Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Centralni komoditet

Društvo se, prema mišljenju Gojka Drljače, dijeli na zdrave i bolesne, i jedini način da ga spasimo od sigurna uništenja je da bolesnicima onemogućimo pristup javnoj sferi. Umjerenjačko-centrističku maštu očito raspaljuje ideja o medicinski potpomognutoj oplodnji poretka

(Foto: portalnovosti.com) Viktor Ivančić

Referirajući se na polemiku između Viktora Zahtile i Sanje Modrić povodom predsjedničkog otkrivanja seksualne orijentacije ministra gospodarstva, kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača uključio je sirenu za uzbunu i proglasio opću društvenu opasnost. Mahniti ljevičari poput Zahtile, koji “prelaze granice zdravog razuma”, ustvrdio je, podlo polariziraju društvo, a s obzirom na to da izostaje organizirana institucionalna reakcija, to društvo vodi u smjeru “zastrašujuće crveno-crne močvare radikala”.

Hrvatsko društvo, veli, postaje poprište “međusobnog granatiranja drekom radikalne ljevice i ekstremne desnice”, gdje se “prostor prava na građansku umjerenost i međusobnu toleranciju dramatično sužava”. “Mi” – piše Drljača, isturajući se kao zastupnik rečene građanske umjerenosti – “strelovitom brzinom postajemo stisnuti između polarizatora različitih sorti”; množe se “nakupine radikalnih mrzitelja svega na centru i desno od toga”, pa u savezu s desnim ekstremistima “možda već čine većinu u društvu koja priželjkuje konačni ideološki obračun”; oni “umjereni i uravnoteženi”, poput Drljače, čame i izdišu “sabijeni uz zidove” i “razbijeni u grupice”, dok lijevi i desni destruktivci guraju društvo “prema provaliji potpune disfunkcionalnosti”.

Žalopojka me podsjetila na slavne godine kovanja hrvatske državnosti. U jednome novinskom osvrtu starijem od četvrt stoljeća slično sam naricanje delegata lažne građanske umjerenosti i njihovo alarmiranje javnosti na opasnost koja prijeti od “zastrašujuće crveno-crne močvare radikala” doveo u vezu sa starom komitetskom praksom i nazvao je principom Centralnog komoditeta. Povod je bio pičvajz na tadašnjem Trgu hrvatskih velikana, gdje su antifašisti demonstrirali tražeći da se lokalitetu vrati naziv Trg žrtava fašizma, a neoustaše ih zasipali kamenjem i suzavcem. “Građanski umjereni” predstavnici vlasti požurili su obračun proglasiti tipičnom crveno-crnom svinjarijom, koja, zna se, vodi društvo “prema provaliji potpune disfunkcionalnosti”.

Portparol vladajućeg HDZ-a Ivica Ropuš, recimo, konstatirao je da je na djelu “sukob dvaju ekstremizama”. U ime Ureda predsjednika Franje Tuđmana oglasila se Vesna Škare Ožbolt osudivši “divljačko ponašanje i ‘crvenih’ i ‘crnih'”. Čak je i “umjereni i uravnoteženi” dio opozicije dao svoj obol širenju fame o kataklizmičkome srazu lijevih i desnih radikala, pa je tako predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić izvalio znamenitu rečenicu: “Mi smatramo da antifašizam pripada prošlosti koliko i fašizam.” Štos je, naravno, bio u tome da nisu desni ekstremisti uklonili naziv Trgu žrtava fašizma, nego je to učinila “građanski umjerena” vlast, ona koja osuđuje “divljačko ponašanje i ‘crvenih’ i ‘crnih'”, a ustašofili su samo kamenjem, letvama i suzavcem branili simboličke kote koje su im vladajući “centristi” priuštili.

Slično tome, horde mračnih desničara što jurišaju kroz tekst Gojka Drljače nemaju drugu funkciju nego da posluže kao štaka pomoću koje će kolumnist jače opaučiti po radikalnom ljevičaru. A prema njemu bogme nije ni umjeren ni uravnotežen: osim što “prelazi granice zdravog razuma”, Zahtila prakticira “autorsko mahnitanje”, on je “agresivni LGBT aktivist”, on je “sveti ratnik homoseksualizma” kojem nedostaje “dobrog odgoja” i “emotivne inteligencije”, on je “autor megabullshitova”, njegove teze su “potpuno sumanute”… Drljača svoju zgranutost dočarava komičnim tekstualnim afektacijama, riječima poput “vau” ili “fuj”. Na primjer: “Fuj: kako nisko, i glupo, i nemoguće”, ne vodeći računa o tome da je neizrecivo glupo nešto što je ocijenjeno niskim (i glupim) oglasiti i nemogućim.

Ipak, gro njegove srdžbe nije potaknut stavovima Viktora Zahtile, već izostankom institucionalne reakcije na istup nepoželjna autorskog subjekta. On je konsterniran atrofijom društvenih mehanizama kojima bi se suzbio poguban prodor “radikala” u medijski prostor, pa odsustvo “šire reakcije” spominje u svakoj trećoj rečenici. Karakteristični pasus iz Drljačina teksta glasi ovako:

“Neka mi netko objasni kako je moguće da je izostala reakcija Hrvatskog novinarskog društva, novinskih redakcija i sindikata na ovo pomicanje granica zdravog razuma u kojem je važna intelektualka, poznata novinarka, svedena na gospođu koja ‘ne bi drhtala od moralne pravičnosti, već bi pila kakao i gledala reprize Poirota’ da je seksualnost doista privatna stvar, a ne prvorazredno političko pitanje?”

Zaista, tko bi to Drljači mogao objasniti? Tko bi ga uspio uvjeriti da je riječ o posve regularnome polemičkom postupku i da se na činjenicu da je novinar novinarki napisao kako “ne bi drhtala od moralne pravičnosti, već bi pila kakao i gledala reprize Poirota” da je seksualnost doista privatna stvar, ne smiju osvrtati ni Hrvatsko novinarsko društvo, ni novinske redakcije, ni pridruženi sindikati, jer kad bi reagirali, onda bi to zbilja vodilo do ambisa u kojem skončavaju slatki demokratski ideali, nad kojima komentator Jutarnjeg lista uzdiše i roni krokodilske suze? Tim više jer se Zahtila, polemizirajući sa Sanjom Modrić, koristi neusporedivo umjerenijim, uravnoteženijim i – važnije od toga – duhovitijim izražajnim sredstvima nego što su mukle kvalifikacije koje Drljača isporučuje na Zahtilin račun, uključujući mahnitanja, sumanutosti, megabullshitove, močvare radikala i izraze poput “vau” ili “fuj”, dakle lajanje i pljuvanje.

Međutim, dok zagovara policijsko-represivnu intervenciju u polju javne debate, kolumnist pronalazi uporište u “zdravom razumu”. Sanja Modrić je, naime, “zdravorazumska autorica”, kao što je i Drljača jedan zdravorazumski kolumnist, kao što i društvo mora biti uređeno po kriterijima zdravog razuma, uopće – zdravorazumski zdrav razum, mrjestilište nadpolitičke superiornosti, ukazuje se u njegovu tekstu dvadesetak puta, pa se čitalac koji dospije do kraja osjeća kao da je zasut ptičjim govnima čiji mu je biokemijski sastav nepoznat.

Što je realni sadržaj toga “zdravog razuma” ne možemo dokučiti, osim što saznajemo da ga Drljača odvažno zastupa, da su mu arhineprijatelji crveni i crni radikali, mada se drlja samo o crvenim, i da može poslužiti kao zgodan izgovor za uvođenje batine u zonu demokratske javne rasprave. “Mi smo ti koji nemamo pravo šutjeti”, piše kolumnist, “ako on (Zahtila) prijeđe granice zdravog razuma jer i on je ipak samo kotačić u polarizacijskoj mehanici koja je počela mljeti zdravorazumske temelje modernih društava”.

Apstraktni entitet kodnoga naziva “zdrav razum” je dakle ispostavljen kao posvećeno mjesto s kojeg se definiraju norme i utvrđuju propozicije za uzgoj i rast modernoga društva. No u Drljačinoj vatrenoj interpretaciji akcent nije tek na zdravlju dotična razuma, već na podrazumijevajućoj bolesti svega što nije s njim usuglašeno. Društvo se, drugim riječima, dijeli na zdrave i bolesne – na poželjne i nepoželjne, na normalne i abnormalne – i jedni način da ga spasimo od sigurna uništenja je da bolesnicima onemogućimo pristup javnoj sferi, a ako tamo ipak dospiju, valja ih “širom reakcijom” neutralizirati.

Umjerenjačku maštu očito raspaljuje ideja o medicinski potpomognutoj oplodnji poretka. Stoga: sačuvaj nas bože obustave “polarizacijskih procesa” kakvu zaziva samoproglašeni glasnik liberalno-demokratskog središta. Centralni komoditet – nakon što nezdravi dio populacije, najčešće silom, nagura u lijeve i desne margine – umjesto polemiziranja preferira delegitimiranje. Zatim slijedi zdravi monolog. Zatim se politički snovi ostvaruju policijskim metodama. Zatim se demokratske vrijednosti spašavaju dokidanjem demokratske prakse…

Spopada li Gojka Drljaču osjećaj da već sada leti ka dnu one “provalije potpune disfunkcionalnosti”, to je zato što skače sebi u usta.

(Novosti/Viktor Ivančić)

Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/centralni-komoditet

Facebook
E-mail