Sjećanje uz 25. godišnjicu smrti Jure Kaštelana

Tako je govorio ZARATHUSTRA
„Oko pronalazača novih vrijednosti okreće se svijet nevidljivo se okreće.
Ali oko prikazivača okreće se puk i slava: takav je tok svijeta.“
Bilo je to izuzetno odgovorno vrijeme, ne tako davno, računajući u povijesnim relacijama. Uz naporan rad odlučivali smo o svom radu, suradnji i odnosima s užim i širim zajednicama, povezanim u procesu rada i upravljanja. Odlučivali o ukupnim pitanjima životne sredine i slobodnog vremena. Nije bilo za sve te uloge redovnog obrazovanja. Učili smo uz rad i upravljanje, tražili najbolje korake i griješili, ispravljali, pitali i istraživali praksu drugih, najboljih.
U proizvodnim halama gdje se proizvodio i obrađivao čelik, na ormarima za samoposluživanje knjiga, pored upozorenja na opasnosti i mjere sigurnosti, isticao se natpis: „Zrno znanja probija jače od čelika“. Uz savladavanje tona čelika, trebalo je pronalaziti i savladavati zrna znanja svih dimenzija, da bi se uspješno proizvodilo i odlučivalo.
U traženju najboljih načina i odgovora, odlučili smo se za široki front dijaloga i komuniciranja te poticanja razvoja uz standardne potrebe naše sredine i druga umjetnička stvaralaštva i djela „onih pisaca koji su svojim stvaranjem doprinosili uspravljanju i razvoju čovjekova duha“. (O. Davičo o Književnoj nagradi Željezare Sisak.)
Prvom razgovoru kako oživjeti jednu takvu odluku Radničkog savjeta Željezare Sisak (26. rujna 1972. g.) o književnoj nagradi pridružio se, uz svoj veliki fond i front obaveza, i Jure Kaštelan i ostao dugo, udružio duh i rad. Ojačao je proizvođače čelika. Svjestan pionirskog posla, reče on u početku:
„Stablo koje sanjamo nema imena, a stvarnost je složenija od rječnika“. Koračali smo uporno dalje, ,ali i osvrtali se.
„Knjigom za dalje“ označena je u 1986. g. deseta godišnjica života književne nagrade. Promovirajući knjigu Kaštelan govori: „Ovaj veliki metalurški kolektiv samoupravno je odlučio da odnos rada i stvaralaštva istražuje i izgrađuje u svakodnevnoj praksi, međusobnom povjerenju i razumijevanju svih oblika rada, u susretu fizičkog, znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva. Jedan od tih oblika je Književna nagrada. Ovdje u sadašnjosti. Vodi ju Žiri, u kojem sudjeluju radnici Željezare, književnici i književni kritičari, a osnovno je načelo umjetnička vrijednost. Kultura nije ukras, nije dekor, nego životna potreba i stvaralačka iskra, koja gori u svakom čovjeku, vatra bez koje smisao života postaje mračan (istaknuo G. Š.), Budućnost ne grade strojevi nego i svaki oblik stvaralačkog duha.“
U razgovoru s novinarkom Vjesnika ŽS Jelenom Buinac 29. 11. 1986., na pitanje o uključivanju u NOB, Jure se podsjetio svog početka partizanske borbe, svoje pjesme „Oj Mosore“ iz listopada 1942.g.,koju su odmah prihvatili borci na Mosoru, a Druga dalmatinska divizija ju proširila po cijeloj Jugoslaviji, postala je narodna.
Njegov prvi otpor fašizmu počeo je još prije pjesmom „Crveni konj“ iz 1940. g. u vrijeme kada je već pala Španjolska. Pjesmom reagira, kaže on „na nasrtaj fašizma na život čovjeka, na slobodu, na svaki pojam vrijednosti. Ali to je vrijeme probuđenih antiratnih osjećaja. Ljudi su se tada u jednom širokom značenju svih klasa, svih slojeva počeli ujedinjavati pred smrću.“ Pjesma mladog pjesnika te godine je zabranjena.

Na pitanje o kulturi u poduzeću i nagradi ŽS govori:
„Stvaralački čin u prirodi, još više u čovjeku, je u dodiru duha i materije. Treba imati u vidu da je čovjek istovremeno i duh materija. Tu sintezu uzimam u složenom značenju jer u budućnost se ne može poći samo jednim pravcem. Pojednostavljeno, za taj put nisu dostatni samo strojevi, avioni, tehnika, razaranja.
Neophodan je duh, a to znači vizija novog svijeta, vizija pravde i slobode. To je ukratko,
ljudska potreba za harmonijom.“
O utjecaju umjetničkog djela na svijet ističe:
„Umjetničko djelo ne može ništa pred jednim topom, ne može ništa pred pištoljem. Umjetnost ne može dati koru kruha gladnima niti odjeću kojima je zima. Umjetnost, istovremeno može mnogo više nego što mislimo, zato je ona bitna za čovjeka. Ako jedno društvo nema umjetnost njega kao da nema, kao da ga nikad nije ni bilo.
Dakle, bez obzira na to što umjetnost može ili ne može, umjetnik treba stvarati. Svaka istinska kreacija čovjeka čini čovjekom koji rasuđuje.“
U zaključku intervjua novinarka ističe da za sve istaknute ciljeve i stremljenja treba mir, a svjedoci smo stalnih opasnosti. Kaštelan priznaje da su opasnosti prisutne, da je dovoljan jedan krivi potez i da se se sve uništi, zato je potrebno da svatko radi dosljedno svojim težnjama. Opasnost upozorava da otvorimo oči, pojačamo pažnju i oprez „Napokon, dužni smo svi graditi život zemaljske kugle, gnijezdo čovječanstva.“.
Predsjedavao je žiriju šest godina, upoznao proizvodnju, gostovao u školama i knjižnicama, svraćao na kavu u restorane u tvornicama i popričao s ljudima, raspravljao o akutnim pitanjima s članovima Kluba radnika pisaca ŽS., a s članovima Kluba prijatelja kazališta „Gavella“ razgovarao o repertoaru. Imao je tvorničku iskaznicu ali je nije morao pokazivati. Bio je naš Jure. Akademik u tvornici. Čovjek ispred vremena.
Godinama se otkrivaju i nagrađuju autori i najvrjednija djela iz poezije, proze i esejistike iz cijele zemlje. ŽS objavljuje knjige u nakladi od 3 000 primjeraka. Dio knjiga dodjeljuje se kao priznanje radnicima u tvornici. Knjižnice u gradovima i školama obogaćuju se nagrađenim djelima. U brojnim novim stanovima željezaraca formiraju se biblioteke uz umjetničke slike iz Željezarine likovne kolonije.

U toku 15 godina djelovanja Književne nagrade nagrađeno je 45 književnika. Nemjerljiva je u tome uloga i doprinos Jure Kastelana koji je sve nas hrabrio, poticao i osobno se založio da se Književna nagrada ostvari u najboljem izdanju, iako je kao novitet izdavačkog i istraživačkog posla dočekana sa sumnjama i rezervama.
Osim radnika članova žirija, svi brojni nagrađeni knjigama pa i čitav kolektiv bili su prošireni ocjenjivači, kritičari, suci. Bila je informirana i prisutna javnost – ne baš nježan promatrač.
U svibnju 1987. g., na kraju razdoblja u kojem je predsjedavao Žiriju za poeziju i prozu, priređen je još jedan književni susret i predstavljeno Jurino ukupno stvaralaštvo pod nazivom „Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi“ uz sudjelovanje brojnih izvođača: glumaca sisačkog kazališta
„Daska“, recitatora, književnih kritičara.
Istaknuto je da je „svakim boravkom u našoj sredini Jure Kaštelan, partizan, akademik, znanstvenik, pedagog, a nadasve pjesnik, obogatio nas svojom mišlju, svojom stvaralačkom vatrom koja neugasivo traje u njemu i u nama.“.
Radnik Željezare, književnik Miloš Kordić, voditelj susreta, zahvalio mu je riječima: „Dolazio si nam visok kao jablan, bistar kao Cetina.“
Tako je među nama mislio i radio Jure Kaštelan.

Uz 25. godišnjicu rastanka od Jure, za njegovu aktivnost u tvornici te za ukupno iznimno bogato stvaralaštvo izražavamo mu veliku zahvalnost i podsjećamo na jednu od najljepših pjesama uopće, napisanu in memoriam od prijatelja, znanstvenika i književnika, Zdravko Malić (1933. – 1997.) u knjizi „Noć bez sna“. (Zagreb, 2019.)

26. 2. 1990.
    „Umro je Jure Kaštelan. Jučer.
    Pjesnik okrenut iskonu. Nigdje se
    kao u njegovu djelu ne susreću
    planina i more s toliko žestine,
    s toliko predanosti. Od pijeska, tog kamenog mliva s planine, i od pjene, te soli mora,
    mijesio je Kaštelan kruh svoje poezije. I od
    slobode.
    U prozi je napravio korak dalje od Kaleba (Na kamenu“)
    Šumore jablani u njegovoj poeziji kao kod
    Ujevića, ali drukčije, gdje su
    zvjezdani, svemirski, eterični.
    Kod Jure šumore iz korijena, ìz ljuta
    kamena, šumore od rvanja zemlje s nebom.
    Kamena tvrdoća i divlja snaga njegove štokavštine.
    I u njoj nježnost cvijeta, mekoća lirike.
    Zatomljeni erotizam te poezije, mučaljiva
    erotska sramežljivost dinarskog gorštaka.
    Gdje je eros kao planinska gromada-divan i poguban.
    Jure, čuješ li? Tuga me je!
    Nigdje se muška poezija nije poizmiješala s
    ženskom kao u njegovoj pjesmi,
    oporost snage s nježnosti djevojačkog srca,
    gusle junačkog deseterca s lutnjom lirskog uzdaha…
    Oj, Cetino, selo moje ravno!
    U Kaštelanovoj pjesmi planina silazi moru i
    sebi se ponovno penje, silazi dolje moru i
    penje se, u goru. I tako zavazda.
    Sir za sol. Suza ulja za prst mliva. Šum vala za šumor jablana.
    Vihor za buru.
    Ni konja u planini, ni lađe na pučini.
    Što čobanin svuče, što ribar izvuče.
    Pa podjele. I tebi, i meni. Ruka ruci. Na obraz.
    Na riječ. Iz muke. Za radost.
    Pjesma od iskona. Za dugo trajanje.

Priredio: Gojko Šteković

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr