Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Boris Buden: Novi fašizam nema više nijednog ozbiljnog neprijatelja

(Foto: Jovica Drobnjak) Boris Buden

U službenoj biografiji Borisa Budena piše: „Diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao u Berlinu na studiju kulturalnih znanosti na Humboldtu. Do 1990. objavljuje eseje i članke u dnevnom tisku i periodici. Prevodi s njemačkog, uglavnom djela iz područja psihoanalize i filozofije. Među objavljenim prijevodima su i dvije knjige Sigmunda Freuda. Devedesetih je kolumnist i urednik u zagrebačkom Arkzinu. 1996. objavljuje u Zagrebu zbirku eseja Barikade, a 2001. zbirku eseja Kaptolski kolodvor u Beogradu. U Berlinu kod Kadmosa 2004. objavljuje Der Schacht von Babel, a 2009. kod Suhrkampa Zone des Übergangs“. Ono što ne piše, jer nije takav običaj, jeste da je  Budenova dekonstrukcija postsocijalističkih užasa razorna kao i njihov uzrok poznat po nazivu – tranzicija. 

Borise, da se prvo dogovorimo na kojem jeziku razgovaramo: hrvatskom, bosanskom, srpskom, crnogorskom, srpsko-hrvatskom, hrvatsko-srpskom, jednom od jezika Europske unije, post jugoslavenskim urbanim idiomom ili, ipak, jezikom naivnih koji još uvijek vjeruju da se bolja budućnost ne mora nužno vidjeti samo u retrovizoru?

Ja sigurno ne govorim ni jednim od tih nacionalnih jezika bivše Jugoslavije. To također znači da ja više ne govorim, a niti pišem standardnim jezikom, jer standardizacija se danas, kad nema više dogovora među nacijama, obavlja samo još u institucijama tih naših nacionalnih država. Drugim riječima, ja govorim neku vrstu neovernakulara, bivšeg standarda. Recimo da je to bivši socijalistički hrvatski. Što se tiče današnjeg hrvatskog standarda, za njega me boli kurac. A što se tiče takozvanog „zajedničkog jezika“, mogao bih reći da i njega govorim, ali ne u smislu jezika koji je zajednički našim nacijama, Srpkinjama, Hrvaticama, Bošnjakinjama, Crnogorkama – vidi, promijenio sam im gender – nego u smislu jezične prakse koja ne pripada nijednoj naciji, a nije definirana ni nekakvim institucionalnim dogovorom među njima, nego je vlasništvo svih ljudi koji u toj praksi sudjeluju, od književnica koje u njoj pišu romane, do Slovenki koje je mucaju jer su je naučile u stripovima Alana Forda, ili onih, nešto starijih taksista u Prištini koji su je upražnjavali u JNA. To je zajednički jezik u smislu zajedničkog dobra, onoga što se povijesno zove commons, zbog čega se ne može ograditi, privatizirati, učiniti ekskluzivnim vlasništvom ove ili one grupe ljudi, recimo nacionalne jezične zajednice. U tom smislu to nije jezik među drugim jezicima, koji se može brojiti, kao da je jabuka među jabukama. Nema jasnih granica, ni obavezujućih normi. Zbog čega se ne može ni percipirati kao jedan jezik. U toj formi jezične prakse je jedina budućnost tih naših takozvanih jezika. Otherwise we will speak English. 

Prema nepreciznoj evidenciji bivših, sklerotičnih organizatora Festivala alternative i ljevice Šibenik, ove godine ćeš po treći puta gostovati na FALIŠ-u? Zašto, osim što si pozvan, rado dolaziš na FALIŠ za koji si jednom prilikom rekao da ti je važniji od HAZU-a?

Mislim, generalno, da su klasične kulturne i edukativne institucije, prije svega one nacionalne, a potom i međunarodne, (recimo one humanitarno-donatorske), do te mjere ideološki zatvorene – pretvorene u čisto ideološke aparate države odnosno režima internacionalne politike – da treba ići van na ulicu i stvarati nove, ni iz čega tako reći. U tom smislu je FALIŠ važniji i od SANU i od HAZU i od postojećih škola i fakulteta. To je novi tip neovernakularne proizvodnje znanja i iskustva koji implicira i drugačiju medijsku praksu kao i drugačiji oblik socijalizacije. Naravno da je to utopija, ali bez nje se ne može živjeti.

Pandemija koja je iskorištena za još jedno preslagivanje među moćnima, rat u Ukrajini, inflacija, sve skuplji život, jačanje desnih političkih pokreta, Trumpov status rock zvijezde, neizbježne migracije… Pod kapom nebeskom je priličan nered, ali se ljevica ponaša kao da je sve u najboljem redu. Slažeš li se s tom procjenom?

Ne postoji više ljevica kao takva. Mi ne znamo ni što bi to bilo kod nas u Hrvatskoj, a kamoli u Evropi i svijetu. Postoje ostatci ostataka nekadašnje ljevice odnosno rudimenti neke nove, ali to je nedovoljno za ozbiljni izazov postojećem režimu neoliberalnog globalnog kapitalizma. Novi fašizam, ili postfašizam ili kako god hoćete, ne samo da prijeti preuzeti vlast u Evropi, nego, da citiram Darka Suvina, nema više nijednog ozbiljnog neprijatelja kao u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ostaje nam samo još kontingencija povijesne prakse, ili, drugim riječima, nepredvidivi ishod krize u koju srljamo. A ta kriza može sama proizvesti snage koje će se boriti s njenim posljedicama. Te snage, u mjeri u kojoj će biti lijeve, neće se generirati na nacionalnoj razini, dakle kroz političke institucije takozvane suverene nacionalne države. U neoliberalnom kapitalizmu ta država ne samo da nije više suverena, ona više nije u stanju zaštititi najvitalnije interese svojih građana. Nije njihov servis, recimo socijalni, nego stoji na usluzi kapitalu i njegovim političkim predstavnicima. U tom smislu nekakva nova ljevica koja bi mogla nešto učiniti za te ljude će ili biti transnacionalna ili je neće biti. Ona mora otkriti perspektivu u formama materijalne i društvene reprodukcije s onu stranu tradicionalne nacionalne države i njenih aparata. Osvajanje te države i zaposjedanja tih aparata ne može više biti njen primarni cilj.

Da li je jedna od najvećih grešaka ljevice to što se, umjesto klasnom borbom kao krovnom, bavi također važnim pitanjima, ali ne i onim najvažnijim? Lijeve organizacije i pokreti se najglasnije zalažu za rodnu ravnopravnost, ekološki su osviješteni i odgovorni, aktivni u borbi protiv anomalija u svojim sredinama – uostalom i Možemo je izraslo iz građanskog, ali i gradskog aktivizma – ali u javnom prostoru ne čuju se lijevi prijedlozi novih ekonomskih modela, iako i dalje radikalna manjina posjeduje radikalnu većinu svjetskih dobara?

Ljevica ne može birati svijet koji će mijenjati, a ni to mijenjanje nije stvar predlaganja ovoga ili onoga, pa da onda vidimo hoće li se to prihvatiti ili ne. Ne možete predložiti američkoj srednjoj klasi da se odrekne visokog standarda u kojem živi, odnosno privilegija koje taj standard pretpostavlja. Ne možete im predložiti da se isele iz svojih ogromnih obiteljskih kuća s po dva SUV-ja u garažama, slabe toplinske izolacije i bez solarnih panela na krovovima. Ne možete apelirati na njihovu racionalnost logikom da svijet nema energetskih kapaciteta za takav način života, i da bi se oni tog svog načina života trebali odreći u ime solidarnosti sa sve većim masama onih kojima globalna promjena klime uništava resurse neophodne za preživljavanje. Dođete li im s tim prijedlogom ustrijelit će vas kao egalitarističko, komunističko pseto. Ionako su svi naoružani. I to bez obzira što su svojoj djeci iskeširali ogromne svote za eksorbitantne školarine da na, kako se to kod nas voli reći, „prestižnim“ univerzitetima studiraju postkolonijalne studije i pišu doktorate o Walteru Benjaminu. Oni će do zadnje kapi naše krvi braniti svoj way of life. A way of life je drugo ime za kulturu, odnosno za identitet. I eto krug je zatvoren, poročni krug identitetskih politika, iz kojeg se ljevica mora osloboditi ako želi stvarati svijet budućnosti za sve ljude ove planete pomirene s prirodom koju su dosad već oglodali do kostiju. Samo jedan izlaz vodi iz tog kruga, izlaz na kojemu se ne može zaobići pitanje jednakosti, odnosno načelo egalitarnosti. A svaki put kad su oni isključeni, izrabljivani, podjarmljeni, istupili sa zahtjevom za jednakošću izbila je revolucija. Vrijeme kada je takve zahtjeve uspješno apsorbirala Habermasovska komunikativna racionalnost liberalnog građanskog društva je prošlo. To društvo je uništio, ili kako se kaže poznatim eufemizmom, razmontirao, neoliberalni kapitalizam. 

Žižek je jednom prilikom kazao kako je najveća sreća ljevice što nema modela iz prošlosti koji jednostavno može kopirati, već mora pronalaziti nove. Je li to zbilja sreća ili su neuspjeli, često i karikaturalni socijalistički eksperimenti razlog zbog kojeg je suvremena ljevica i dalje inferiorna?

Ideja da se nešto uopće može kopirati iz prošlosti ili od nekoga drugoga po sebi je promašena. Pa ne može politička praksa izaći kao list papira iz kseroks mašine. Aktivno sudjelovanje u političkoj praksi može proizvesti iskustvo, ali da bi se to iskustvo moglo produktivno upotrebiti negdje drugdje ili u nekom drugom vremenu, ono mora biti prevedeno u stvarnost tog mjesta i vremena. To je Lenjin samokritički predbacio Boljševicima ranih dvadesetih, naime, da nisu preveli iskustvo svoje revolucije na jezike različitih lijevih političkih praksi u tadašnjoj Evropi. U tom smislu moramo shvatiti da je rad na tom prevođenju nužan sastavni dio svake političke prakse. Nema kopiranja. Nema jednostavnog preuzimanja ni društvenih ni političkih modela, a ni teorijskih koncepata. A prevesti ne znači jednostavno nešto što je strano učiniti razumljivim. Svaki prijevod u mjeri u kojoj je autentičan, a ne puka kopija, mijenja jezik i društvenu stvarnost u koju je preveden. U tom smislu se može reći da je koncept internacionalizma, koji je svojedobno formatirao i koordinirao univerzalizaciju različitih iskustava klasne borbe i revolucije, danas zastario.  

Zašto je u hrvatskom javnom prostoru dominantan narativ o jugoslavenskoj tamnici naroda, uz koji uglavnom idu još dva mita: onaj u kojem se o Bleiburgu govori izvan svakog konteksta i onaj o Hrvatskom proljeću kao nečemu što je, kao, bilo jako važno i što je, uvjetno kazano, stvorilo i ljude poput Vlade Gotovca koji je, ispada, bio hodajući spomenik slobodi?

To je pitanje legitimacije nacionalističkih režima koji su danas na vlasti. Što je jugoslavenska prošlost mračnija, to se njihovi epohalni promašaji čini podnošljivijim. Poruka je jednostavna: najgore je iza nas, odnosno, sve što se s nama događa danas, odnosno što će se dogodit sutra, kako god bilo grozno, još uvijek je bolje od one mračne prošlosti. A što ako je istina suprotna? Što ako je ono najbolje iza nas? Ako je, recimo, hrvatska nacija upravo u socijalističkoj, federativnoj Jugoslaviji, dosegla najviši stupanj svog društvenog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Što ako su Hrvati, štoviše, upravo u toj socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji, u njoj i s njom, postigli najviši stupanj svoje suverenosti, takve o kakvoj danas u svojoj vazalnoj stvarnosti na najnižim stepenicama takozvanih euroatlanskih hijerarhija ne mogu ni sanjati? Što, naposljetku, ako je Hrvatska u toj jugoslavenskoj, socijalističkoj prošlosti imala ono najvrijednije što jedna nacija može imati, a što danas više nema – budućnost? Budimo realni, hrvatskoj su naciji dani odbrojani. Ako se ne dogodi čudo, pa Hrvatice već sutra ne počnu rađati po petoro, šestoro malih Hrvatića, do kraja stoljeća će od te nacije ostati šaka staraca, šezdeset posto će ih biti starije od šezdeset pet godina. Može li se takva nacija, takvo društvo uopće zamisliti? Ti prvašići koji su ovih dana krenuli u školu, to su ti zadnji Hrvati nakon kojih će se zastor zauvijek spustiti. Samo ne znamo tko će izaći ispred tog zastora da proglasi hrvatski fajrunt.

Često, rekli smo, dolaziš u Dalmaciju koja je industrijaliziranost zamijenila servilnošću, svodeći se na open air resort u kojem se tri mjeseca skuplja novac, a devet čeka sezona. Povijest nas uči kako je upravo u Dalmaciji uspješna propast nastupila nakon svakog oslanjanja na mono kulturu. Što je uzrok ovakve predaje masovnom turizmu, kada mu vidiš kraj i, naravno, kakav?

Ne znam, i to je ono najgore. Ne zna ni nitko drugi. Još noćas može neka tankerska havarija zagadit pola obale, uništit, kako se to kaže i floru i faunu, a s njima i turizam od kojeg ljudi žive. Ako ne, razina mora će na duži rok postići isto. A kako danas, tako barem izgleda, gotovo svi vjeruju u Boga, onda je i jedno i drugo ionako u njegovim rukama. Mene međutim nešto drugo zanima. Što deindustrijalizacija znači u lingvističkom ili kognitivnom smislu. Ako u Dalmaciji, i na čitavom našem Jadranu nema više brodogradnje, kakvog smisla ima, recimo, studij brodogradnje na hrvatskom jeziku, kada ti inženjeri na tom jeziku neće moći graditi brodove. Mi tu deindustrijalizaciju doživljavamo u patetičnim slikama praznih tvorničkih hala. Ali u tim halama umiru pred našim očima riječi, ideje, misli, znanja našeg jezika koji je u njima jednom živio punim životom, jezika koji je gradio brodove, ali s njima i ljude koji su ondje radili, jezika koji je napokon u tim halama gradio sebe sama. Deindustrijalizirana Hrvatska je jedno ogromno groblje našeg jezika, našeg znanja, jezična i kognitivna pustoš, kulturna katastrofa. A oni jadnici, izgubljeni u bespućima povijesne zbiljnosti, smišljaju zakon o jeziku.

Zanimljivo je kako vrlo slično mišljenje, prorusko – da ne bude zabune, o ratu u Ukrajini imaju i ljudi koji su pripadali lijevom centru, poput Zorana Milanovića i Milorada Dodika, ali i oni što su bili i ostali radikalni desničari. Kako to objašnjavaš?

Nisam nikad pomislio da bi jedan Milanović, ili onaj Dodik, mogli biti nekakvi ljevičari. To mi ni uz najbolju volju ne ide u glavu. Ako su jugoslavenski ratovi devedesetih, koji su to i takvo političko smeće naplavili na naše javne scene i u naše političke institucije označili početak postkomunističke tranzicije kao krvavu anomaliju, onda ovaj rat u Ukrajini simbolizira njezin kraj, kao kraj jedne iluzije – iluzije da će postkomunistička društva ako slijede model zapadne liberalne demokracije i tržišne ekonomije prije ili kasnije postati društva mira, slobode, ekonomskog i kulturnog prosperiteta, ili, kako naša građansko liberalna klasa voli reći, postati normalna, uređena društva. To se međutim nije dogodilo i neće se dogoditi. Ta takozvana tranzicija je otvorila Pandorinu kutiju novih proturječja iz koje su se sva zla ovoga svijeta danas sručila na Ukrajinu. Ali ta Ukrajina i prije ovog zadnjeg rata bila je apsolutni gubitnik tranzicije, zemlja koja je, da ponovim, i prije ovih ratnih razaranja trebala preko pedeset godina da dostigne – ne, ne razvijeni Zapad – nego stupanj društvene proizvodnje vrijednosti iz 1986., dakle svoju sovjetsku prošlost. Da skratim, tranzicija je izgubila svaki smisao, a ovaj rat u Ukrajini je simbol tog epohalnog promašaja. Imajući to u vidu, mi možemo podržati Ukrajinu koja se brani od ruske agresije, ali prave uzroke te ratne katastrofe moramo tražiti u proturječjima samog tranzicijskog procesa. Nije dakle pitanje je li Putin good ili bad guy – ja mu uostalom želim sudbinu Causescua – nego što je proizvelo ovakve morbidne političke figure. Pritom se moramo sjetiti: uklanjanje Putina riješit će problem kao što je uklanjanje Miloševića riješilo problem srpskog i ostalih, navodno samo reaktivnih nacionalizama. A što se tiče naših malih protagonista na sceni velike svjetske politike, Milanovića i Dodika, oni i nisu ništa drugo nego personifikacije nakaradne tranzicijske logike, ili ako hoćete zombiji mrtvorođene demokracije.

Dio simpatizera ljevice optužuje neke, ma mnoge od lijevih aktivista, autora i intelektualaca, da su isključivo salonski ljevičari. Postoji li u današnjem svijetu u kojem korporacije kontroliraju sve, od banaka do socijalnih mreža, od velikih tvrtki do, kažimo tako, posljedica obrazovanja – sin bogatog oca će nakon fakulteta za dva dana dobiti menadžerski ugovor od tate, a sin radnika mogućnost da se javi na burzu rada – bilo kakav koristan prostor borbe izvan tih salona?

Pojam salonskih ljevičara mi se čini zastarjelim. Ja bih to radije nazvao kognitivnom ljevicom, ili ako hoćete, akademskom ljevicom. To je ljevica koja je uspješno okupirala katedre, simpozijske panele, prevela svoje lijeve stavove u doktorate i profesure, po nekoliko puta uspješno protumačila svijet i njegova proturječja, ali ga nije u stanju promijeniti. Ona svijetu drži predavanja na svom ljevičarskom latinskom, koji taj svijet uglavnom ne razumije. Nije čudo da joj danas dolazi glave ono što je došlo glave latinskom kao lingui franca – elitizam.  Ona mora početi govoriti vernakularnim jezicima ljudi koji danas u globalnom svijetu zahtijevaju jednakost kao osnovni preduvjet svog preživljavanja odnosno preživljavanja čitavog čovječanstva. 

Iako više nemaš hrvatsko, već samo austrijsko državljanstvo, vjerujem da pratiš ovdašnju politiku. Kako ti izgleda to talasanje baruštine na margini EU, ali i svih bitnih globalnih procesa?

Danas nije više jednostavno govoriti o provincijalizmu naše stvarnosti u, recimo, odnosu na Evropu ili takozvani Zapad. Pa Evropa je provincija, a Zapad je samo jedan od monstruma današnje geopolitike, jedan od novih normativnih identitetskih blokova koji danas pripremaju, ako već ne vode, međusobne ratove. Nadam se samo da naši narodi u tom novom povijesnom vrtlogu neće odigrati onu mračnu ulogu koju su, zajedno Hrvati i Srbi, a možda i još pokoji, odigrali pod banom Jelačićem 1848., kada su u Beču kao vjerni habsburški vazali ugušili demokratsku revoluciju, kada su dakle na bečkom Ringu klali republikance u ime feudalnog apsolutizma. Ali da podsjetim, takozvana demokracija u Hrvatskoj počinje kada liberalno građanska antikomunistička opozicija vraća spomenik Jelačiću na nešto što se zove Trg Republike. To je kao kada biste u ime pomirenja Srba i Bošnjaka na Trg Srebrenice postavili spomenik Ratku Mladiću. Svejedno, ta se hrvatska građansko liberalna klasa još uvijek ponosi tom sramotom. Ali tko se u prvom činu drame poklonio jednom vazalu jasno je da mora u trećem ili četvrtom i sam postati vazal. Da se može i drugačije, da se ne mora biti vazal izgubljen u bespućima povijesne zbiljnosti, bijednik čiju će sudbinu odlučiti netko drugi, to su pokazali oni koji su maknuli spomenik onom sramotnom antiheroju i dali trgu ime njegovih republikanskih žrtva. Bili su u pravu. Slava im! Živio Trg Republike! Jelačić natrag u depo! Ovo dakako ne govorim samo kao republikanski Austrijanac. 

Odnedavno predaješ i u Beogradu, u gradu u kojem se naizgled dešava bunt protiv Vučićevog režima, ali bunt u kojem se traži regulacija medijskog sadržaja i… I teško je reći što još. Jesu li ustanci bez polit biroa ostvarenje sna onih koje se zapravo želi srušiti? Uostalom, imamo bosanskohercegovačko iskustvo od prije gotovo 10 godina kada se energija gladnih potrošila kao baterija od mobitela?

U Beogradu je ta građanska liberalno demokratska ali također antikomunistička i antiljevičarska elita jača nego bilo gdje drugdje u bivšoj Jugoslavije. To što je jednako ili još više politički neuspješna nije nikakvo proturječje. Ona još uvijek živi u utopiji tranzicije u kojoj je i pokojni Đinđić artikulirao svoj projekt nedovršene države. Oni dakle još uvijek vjeruju da se negdje na koncu trog tranzicijskog procesa nalazi demokratska, uređena, pravna država Srbija, u kojoj suvremeni globalni kapitalizam proizvodi samo pozitivne efekte, Srbija, koja je, dakako, na Zapadu, gdje joj je oduvijek bilo mjesto, Srbija respektabilne kulture, građanskih sloboda, objektivnih medija, itd. Jučer je ta elita bila više patriotska nego nacionalistička, antimiloševićevska, djelomice antiratna, a danas je ona antivučićevska, odlučno proevropska i prozapadna. Ali s kapitalizmom i njegovim društvenim proturječjima ona nikada nije imala nikakvih problema. A prezirala je onda, kao i danas, plebejske mase, kao socijalističko nacionalističku, miloševićevsku, vučićevsku, prorusku rulju, žgadiju kako se to na hrvatskom kaže. Njena klasna svijest, kao i klasna svijest svih postjugoslavenskih građansko liberalnih elita, ima pojavnu formu kulturne, civilizacijske razlike. Ona sebe vidi u herojskoj pozi na braniku civilizacije protiv barbarstva, ali na koncu uvijek završi u samosažaljenju kao žrtva primitivaca i barbara koji nisu prepoznali njezinu kulturnu superiornost. Ne znam što je gore, da i dalje perverzno uživa u svom porazu ili da na koncu pobijedi pod svojom rasističkom zastavom.

U konačnici, da parafraziram Viktora Ivančića, treba li inzistirati na promjeni svijeta na bolje ili na promjeni svijeta i točka? 

Ili ćemo radikalno promijeniti svijet kakav jest, ili nas neće biti. Danas promjena nema alternative. Zemlja se neće počet hladit sama od sebe.

(forum.tm/Emir Imamović Pirke)

Facebook
E-mail