Bio sam i jesam, ma koliko to danas izgledalo kao tvrdnja lunatika – jugoslovenski pisac. Pisci, od prve do zadnje lige, imaju pravo na to da vjeruju svojim uvjerenjima. Ona su dostojanstvenim ljudima nepromjenljiva.

Glede demokratije, Jovan Nikolaidis (alijas: Joan Arvanitis), ima pravo na lični stav. A moj stav jeste i ostaće takav, ma koliko mi se smrt pribižavala starošću koja inače uživa, slabošću svojom, da kadšto mijenja uvjerenja od straha pred neminovnim – slobodna Crna Gora je moja domovina.  Ja se ne bojim da do kraja, uime grobnih ostataka moje majke,  takav i ostanem. Bivajući jugoslovenski,  ja sam time i crnogorski pisac. Tome opredjeljenju ni sama smrt neće moći ništa, pogotovo  ne oni koje prezirem, a takvi su svi koji svoje porijeklo  odbacuju. Ja sam, za sve ljude ovoga svijeta,  i jedno i drugo, i crnogorski i jugoslovenski.  Ali  nikada srpski pisac, kao što se pokojna mater uporno klanjala do kraja svemu crnogorskom, plaćajući skupu cijenu svom crmničkom zanosu.

Posljedinj događaji u politici Crne Gore  me sile da napišem dodatnu izjavu:

Vjerujem u Boga, jednog i jedinog za ljude, ma kojoj vjeri da mu se isti klanjaju. Ne podnosim  nijednu bogomolju,  ma koliko su mi se takve u životu umiljavale. Bog je u meni i niko mi ga iz duše neće moći da uzme osim Svevišnjeg. Neću da mrzim nijedan narod, naročito ne srpski i albanski. Od Hrvata sam uvijek dobijao zdrav osmjeh i pruženu ruku, Bošnjake mi je u srcu očuvala njihova ljubav prema mojoj porodici. To je dovolljno za jedan skrajnuti život.

U Montenegro ću vjerovati do sudnje ure. Amin.

(Tačno.net / Jovan Nikolaidis)