Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Berto Šalaj: Glavni problem u Hrvatskoj je apatija

Većina nezadovoljnih građana potpuno se politički pasivizirala. Oporba mora do kraja osvijestiti činjenicu da se politička promjena teško može dogoditi tako što će HDZ dramatično izgubiti na popularnosti. Ključ za oporbu je izvesti na birališta što veći broj građana, kaže profesor politologije o stanju opozicije uoči izborne godine i stabilnom biračkom tijelu HDZ-a

Ljetna ustavna pauza u radu Hrvatskog sabora samo što nije gotova. Političku scenu, posebno položaj i perspektive oporbe prema vladajućem HDZ-u uoči jesenskog zasjedanja parlamenta, analizirali smo s Bertom Šalajem, profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

(Foto: Screenshot/N1) Prof. Berto Šalaj

Godinu dana prije izbora, po anketama i općem dojmu, oporba je slabija nego prije tri godine, prije ulaska u deseti saziv Sabora. Što se desilo oporbi?

Istina, usporedimo li rezultate parlamentarnih izbora iz 2020. godine i one recentnih relevantnih istraživanja javnog mnijenja, stvari za oporbu trenutno ne izgledaju dobro. Kako onu desnu, tako i onu lijevu. Glavni je problem desnice što su dvije najsnažnije stranke, Most i Domovinski pokret, u vrlo lošim međusobnim odnosima i teško je očekivati da će uspjeti dogovoriti zajednički nastup na izborima. Domovinski pokret izbacio je svog utemeljitelja Miroslava Škoru, a napustilo ga je i još nekoliko ljudi, koji utemeljuju nove strančice, pri čemu čak i oni koji redovito prate hrvatsku politiku teško mogu navesti imena tih strančica, ali one svakako doprinose dodatnoj fragmentaciji desne političke scene. Također, Domovinski pokret se otvoreno “ponudio” HDZ-u kao partner za postizborno koaliranje, pa se postavlja pitanje kako će njihovi potencijalni birači reagirati na taj potez. Mostovi parlamentarni zastupnici ostavljaju dojam energičnih i beskompromisnih boraca protiv korupcije, no istraživanja sugeriraju kako ne uspijevaju probiti barijeru od deset posto potpore građana.

Što se tiče ljevice, SDP se u parlamentu raskolio na dva dijela, pri čemu su novoformirani Socijaldemokrati po broju mandata najjača oporbena stranka, ali njihova je realna politička snaga vrlo mala, teško da mogu, ukoliko se ne dogodi neko čudo, očekivati osvajanje mandata na predstojećim izborima. Ostaci ostataka nekoć slavnog SDP-a i dalje su najviše zaokupljeni sami sobom, još uvijek u šoku nakon što su iz Možemo! odbili predizbornu koaliciju. Možemo! i Centar uglavnom su zaokupljeni surovom i kompleksnom realnošću upravljanja dvama najvećim hrvatskim gradovima te su, čini mi se, nedovoljno radili na svom ideološkom i organizacijskom širenju izvan ta dva grada u kojima su na vlasti.

Izazovi u Zagrebu i Splitu

Kome će više štetiti odluka pojedinih oporbenih aktera da se ne formira velika koalicija, bar s lijevo-liberalnog dijela?

Odluka Možemo! da na izborima nastupi samostalno, a ne u koaliciji sa SDP-om, legitimna je i očekivana. Moglo bi se čak reći da je ona i politički poštena, jer želite samostalno izmjeriti svoju snagu pred biračima. Međutim, gledano kratkoročno, iz perspektive predstojećih parlamentarnih izbora, meni se čini da takva odluka bitno umanjuje šanse lijevo-liberalne opozicije da ozbiljno ugrozi HDZ. Ta odluka najvjerojatnije vodi prema situaciji u kojoj će HDZ biti najjača politička opcija u velikom broju izbornih jedinica, zapravo u svima osim, možda, u trećoj i osmoj, a hrvatski izborni model “nagrađuje” mandatima najjače opcije. Čini mi se da je odluka Možemo! zatekla Peđu Grbina i vodstvo SDP-a potpuno nespremne i tek ćemo vidjeti kakvu će izbornu strategiju osmisliti. Što se tiče Možemo!, moguće je da će se odluka za njih pokazati dobrom. Moguće je da ona znači početak kraja SDP-a i jačanje jedne nove, autentične progresivne opcije. To bi onda, dugoročno gledano, moglo biti dobro i za Hrvatsku u cjelini. Problem je što smo, kako navodi Keynes, na dugi rok svi mrtvi.

Koliko je oporba sa svojim preuzetim obvezama na lokalnom nivou sama sebi teret na državnom nivou?

Činjenica da se Možemo! i Centar suočavaju s velikim izazovima u Zagrebu i Splitu, dok se istovremeno žele etablirati kao važne stranke na nacionalnoj razini, za njih je svojevrsni mač s dvije oštrice. Obnašanje vlasti na lokalnoj razini za njih predstavlja svojevrsni izlog u kojemu građanima mogu pokazati sve svoje kvalitete u upravljanju velikim sustavima. Nema bolje kampanje od toga da demonstrirate da možete učinkovito upravljati Zagrebom i Splitom. Međutim, u hrvatskom političkom sustavu upravljanje gradovima u značajnoj mjeri ovisi i o suradnji sa središnjom vlašću, što znači da, ponekad možda i nenamjerno, malo otupite svoju kritiku prema Plenkoviću i HDZ-u. To se i dogodilo, više kod Tomaševića, manje kod Puljka, što je možda uvjetovano i činjenicom da Tomašević, za sada, nema osobnih političkih ambicija na nacionalnoj razini. Vidjet ćemo kako će Tomašević i Puljak u predizbornoj godini balansirati te ciljeve.

Koja je geneza problema novih vladajućih u Zagrebu i Splitu?

Kada govorimo o novim vlastima u Zagrebu i Splitu, uvijek treba napomenuti da su u nasljeđe dobili ogromne probleme i izazove. Upravljati Zagrebom nakon 20-godišnje Bandićeve vladavine nešto je što ne bih poželio ni svom najgorem neprijatelju. Ako to, ipak, ostavimo po strani, onda mislim da je glavni problem opozicijskih stranaka u Hrvatskoj, vidljiv i u slučaju Možemo! i Centra, što se nedovoljno sustavno i kvalitetno pripremaju za situaciju preuzimanja vlasti. Pritom mislim na nedostatak kvalitetnih javnih politika, ali možda još i više na nedostatak kvalitetnih kadrova koji bi javne politike provodili. Riječ je o svojevrsnoj intelektualnoj i organizacijskoj lijenosti koja dolazi na naplatu kada imate priliku obnašati vlast. Ne možete o kadrovima i javnim politikama početi razmišljati tek u trenutku kada osvojite vlast. Izgleda da su i Možemo! i Ivica Puljak zanemarili staru sintagmu o tome da je jedina prava politika kadrovska politika. U Možemo! očito smatraju da preko javnih natječaja mogu nadomjestiti manjak vlastitih kompetentnih kadrova. Pritom mi se čini da su zanemarili da danas gradski pročelnici, a sutra državni ministri, moraju imati dvije nužne karakteristike. Moraju biti kompetentni u svom resoru, ali također moraju biti lojalni političkoj viziji koju stranka utjelovljuje. Takvi se kadrovi ne pronalaze na javnim natječajima, nego se stvaraju kroz stranačko djelovanje.

U posljednje vrijeme, što se tiče oporbe, sve je manji akcent javnosti na SDP-u. Kako vidite stanje i budućnost SDP-a?

U jednom intervjuu u veljači ove godine, komentirajući budućnost SDP-a, parafrazirao sam izreku jednog političara iz bivših vremena – spasa im nema, ali propasti još neće! Ništa se od tada za njih nije promijenilo nabolje, dapače. Naime, istraživanja nam govore da SDP ima, prosječno gledano, najstarije birače i da vrlo teško privlači birače iz mlađih dobnih kategorija. Ukoliko se nešto dramatično ne promijeni, SDP je na putu da doživi sudbinu francuskih ili grčkih socijaldemokrata, što znači potporu između pet i deset posto biračkog tijela. Takav razvoj situacije ne treba nas iznenađivati, SDP je već dugo godina u vrlo ozbiljnoj krizi, koja je pritom višedimenzionalna – kadrovska, ideološka, organizacijska itd. Jedno vrijeme su se zavaravali, posebice ljudi koji sada vode stranku, da je za sve kriv Bernardić i da će stvari krenuti nabolje kada on ode s mjesta predsjednika stranke. Pokazuje se da su problemi puno dublji i u ovom trenutku je teško vidjeti kako će se stranka vratiti na rejtinge od preko 20 posto potpore građana.

Koji SDP bi imao više šanse, onaj s Grbinom ili onaj bez Grbina?

Moguće je da bi neko novo lice na čelu stranke, Lalovac, Mršić ili Ahmetović koji se spominju u javnosti, donijelo nekoliko postotnih poena potpore više, no ne mislim da je Grbin, kao što to nije bio ni Bernardić, glavni problem stranke. Kriza je, kao što sam naveo, puno veća i dublja. Grbin je u protekle tri godine donosio sve najvažnije odluke i pritom imao značajnu potporu Predsjedništva i Glavnog odbora stranke, pa mislim da mu treba dati priliku da vodi stranku i na predstojećim izborima.

Opozicija je propustila poentirati na brojnim društvenim temama. Zašto?

Po mom sudu, glavni je problem aktualne političke situacije u Hrvatskoj, na koji oporba za sada ne uspijeva naći odgovor, politička apatija i alijenacija značajnog broja građana. Opisat ću vam taj problem referirajući se na rad njemačko-američkog polit-ekonomista Alberta Hirschmana, koji u svojoj studiji “Izlazak, glas i lojalnost” propituje situacije u kojima se članovi, to jest pripadnici određenih zajednica, primjerice poduzeća, organizacija, stranaka ili država u cjelini, suočavaju s problemima u tim zajednicama. Hirschman smatra da su članovima grupa u suočavanju s problemima na raspolaganju tri opcije. Pojmom “lojalnost” opisuje situaciju u kojoj članovi izražavaju potporu vladajućoj kliki, što bi, prevedeno na hrvatsku situaciju, značilo učlanjivanje u HDZ ili neku drugu stranku na vlasti. Nasuprot tome, pojmom “glas” opisuje situaciju u kojoj članovi zajednice iznošenjem svojih stavova i svojim aktivizmom žele pomoći u prevladavanju krize i problema. To je grupa vjerojatnih birača oporbenih stranaka. Na kraju, pojmom “izlazak” opisuje situaciju u kojoj članovi napuštaju grupu koja se suočila s problemima i traže neku drugu zajednicu, primjerice odlaze u Irsku ili Njemačku, u kojoj će probati realizirati svoje potencijale. Međutim, u grupu izlaska mogu se uvrstiti i oni koji su fizički ostali u Hrvatskoj, ali su se mentalno potpuno isključili iz politike, jer ne vjeruju da se političkim angažmanom bilo što može promijeniti. Izrazito velik broj građana u Hrvatskoj upravo je u toj grupi, politički su apatični i otuđeni, bez vjere da političari mogu nešto pozitivno uraditi. Glavna je zadaća oporbe mobilizirati navedene građane, bez toga im nema pobjede na izborima. Međutim, teško je nekoga mobilizirati ako ni sami ne iskazujete visoke razine energičnosti i entuzijazma.

Pojedinci iz oporbe za lošu prisutnost u javnosti krive naklonjenost medija vladajućem HDZ-u. Ima li u tome istine?

Legitimno je raspravljati o tome u kojoj su mjeri mediji naklonjeni vlasti, ali nisam stekao dojam da je to glavni razlog za relativno slab rejting oporbenih stranaka. Hrvatska medijska scena je ipak dovoljno pluralistična, a pravo je pitanje, posebice što se tiče mlađih dobnih skupina, u kojoj su mjeri klasični mediji poput televizije, radija i tiska uopće izvor informiranja o bilo čemu, pa onda i o politici.

Ima li oporba uopće jasan pravac, izgrađen plan i definiran cilj?

Nadam se da je cilj oporbe osvajanje vlasti i mijenjanje Hrvatske nabolje. Ako tome nije tako, nego im je cilj osvojiti nekoliko mjesta u parlamentu i uživati tamo u oporbenoj hladovini, onda smo svi zajedno u ogromnom problemu.

Pitanje za Alexa Brauna

Što oporba može uraditi u ovih godinu dana, može li se “posložiti”?

Ha, to je pitanje za milijun eura, više za recimo Alexa Brauna nego za mene. Ponekad mi se čini da opozicija ima stav kako će im vlast pasti u ruke uslijed endemske političke korupcije koja se veže uz HDZ. Do sada im je trebalo biti jasno da stvari u hrvatskoj politici ne funkcioniraju tako. Prethodno sam naveo kako glavni zadatak opozicije mora biti politička mobilizacija što većeg broja građana. A opet, što novoga, što do sada nismo vidjeli, mogu ponuditi, primjerice, SDP, Možemo ili Most? Vidjet ćemo, možda nas ipak iznenade. Čini mi se da na našoj političkoj sceni postoji prostor za pojavu potpuno novih političkih opcija. Političko se vrijeme ubrzalo i nekako mi se čini da do idućih izbora ima sasvim dovoljno vremena za pojavu opcija koje će uspjeti artikulirati želje i interese jednog dijela građana.

HDZ je neprikosnoven po anketama bez obzira na sve višemilijunske korupcijske afere, sporu obnovu Banije, visoku inflaciju… Je li HDZ toliko jak ili je oporba toliko slaba?

Svojevrsna politička zagonetka koju navodite u pitanju – kako je moguće da unatoč brojnim problemima i aferama HDZ i dalje ima potporu od 25-30 posto građana? – zapravo to i nije, i odgovor na nju je, po mom mišljenju, prilično jednostavan. Naime, recentna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da oko 25 posto građana, dakle jedna četvrtina, podržava djelovanje vlade. Riječ je, očito, o HDZ-ovom biračkom tijelu na koje spomenute afere nemaju utjecaja. Možemo raspravljati o razlozima zbog kojih ti građani podržavaju Plenkovića i HDZ, no prednost te stranke je u tome što ti građani predstavljaju disciplinirano biračko tijelo koje se redovito pojavljuje na izborima. Nasuprot njima stoji tri četvrtine nezadovoljnih građana, no istovremeno za oporbu postoji i problem, koji sam već opisao, da se većina tih nezadovoljnih građana potpuno politički pasivizirala. To je vidljivo po odazivu na parlamentarne izbore, koji je u Hrvatskoj među najnižima u državama Europske unije. Dakle, HDZ je jak, a oporba slaba u uvjetima u kojima na izbore izlazi ispod 50 posto birača. Oporba mora do kraja osvijestiti činjenicu da se politička promjena u Hrvatskoj teško može dogoditi na način da će HDZ dramatično izgubiti na popularnosti. Ključ za oporbu je izvesti na birališta što veći broj građana. To nije jednostavan zadatak, ali što će odaziv biti veći, rastu i šanse da će izbori biti rezultatski neizvjesni.

Zašto se Plenković, koji je u političkoj i društvenoj snazi, ponaša bahato, autokratski?

Postoji izreka koja kaže – svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Plenković već sedmu godinu ima skoro apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Bahatost i isključivost koje spominjete jedna su strana medalje, no možda je i važnije zapitati se kako se kao društvo možemo i trebamo boriti protiv takvih pojava. Jasno je da su hrvatske političke elite daleko od standarda demokratske političke kulture kakvi su prisutni u političkim sustavima, primjerice, skandinavskih država. No ni hrvatski građani ne mogu se ekskulpirati od odgovornosti za aktualno stanje. Predstavnička demokracija temelji se na ideji da će građani na izborima kažnjavati one političare koji svoj posao ne rade dobro, a naročito će biti neskloni onima koji su se upustili u političku korupciju radi zadovoljenja svojih uskih, partikularnih interesa. Politička praksa nam pokazuje da to u Hrvatskoj nije uvijek tako i da hrvatskim građanima politička korupcija nije razlog zbog kojeg bi na izborima kažnjavali političare. Pritom ne mislim isključivo na HDZ. Relativno nedavno smo imali jedne prijevremene izbore za župana na kojima je premoćno, sa 70 posto glasova, pobijedio političar koji je prethodno priznao kaznenu odgovornost za zlouporabu javnog položaja!? Kvalitetni i odgovorni političari ne padaju s Marsa, oni se u demokracijama pojavljuju kao rezultat pritiska javnosti i građana.

(Novosti/Paulina Arbutina)

Facebook
E-mail