“Bože, Bože, zašto svi ljudi nisu kao Bosanci?”

Tu sada već legendarnu rečenicu izgovorit će Miroslav Ćiro Blažević (1935.-2023.) kada je već bio svjestan svog skorog odlaska zbog bolesti, dakle u situaciji kada su ljudi u pravilu i najiskreniji. Pun “bosanskog ponosa” će nastaviti – “Jer mi Bosanci imamo dušu. Imaju i oni, ali je malo izopačena”.
Ta “bosanska duša” nama u Pločama je dobro poznata i bliska. Naš smo grad skupa dizali i gradili, ponajviše su dolazili iz Teslića i Komušine. Upoznali smo ih kao mirne i dobroćudne ljude s dušom, posvećene radu i obitelji. Teško da bi se i sjetiti mogao nekog incidenta u kojem su sudjelovali. Otvoreni su i topli, bez težnje za nametljivim samoisticanjem. Ta njihova dobrota i blagost među nama s južnjačkim temperamentom je bila lako uočljiva i prepoznatljiva, čak nam je i imponirala. Zato Ćiro i kaže
“Bože, zašto svi ljudi nisu kao Bosanci?”

Ćiro je rođen u Travniku kao i veliki književnik i nobelovac Ivo Andrić, čiju bistu je Ćiro držao u svome stanu. Tu je u Travniku rođen i Muharem Bazdulj, književnik i prevoditelj mlađe generacije koji je nažalost zaglibio u Beogradu kao propagator Vučićeva režima. Čim uključiš TV program RTS-a eto ti Muharema Bazdulja. Muharemu se svidjela jedna druga Ćirina rečenica za koju će reći da je to najgenijalnija rečenica izgovorena od devedesetih do danas

“Svašta se kaže kad se priča”.

Tu Ćirinu rečenicu će Bazdulj čak usporediti s često citiranom misli odnosno rečenicom Ive Andrića iz pripovijetke “Most na Žepi”, a koju izgovara vezir Jusuf. Zbog viška riječi i duga jezika Jusuf je inače robijao pa mu to dođe i kao dobra pouka

“U čutanju je sigurnost.”

Na različit način Ćiro Blažević i Ivo Andrić rekli su isto, zaključio je Muharem Bazdulj.
Gdje god da je dolazio Ćiro bi zbližavao ljude, stvarao prijateljstva i omekšavao odnose među suprotstavljenima. Često će isticati da je odrastao u Bosni družeći se s muslimanima i Srbima, te da nikada nisu tražili razliku.

Kada je postao selektor i okupio reprezentaciju Bosne i Hercegovine, svi su odjednom željeli igrati pod istom bosanskohercegovačkom zastavom. Kao selektor Irana ići će s igračima u džamiju, a u Francuskoj na Svjetskom prvenstvu kada će s Hrvatskom osvojiti treće mjesto, steći će još veću popularnost pojavivši se na klupi s kapom francuskog policajca kojeg su pretukli njemački huligani. Doći će u Dinamo i nakon 24 godine osvojiti prvenstvo Jugoslavije.

S Dinamom će doći i u Ploče s legendarnim bijelim šalom kojeg sam i sam nosio. Gdje god se kretao pratili su ga brojni navijači i simpatizeri kojima je strpljivo poput kakve filmske zvijezde dijelio svoje fotografije s potpisom. To je bio spektakl veći i od same utakmice s domaćim Jadranom. Taj dašak Hollywooda koji je Ćiro donio u Ploče nikada nećemo zaboraviti.

Istina je i to da je Ćiro volio vladare. U Jugoslaviji će nositi sat s likom Josipa Broza Tita, a s Tuđmanom će igrati tenis i biti kućni prijatelj.

Za razliku od današnjih političara koji kao da traže razlike među ljudima, Ćiro radi suprotno, on ljubi i zbližava ljude. Tako će snimiti i spot za SDSS i podržati Milorada Pupovca u izborima za EU Parlament, te poslati općeljudsku poruku punu ljubavi i dobrote Hrvatskoj i svijetu:

“Sine, slušaj ti šta ti tvoj Ćiro kaže.
Svi ljudi su jednaki”.

Vedran Sršen