichom Honeckerom. Mini njemačko-njemački sumit prošao je u opuštenoj atmosferi, navodio je njemački tisak, a dvojica državnika zaključila su kako se politika detanta mora nastaviti.

Lider SPD-a Willy Brandt, nesputan državničkim dužnostima, proveo je više vremena s Brežnjevim s kojim se pred kamerama JRT-a dugo i srdačno pozdravio. Početkom šezdesetih, Brandt je bio gradonačelnik Berlina i protivio se izgradnji zida koju će istočnonjemački režim, tvrdeći da se Zapadna Njemačka nije u potpunosti denacificirana, nazvati Antifaschistische Schutzwall (antifašistički obrambeni zid). U Brandtovom će uredu, 26. lipnja 1963., američki predsjednik John F. Kennedy uz pomoć prevoditelja skicirati jednu od najslavnijih rečenica hladnoratovske ere “Ich bin ein Berliner”, kojom će pokazati solidarnost s građanima podijeljenog grada.

Kako će povijest pamtiti tadašnjeg šefa DDR-a

Honecker je s druge strane bio političar koji se entuzijastično zalagao za izgradnju zida i bio ponosan na njega. Nekoliko mjeseci prije no što će Die Berliner Mauer biti srušen, izjavio je: “Zid će stajati sljedećih 50, možda čak i 100 godina, ako razlozi zbog kojih je podignut ne budu do tada uklonjeni.” U listopadu 1989., bio je skeptičan prema upozorenjima sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova koji mu je rekao: “Život kažnjava one koji kasne.” Honecker je u tom trenutku već debelo kasnio. Desetak dana nakon toga bio je prisiljen na ostavku. U studenom 1989., pao je zid koji je dijelio dvije Njemačke i čije će rušenje biti simbolički kraj čovjeka koji ga je izgradio.

Honecker će ostati zapamćen kako diktator koji je izgradio zid, srdačno se pridružio sovjetskoj invaziji Čehoslovačke, špijunirao vlastitu naciju i odbijao pokušaje da se donekle ublaži komunistička vladavina u Istočnoj Njemačkoj. Proces na kojem mu se sudilo prekinut će viši njemački sud, a vlasti će Honeckeru dopustiti da ode u Čile.

“Ono što je moralo biti zajedno, sada može rasti zajedno,” izjavit će Brandt 9. studenog 1989., na dan kada je pao zid, misleći pri tome ne samo na Njemačku nego i na Europu. Kao jedan od ključnih arhitekata ujedinjenja Njemačke, sa suzama u očima slavio je u svečanoj loži uz kancelara Helmuta Kohla, bivšeg kancelara Schmidta i ministra Genschera, 3. listopada 1990. proglašenje ujedinjene Njemačke. Berlinski zid dijelio je Njemačku i Europu točno 28 godina, dva mjeseca i 26 dana. U veljači ove godine obilježeno je 28 godina otkako je pao, nema ga točno onoliko dugo koliko ga je i bilo.

Sovjetski lider Leonid Brežnjev AFP PHOTO / GEORGES BENDRIHEM

Tovariš Brežnjev i Mrs. Carter

Kada je 1970. umro egipatski predsjednik Nasser, Tito nije otišao na ispraćaj jer bi to značilo da mora otkazati u isto vrijeme dogovoreni službeni posjet američkog predsjednika Richarda Nixona. Amerikanci su, kada je vijest o Nasserovoj smrti objavljena, očekivali da će Tito otkazati posjet budući da je s egipatskim liderom dijelio duboko prijateljstvo. Intenzivno su, dok je Nixon spavao u mediteranskim vodama na nosaču aviona Saratoga, radili na alternativnom planu. Odahnuli su kada se Broz odlučio da će otkazati odlazak u Egipat. “Time je dao veći značaj prvom posjetu američkog predsjednika Jugoslaviji, nego pokopu svog velikog prijatelja”, zapisao je u službenim bilješkama tadašnji šef američke diplomacije Henry Kissinger.

Taj se argument nije povlačio u vrijeme kada je američki predsjednik Jimmy Carter, unatoč lobiranju svojih diplomata, odlučio da neće doći na pogreb. Brojni su diplomati sugerirali da bi Carterova nazočnost na sprovodu bio jasan znak da Sjedinjene Države stoje iza neovisnosti Jugoslavije. Nju bi, strahovali su u Cartervoj administraciji i naveliko o tome pisali u američkom tisku, mogli vojnim akcijama ugroziti Sovjeti. No za Cartera je susret s Breženjevim bio delikatan budući da su samo pola godine ranije Rusi okupirali Afganistan. Na kraju je u Beograd otputovala majka predsjednika, gospođa Lillian Gordy Carter, a američko izaslanstvo predvodio je potpredsjednik Walter Mondale.

George Bush stariji tada je izbornoj kampanji žestoko napadao Cartera zbog izostanka s Titovog sprovoda. Carter je naknadno, par mjeseci nakon sprovoda, doputovao sa summita zemalja G7 u Veneciji i u Beogradu odao počast Brozu. U studenom iste godine, Sjedinjene Države dobile su novog predsjednika, republikanca Ronalda Reagana.

Breženjev i Tito u Moskvi, 1977. / AFP PHOTO / FILES TASS / V. MUSAELYAN

Delegaciju Sovjetskog saveza predvodio je generalni sekretar CK KPSS-a Leonid Iljič Brežnjev. Na snimkama ispraćaja može se primijetiti kako Brežnjev često sjedi. Bilo je jasno da se bliži kraj moćnog lidera koji je tom supersilom vladao 18 godina. Njegovim će imenom biti nazvana politička doktrina o ograničenom suverenitetu po kojoj jedna socijalistička država ima pravo intervenirati u drugoj ako je u toj ugrožen socijalizam. Brežnjevljevom doktrinom je opravdavana sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj 1968. i invazija na Afganistan.

Brežnjev je u Moskvi umro dvije godine kasnije, u studenom 1982. S njim završava epoha koju će povjesničari nazvati dobom zastoja, a započinje generacijska smjena na vrhu sovjetske vlasti. Dvije su struje – KGB-ovci i tehnokrati izabrali dvojicu lidera – Jurij Andropov bio je kandidat KGB-ovaca, dok je Mihail Gorbačov bio izbor tehnokrata. Nasljednici oba moćna klana koji su odabrali Andropova i Gorbačova u Kremlj su početkom novog milenija doveli i Vladimira Putina.

Uspon i pad diktatora iz Bagdada

Prije 15 godina, u studenom 2003., brojne su televizijske mreže objavile snimku uhićenog Sadama Husseina kojeg su američki vojnici nakon osam mjeseci potrage otkrili u podrumu u blizini njegovog rodnog grada Tikrita. No snimka s početka njegove karijere puno bolje prikazuje metodu kojom je vladao ovaj brutalan diktator. U srpnju 1979., par mjeseci prije nego što će prisustvovati Titovom sprovodu, kamere su zabilježile jednu od prvih akcija kojom je preuzeo kontrolu nad Irakom.

U velikoj je dvorani Hussein okupio oko dvije stotine dužnosnika stranke Baath. Na tom je skupu objavio da je otkrivena urota, a na govornicu se zatim popeo jedan od dužnosnika stranke vidno izmučen višednevnom psihičkom torturom u zatvoru i pred okupljenim dužnosnicima počeo čitati imena navodnih sudionika urote. Hussein je sjeo za stol na pozornici i dok su prokazivani najviši članovi stranke, mirno je pušio kubansku cigaru kao da ga se cijeli slučaj ne tiče.

U mučnim televizijskim minutama oni koji nisu bili prokazani, histerično su – istodobno u užasu i olakšanju – uzvikivali parole odanosti. Prokazane su urotnike stražari odvodili iz dvorane, a Hussein je na licu mjesta odredio tko će biti smaknut. Preostalim dužnosnicima stranke podijelio je oružje da bi strijeljali osuđene. Sadam je tako inaugurirao svoju eru u kojoj će vladati kao tužitelj, sudac i egzekutor.

Sadam Husein izvrsni kupac opreme iz Jugoslavije

U rujnu 1980. krenuo je u invaziju Irana. “Od izbijanja sukoba između Iraka i Irana, jugoslavenski savezni sekretarijat za vanjske poslove ostao je neuobičajeno tih”, piše povjesničar Tvrtko Jakovina objašnjavajući kako su najunosniji bili poslovi Jugoslavije bili s Iračanima.

“Irak je sasvim jasno bio agresor, ali zbog pritiska iz vojnih krugova, nije se željelo osuditi Bagdad, jer je Sadam Husein, koji je od 1979, bio jedini gospodar u Iraku, bio izvrsni kupac opreme i svog zamislivog materijala iz Jugoslavije. Irak je postao prvi jugoslavenski trgovinski partner u Trećem svijetu. Tamo je radilo 16.000 Jugoslavena, mnogi su radili na 34 vojna postrojenja diljem zemlje, a jugoslavenska su poduzeća gradile najosjetljivije objekte: podzemna protuatomska skloništa za Sadama, tvornice gdje su se proizvodili kalašnjikovi i raketni sustavi”, piše Jakovina.

Iračko-iranski rat trajao je osam godina, inicirao ga je Bagdad, ali je ajatolah Homeini bio taj koji ga je prolongirao. U tom je ratu poginulo gotovo milijun ljudi, nijedna strana nije postigla svoje ciljeve, a obje su pokazale da ih ne zanima cijena ljudskog života. Deset godina nakon invazije Irana, Sadam je napao Kuvajt. Bivši irački predsjednik pogubljen je 30. prosinca 2006. vješanjem nakon što je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti.

Britanska premijerka Margaret Thatcher GEORGES BENDRIHEM / AFP

Poklon Željezne lady

Veliku Britaniju predstavljala je premijerka Margareth Thatcher, prva žena koja je izabrana kao predsjednica vlade velike zapadne sile, i koja će s tri mandata ostati zabilježena kao stanarica s najduljim stažom u Downing streetu tijekom 20. stoljeća. Prvi je mandat osvojila 4. svibnja 1979., točno godinu dana prije nego što je predvodila državnu delegaciju u Beogradu. U beogradskom hotelu Intercontinental imala je dogovorene kratke susrete s indijskom premijerkom, talijanskim premijerom Francescom Cossigom i pakistanskim predsjednikom.

Tamo će, svojom pogreškom, Thatcher postati prva osoba iz prvog reda britanskog državnog ešalona koja će upoznati i rukovati se s Jaserom Arafatom. On ju je, navodno, potapšao po ramenu, a ona se nije snašla (protivnici su govorili da je bila neiskusna jer se dotada nije bavila vanjskom politkom te da je bila bez savjetnika na osjetljivom susretu). U istom je trenutku, prepričavao je incident vođa britanske Liberalne stranke David Steel, protokol u prostoriju uveo iskusnog američkog diplomata Averella Harrimana, koji je primijetivši vođu PLO-a, žureći pobjegao iz prostorije.

Big man crne Afrike

Na Titom ispraćaju premijerka Thacher našla se na istom mjesto kao i etiopski vođa Mengistu Haile Mariam. Mengistu je vladao zemljom vojnom huntom. Bio je relativno nepoznat vojni časnik kada je 1974. sudjelovao u puču kojim je svrgnut car Haile Selassie. Mengistu je odmah marksizam-lenjinizam proglasio službenom ideologijom Etiopije. Njegovo će doba biti zapamćeno po takozvanoj crvenoj strahovladi, dok će milijuni stanovnika te zemlje umirati od gladi.

Nedavno je otkriveno kako je britanska premijerka željela podržati pobunjenike koji su se borili protiv autoritarnog režima etiopskog diktatora. Kanila je, otkrio je nedavno objavljeni memorandum iz arhiva, suspendirati neke oblike pomoći koje je stanovništvo ove afričke države tad primalo već više od godinu dana, kako bi se ublažila glad uslijed koje su živote izgubili milijuni ljudi. U ovom će se stoljeću otkriti i da je dobar dio novca koje je prikupio Bob Geldof organiziravši 1985. na londonskom Wembleyju Live Aid, najveći koncert u povijesti kako bi pomogao glađu iscrpljenom stanovištu Etiopije, potrošen na oružje protivnika Mengistuvih protivnika.

Dva desetljeća kasnije, Mengistu i njegov režim je pao, održali su višestranački izbori, a diktator je pobjegao u Zimbabve sklonivši se kod Roberta Mugabea, svjetskog rekordera po duljini vladavine. Taj je lider afričke zemlje deset godina proveo u zatvoru boreći se za neovisnost Rodezije od Velike Britanije. Na Titov je sprovod došao samo tri mjeseca nakon što je izabran za premijera zemlje koju je odmah preimenovao u Zimbabve.

Kada je Zimbabve stekao neovisnost 1980. godine, Mugabe je prvih sedam godina bio premijer, a sljedećih 30 godina predsjednik. Mugabe je posljednji preživjeli iz afričkog kluba lidera, koji su vodili borbu protiv kolonizatora, a onda počeli sami sebe doživljavati više kao vlasnike zemlje a ne vladare. Pokazao se kao beskrupulozan profiter, političar koji je manipulirao izborima, mučio opoziciju, ignorirao potrebe građana i doveo zemlju u katastrofalno ekonomsko stanje.

Nakon 37 godina vlasti Roberta Mugabea, nakon dugogodišnjih sankcija nametnutih od strane zapadnih zemalja zbog kršenja ljudskih prava, nova vladajuća garnitura Zimbabvea pokušava okrenuti novu stranicu. Želi vratiti Zimbabve na međunarodnu scenu, te potaknuti politički i ekonomski oporavak. Etiopski je, pak, vrhovni sud proglasio prije 12 godina bivšeg diktatora Mengistua Hailea Mariama krivim za genocid. Mugabe je sve do kraja prošle godine odbijao Mengistu izručiti Etiopiji.

Poljska u mom srcu

Poljsku je državnu delegaciju na sprovod predvodio prvi sekretar poljske komunističke partije Edward Gierek. Uz njega je bio i ministar obrane i član Politbiroa Wojciech Jaruzelski. Giereka je samo tri mjeseca nakon službenog puta u Beograd dočekala pobuna radnika u brodogradilištu Lenjin u Gdanjsku. U rujnu iste godine Gierek će biti uklonjen s položaja, sljedeće godine isključen iz partije, pa optužen za gospodarsku krizu.

Nakon njegova uhićenja, vlast će preuzeti Jaruzelski. Taj je lider, pisat će povjesničari, bio na visokim položajima tijekom nekih od najsramotnijih razdoblja poljskog komunizma: bio je ministar obrane u vrijeme napada Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968., gušio je prosvjede u brodogradilištima početkom sedamdesetih, a zatim je uveo izvanredno stanje.

Jaruzelski je 12. prosinca 1981. izdao naredbu da se prosvjedi koje je predvodio Lech Walesa uguše silom, na ulice je izvukao tenkove, a tisuće je pripadnika Solidarnosti uhićeno i osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne. Jaruzelski, jedan od najomraženijih ljudi u zemlji, kasnije se branio tvrdeći kako je uvođenje izvanrednog stanja bilo nužno jer bi inače u Poljsku upale snage Varšavskog pakta. Kada je morao predati vlast, svoju ulogu u tim mračnim danima nije zataškavao. U oproštajnom govoru 1990. priznao je odgovornost i ispričao se Poljacima.

Pad lidera zemlja lagera

Bugarsku delegaciju predvodio je Todor Živkov, koji je vladao tom zemljom najdulje od svih lidera u bivšem sovjetskom bloku. Živkov je bio konvencionalni partijski aparatčik i to mu je pomoglo da preživi tri desetljeća vladavine pokorno slušajući Hruščova i Brežnjeva. Pokrenuo je osamdesetih nasilnu asimilaciju etničkih Turaka kojima su bila oduzeta jezična, kulturna i vjerska prava, osnivao je radne logore za neistomišljenike, navodno je bio odgovoran ubojstvo bugarskog pisca Georgija Markova u Londonu koji ga je satiričnom radijskom programu ismijavao.

Pao je 1989. kada su se kao domino pločice počeli rušiti istočnoeuropski režimi. Nikada nije bio optužen zbog političkih zločina, a sudilo mu se zbog protuzakonitog stjecanja bogatstva. Proces je trajao 18 mjeseci, osuđen je na sedam godina zatvora koje je proveo u kućnom pritvoru. Kada je 1998. umro, bugarske vlasti odbile su zahtjeve socijalističke stranke da bude pokopan uz državne počasti.

Rumunjski diktator Nicola Ceausescu i njegova supruga Elena, pogubljeni su 25. prosinca 1989., samo tri dana nakon što ga je vojska uhitila i po kratkom postupku osudila na smrt. Njegov je režim bio jedan od najrepresivnijih iza Željezne zavjese, a srušen je nakon krvavih prosvjeda u Temišvaru i Bukureštu krajem 1989. Gustav Husak, čehoslovački predsjednik podnio je također ostavku u zimu 1989., a na čelo države došao je disident, politički zatvorenik i lider Baršunaste revolucije Vaclav Havel. Postao je posljedni predsjednik Čehoslovačke i prvi predsjednik Češke.

Mađarsko je izaslanstvo predvodio generalni sekretar CK MSRP-a i član predsjedničkog vijeća, inače rođeni Riječanin, Janos Kadar. Na vlast se uspeo 1956., u jeku mađarske revolucije kada su se Mađari suprotstavili sovjetskom totalitarizmu, a umro je u srpnju 1989. Tog je istog dana rehabilitiran Imre Nagy, mađarski premijer koji je bio suđen na smrt nakon montiranog sudskog procesa. Predstavnici Nagyjeva kabineta tijekom dramatične Mađarske jeseni pregovarali su s jugoslavenskim veleposlanikom o azilu koji je odobren, no kasnije je Nagy odveden iz zgrade ambasade FNRJ, a na tajnom suđenju osuđen za kontrarevoluciju i ubijen.

Indira Gandhi, Nasser i Tito, 1966. STF / AFP

Politika kao obiteljski business

Sirijsko izaslanstvo predvodio je Hafez el-Assad koji je na čelo te zemlje stigao 1979. Bio je ključna figura arapske politike, čovjek kojeg su respektirali i kojeg su se bojali i u vlastitoj zemlji i na Bliskom istoku. Svoju je relativno malu zemlju koja je često bila žrtva intriga drugih zemlja pretvorio u ključnog regionalnog igrača. Sirijom je vladao 30 godina, a nikada nije nikome dopustio da postane dovoljno moćan da može poljuljati njegovu poziciji. Govorilo se da mu je najmoćnije oružje vladavine bio telefon, a upravljao je pomoću svog tajnog unutarnjeg kruga. Kad je umro 2000. naslijedio ga je njegov sin Bashar al-Assad, pa ta dinastija, doduše krvavo, vlada Sirijom već više od 40 godina.

Sjevernu Koreju predstavljao je Kim Il Sung, koji je vladao tom zemljom od 1945. Velikog vođu naslijedio je njegov sin Kim Jong Il, kojeg je nakon njegove smrti 2011., u trećoj generaciji naslijedio sin Kim Jung-un. On će ovog mjeseca u spektakularnom povijesnom susretu s južnokorejskim predsjednikom Moon Jae-inom službeno proglasiti kraj Korejskog rata iz pedesetih. Tako će unuk zaključiti sukob koji je započeo njegov djed čije su vojne snage upale u Južnu Koreju iznenadivši i Seul i Washington. Jordan je u Beogradu predstavljao kralj Hussein koji je tron naslijedio sa 16. godina nakon što je abdicirao njegov otac Talal. Mladi je princ svjedočio ubojstvu svog djeda Abdullaha kojeg su ubili palestinski nacionalisti. Kralj Hussein vladao je Jordanom 45 godina i tu je zemlju, okruženu Egiptom, Irakom i Saudijskom Arabijom, učinio bastionom stabilnosti na Bliskom istoku.

Pragmatično je balansirao između Palestinaca i Izraelaca, priklanjajući se Amerikancima. Bio je žrtva brojnih urota i pokušaja ubojstava, pa je napisao da se ponekad osjeća kao glavni lik u detektivskom romanu. Zanimljivo je da je državničku tribinu na Brozovom sprovodu dijelio i s palestinskim liderom Jaserom Arafatom čiji je pokret Fatah svojedobno planirao atentat na Husseina. Godine 1983. Hussein je optužio libijskog vođu Muammara Gadafija da planira njegovo ubojstvo.

Muammer Gaddafi i Tito, 1973. AFP PHOTO / TANJUG FILES / TANJUG

Kada je nakon teške bolesti umro 1999., ispratili su ga u Ammanu četvorica američkih predsjednika – Bill ClintonGeorge BushGerald Ford i Carter, sirijski predsjednik Hafez el-Assad i egipatski predsjednik Hosni Mubarak, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, palestinski vođa Jaser Arafat, ruski predsjednik Boris Jeljcin, britanski premijer Tony Blair, francuski predsjednik Jacques Chirac, njemački kancelar Gerhard Schröder i brojni drugi. Njegov sin Abdullah II. naslijedio ga je na tronu i od 1999. vlada Hašemitskom kraljevinom.

Počasna straža u skupštini SFRJ AFP PHOTO / GEORGES BENDRIHEM

Indiju je na predstavljala premijerka Indira Gandhi, kći Titovog velikog prijatelja Džavaharlala Nehrua. Ubijena je u atentatu 1984. Planirala je da je naslijedi mlađi sin Sanjay, ali je on stradao u avionskoj nesreći. Rahul Gandhi, praunuk je prvog indijskog premijera Nehrua i sin Rajiva Gandhija, nasljednik je vodeće indijske političke dinastije Nehru-Gandhi, koju nazivaju indijskim klanom Kennedy. Ova politička dinastije dominira indijskom politkom otkako je ta zemlja 1947. izborila neovisnost od Velike Britanije.

Španjolsko izaslanstvo predvodio je Adolfo Suarez, prvi španjolski demokratski premijer čije su zasluge velike za postfrankističku tranziciju. Bio je premijer te zemlje od 1976. do 1981., Suarez je uz kralja Juana Carlosa istaknuta ličnost osjetljivog razdoblja koje je nastupilo nakon smrti generala Francisca Franca. Pod njegovim je vodstvom ta zemlja provela reforme koje su joj omogućile prijelaz iz dugogodišnje diktature koja je trajala od 1936. do 1975.; legalizirane su sve stranke, amnestirani politički zatvorenika, napisan novi ustava. Na izborima 1981. pobijedio je ga je Felipe Gonzalez koji je na Brozovom sprovodu predvodio izaslanstvo španjolskih socijalista.

Novine će zabilježiti da se od Tita najdirljivije oprostio, držeći ruku na lijesu, talijanski predsjednik Sandro Pertini, jedan od najomiljenijih talijanskih političara. Pertini je imao 81 godinu kad je 1978. postao predsjednik zemlje demoralizirane ekonomskim problemima, korupcijskim skandalima i preplašene valom terorizma. Ujedinjene narode predstavljao je tadašnji generalni tajnik UN-a austrijski diplomat Kurt Waldheim koji će nekoliko godina kasnije biti suočen s optužbama da se kao časnik Wehrmachta borio u ljeto 1942. protiv partizanskih snaga na Kozari te da je znao za zločine protiv civila. Otkrilo se i da ga je NDH odlikovala Medaljom Krune Kralja Zvonimira. Waldheim se, koji je u vrijeme kada su objavljene teške optužbe, bio predsjednik Austrije, branio tvrdeći da je riječ o neosnovanim optužbama. Sjedinjene Države zabranile su ulazak nakon otkrića njegove uloge u Drugom svjetskom ratu.

Josip Broz Tito rođen je prije 126, a umro prije 38 godina. Na praktikablima VIP lože pred Kućom cvijeća stajali su zajedno politički protivnici, lideri zaraćenih strana, predstavnici suprotstavljenih blokova, budući ratni zločinci i dobitnici Nobelove nagrade za mir. Političko nasljeđe mnogih ovih državnika često još nema epilog, a zbog nekih njihovih poteza i danas se ratuje.

(Telegram / Silvana Menđušić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave