Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Balada o Trbosjeku iz Krabovjeva Ručeja

Vrag su šok i nevjerica: hrvatskim civilima, recimo, nadoći će punih trideset godina kasnije, kad šokantne i nevjerojatne snimke iz Rusije obiđu svijet i zapnu u Hrvatskoj, a jedan od najmoćnijih ljudi države – bivši robijaš i čovjek od najvećeg Predsjednikova povjerenja – iznenada se ukaže među osuđenim ubojicama i silovateljima

(Foto: portalnovosti.com)

Šokantna i nevjerojatna snimka ovih je dana obišla svijet i zapela u Hrvatskoj. Na snimci vidimo zatvorsko dvorište okruženo visokom bodljikavom žicom, a u dvorištu nekoliko stotina postrojenih zatvorenika kako pozorno slušaju nekog ćelavog sredovječnog tipa u smeđoj vojničkoj jakni. “Rat u Ukrajini je zajeban”, započinje ovaj, “ali dezerterstvo je najteži grijeh. Nema bježanja. Nema povlačenja. Nema predaje.”

Tip u vojničkoj jakni ruski je oligarh Jevgenij Prigožin, vlasnik zloglasne privatne vojne kompanije Wagner, “jedan od najmoćnijih ljudi Putinove Rusije”, kako ga u knjizi “Putinova tajna armija” opisuje bivši wagnerovac Marat Gabidulin. Kao bivši robijaš koji je i sam u zatvorima proveo desetak godina, Prigožin dobro zna kome se obraća. Kao osoba od najvećeg povjerenja Vladimira Putina, ima pak bjanko licencu da po zatvorima regrutira ljude za svoju privatnu vojsku. I ponudu koja se ne odbija.

“Nitko tko nam se pridruži neće se vratiti u zatvor”, obećava Prigožin zatvorenicima na snimci. “Jednostavno je. Nakon šest mjeseci u Ukrajini, slobodni ste. Zaključite li pak u Ukrajini da to nije za vas, strijeljamo vas.”

Šokantni i nevjerojatni prizor koji je obišao svijet i zapeo u Hrvatskoj snimljen je u jednom od zatvora u okolici Sankt Peterburga. Od prošlog srpnja, kad je tamo započeo “regrutaciju”, Prigožin je unovačio četrdeset hiljada zatvorenika, od sitnih uličnih lopova do masovnih ubojica i serijskih silovatelja. To je Putinova i Prigožinova dobitna formula: isprazniti pretrpane zatvore i popuniti vojsku iskusnim, vrhunski obučenim ubojicama. Većina će, razumije se, pognojiti ukrajinske žitnice, a herojsku slobodu i civilni život doživjet će samo, hm, najjači. Prirodna selekcija.

Jedan od njih je i Andrej Jastrebov, koji se novinaru New York Timesa povjerio kako je “civilni život tako dosadan”. Koliko dosadan, dobro znaju civili koji ovih dana, nakon šest mjeseci, s demobiliziranim Wagnerovim herojima počinju dijeliti slobodu. A najbolje svjedoči šokantna i nevjerojatna priča pedesetpetogodišnjeg Ivana K.

Ivan K. dobro je poznat javnosti. Sedamnaest godina ranije potresao je naciju napadom na dvije sestre autostoperice. Blizu mjesta Krabovij Ručej na jugozapadu zemlje odvezao ih je u šumu i vezao, pa se satima seksualno iživljavao nad njima, izmasakriravši ih bocom i francuskim ključem. Čudom i nadljudskim naporima kirurga sestre su preživjele, iako se nikad zapravo nisu oporavile: ostat će doživotni invalidi, a jedna će ostatak života provesti na psihijatriji.

Kad je “Trbosjek iz Krabovjeva Ručeja”, kako ga je nazvala štampa, izveden pred sud, otkrilo se da je nepopravljivi recidivist koji je u zatvorima već proveo gotovo pola života – šesnaest i pol godina. Osuđen je stoga na smrt, ali kazna mu je u međuvremenu zamijenjena s dvadeset godina zatvora.

Trenutak koji će promijeniti sve dogodio se četrnaest godina kasnije, kada je započeo rat, a u zatvor banuo neki sredovječni tip u vojničkoj jakni i predstavio se kao čovjek od najvećeg Predsjednikova povjerenja, pa u dvorištu postrojio zatvorenike i iznio im ponudu koja se ne odbija. Ivan K. dobro ga je poznavao, davno jednom dijelili su zatvorsku ćeliju. I tip je dobro pamtio Ivana: Trbosjek iz Krabovjeva Ručeja bio je upravo idealan za njihovu privatnu vojsku. Istog poslijepodneva psihopatski serijski silovatelj bio je na slobodi, u čistoj novoj uniformi, s iskaznicom privatne vojske i legalnim pištoljem o pojasu.

Što je, uostalom, moglo poći ukrivo?

Sve nakon toga bilo je tako bolno naravno. Naravno da je Ivan K. najprije umalo poubijao cijelu jednu obitelj, i naravno da je nakon toga automobilom krenuo u lov. Naravno da je onda zapazio malodobnu djevojku kako autostopira, i naravno da ju je odvezao iza nekog skladišta i pokušao silovati, prostrijelivši joj pištoljem desnu dojku.

Djevojka je, srećom, uspjela pobjeći, i Ivan se na velika vrata vratio u zatvor. Iako je Trbosjek iz Krabovjeva Ručeja opet ispunio novine – čak je tražio slobodu zbog sudjelovanja u ratu! – ovaj put nije bilo nacionalnog šoka i nevjerice. Možda zato što je njegov zločin bio tako naravan: što je režim uopće očekivao dajući psihopatima oružje i slobodu? Zapravo ne. O Ivanovom stažu u privatnoj režimskoj vojsci iz nekog se razloga jednostavno nije govorilo. Ni danas tako na internetu nećete naći spomena o tome da je svoje posljednje zločine počinio u uniformi privatne vojske u službi režima.

Zašto onda? Možda – samo možda – zbog toga što se sve u stvari dogodio davno prije interneta. Napad na one dvije sestre, recimo, Ivan je počinio još pradavne 1977. godine. Istina, kaznu je služio osamdesetih, u isto vrijeme kad je svojih devet godina zatvora zbog pljački i prevara gulio Jevgenij Prigožin – štoviše, Ivan K. je u uniformi privatne vojske na slobodu izašao istih dana kad i Prigožin – ali njih dvojica nikad se zapravo nisu srela.

Niti je, naime, bio Jevgenij Prigožin, niti je bila njegova privatna vojska Wagner, niti je bio rat u Ukrajini. Niti je bila Rusija. Niti je Ivan K. uopće bio Rus.

I to su po prilici jedine razlike.

Ivan K., punim imenom Ivan Klišanić, rođen je u Zagrebu 1938. godine. Kao okorjeli kriminalac napunio je već šesnaest i pol godina zatvorskog staža kad je u ljeto 1977. kraj Rijeke primio u automobil dvije sestre što su autostopirale na povratku iz Trsta, pa ih umjesto u Zagreb odvezao u šumu kraj Rakova Potoka. Ostatak priče znate. “Trbosjek iz Rakova Potoka”, kako ga je nazvala jugoslavenska štampa, uhvaćen je i osuđen na smrt vješanjem, što je kasnije preinačeno u dvadeset godina zatvora. Eh, da: nije Trbosjek iz Krabovjeva Ručeja, nego Trbosjek iz Rakova Potoka.

Trenutak koji će promijeniti sve dogodio se četrnaest godina kasnije, u ljeto 1991., kad je u Lepoglavu banuo neki sredovječni tip u vojničkoj jakni i postrojio zatvorenike, predstavio se kao osoba od najvećeg povjerenja predsjednika Franje Tuđmana i iznio ponudu koja se ne odbija – člansku iskaznicu HDZ-a i uniformu pričuvnog sastava hrvatske policije. Ivan ga je dobro znao: zvao se Vladimir Šeks, a upoznali su se osamdesetih u zatvoru u Staroj Gradiški, gdje je ovaj služio sedam mjeseci zbog “protudržavnih aktivnosti”. I bivši robijaš Šeks dobro je pamtio Ivana: Trbosjek iz Rakova Potoka bio je upravo idealan za HDZ-ovu privatnu vojsku.

Istog poslijepodneva zagrebački psihopat bio je na slobodi, u policijskog uniformi, s iskaznicom HDZ-a i legalnim pištoljem o pojasu. Što je, uostalom, moglo poći ukrivo?

Naravno da je sve nakon toga bilo tako bolno naravno. Naravno da je hrvatski policajac Ivan Klišanić malo pukao – bio je rat, gospodo – naravno da je 1994. umalo poubijao cijelu jednu zagrebačku obitelj, i naravno da je onda na Aveniji Većeslava Holjevca zapazio maloljetnicu koja je autostopirala do Velike Gorice. I naravno da ga je na kraju kod Slovenj Gradeca uhvatila – slovenska policija. Pa je naravno bilo i to da je Klišanić kasnije kao branitelj tražio pomilovanje, tvrdeći da je bio žrtva Udbe i da je u doba ponosa i slave sudjelovao u nabavi oružja. Kao što bi, naravno, zbog zasluga i on s nama podijelio svoju slobodu i dosadni civilni život, samo da na koncu u zatvoru nije umro.

Naravno je onda – naravno da je naravno – i to da na internetu danas nećete naći ni spomena o tome kako je Trbosjek iz Rakova Potoka samo jedan od tisuća ubojica, silovatelja i kriminalaca kojima je Vladimir Prigožin Šeks, jedan od najmoćnijih ljudi Tuđmanove Hrvatske, 1991. po zatvorima nudio Zakon o amnestiji, članske iskaznice HDZ-a, uniforme stranačke privatne vojske, Spomenice Domovinskog rata i “dosadni civilni život”.

Kao što je, najzad, naravno bilo i to da među civilima iz Klišanićeve slobode nije bilo osobitog šoka i nevjerice. Možda zato što je njegov zločin bio tako bolno naravan: što je Tuđmanov režim uopće očekivao dajući 1991. psihopatima oružje i slobodu? Zapravo ne.

Vrag su, naime, šok i nevjerica: hrvatskim civilima, recimo, nadoći će punih trideset godina kasnije, kad šokantne i nevjerojatne snimke iz Rusije obiđu svijet i zapnu u Hrvatskoj, a jedan od najmoćnijih ljudi države – bivši robijaš i čovjek od najvećeg Predsjednikova povjerenja – iznenada se ukaže među osuđenim ubojicama i silovateljima u zatvorima oko Sankt Peterburga.

(Novosti/Boris Dežulović)

Facebook
E-mail