Nakon knjige ”Holokaust u Zagrebu”, koju je Ivo Goldstein objavio 2001. u suautorstvu sa Slavkom Goldsteinom, ove (2022.) godine javnosti je ponudio knjigu o povijesti antisemitizma koja obuhvaća širi vremenski raspon i područje cijele Hrvatske.

Knjiga, u kojoj autori iznose historiografski utemeljenu i obuhvatnu povijest holokausta u Zagrebu, važna je stoga što holokaust u Hrvatskoj nije bio uvijek adekvatno tematiziran i problematiziran.

Naime, relativizacija zločina što ih je počinio ustaški režim, pa onda i relativizacija zločinačkog karaktera ustaškog režima, odnosno same NDH, bio je problem s kojim se suočavala Hrvatska, i s kojim se, srećom u mnogo manjem opsegu, i danas suočava.

Kao što je poznato, za vrijeme ustaškog režima, u dvije velike deportacije, u kolovozu 1942. i u svibnju 1943., ustaše i nacisti su u Auschwitz deportirali više od šest i pol tisuća hrvatskih Židova. A Hrvatska je imala i vlastiti logor smrti – Jasenovac.

Holokaust je, i danas, nakon 80 godina, simbol najgoreg zločina i potpunog sumraka ljudske civilizacije. Židovi su bili žrtve jednoga genocida bez presedana.

Nikad do Hitlerove Njemačke jedna država nije odlučila i objavila, pod autoritetom svoje najviše odgovornosti, da određena skupina ljudi mora biti istrebljena i to, ako je moguće, u potpunosti, što je odluka koju je, potom, sustavno (uredno, pedantno, birokratski-metodično, tehnički i industrijski) primjenjivala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju.

Endlösung ili ”konačno rješenje”, tj. nacistički plan totalnog zatiranja Židova samo je krajnja izvedenica koncepcije o superiornosti jedne rase, naroda ili skupine nad drugima.

Po isplaniranoj sustavnosti, tehnici i upornosti izvođenja Šoa (holo je, doduše, bila jedinstven događaj, ali je time, zapravo, postala paradigmom, ”mjerom po kojem se vrednuju svi fenomeni kolektivnoga zločina”.

A svjedoci smo da unatoč opetovanom ponavljanju na komemoracijama, u obrazovanju, u literaturi, ”nikad više” nije iza nas – ono je i pored nas: u Kambodži, Ruandi, Bosni, Sudanu, Čečeniji, Iraku…, a najvjerojatnije i ispred nas.

Hitlerov nacistički plan, međutim, nije došao iznenada i niotkuda – pripreman je tisućustoljetnim antisemitizmom. Od drevnoga kršćanskog antijudaizma, preko osude Židova zbog liberalnih nastojanja, pa onda i zlokobnih ”Protokola sionskih mudraca”, sve do nacističke mržnje i zločina, put do žutih zvijezda i plinskih komora bio je dug.

Radna definicija antisemitizma koju je 2016. usvojila 31 država članica Međunarodnoga saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), među njima i Hrvatska, konstatira, između ostaloga, da je antisemitizam i ”osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata – Holokausta”.

Antisemitizam, dakle, nije izumro zajedno s nacističkom Njemačkom. Štoviše, društveni analitičari primjećuju njegov porast u Americi i u Europi posljednjih godina.

Antisemitizam je, osim toga, i paradigma svih nacionalizama i šovinizama. Ni u Europi ni u Hrvatskoj nije odvojen od nacionalne kulture. Riječ je o strahu od Drugog i drukčijega, dakako ne samo Židova, tj. o ideologiji totalitarizma i dalje prisutnoj u tkivu društva.

I upravo to je jedan od razloga zašto je Goldsteinova knjiga itekako potrebna i nužna našoj sredini i kulturi.

Znanstvena opsežna studija povjesničara Ive Goldsteina ”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” minuciozan je prikaz geneze jednog od najstrašnijeg oblika etničke i vjerske mržnje koja nije zaobišla ni Hrvatsku kroz njezinu povijest, a na nju nisu bili imuni ni neki ugledni ljudi hrvatske politike i kulture od kojih to ne bismo očekivali.

Primjer je Josip Juraj Strossmayer, jedan od najzaslužnijih za poticanje ključnih modernizatorskih trendova u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. stoljeća. On se, međutim, u privatnoj korespondenciji žestoko protivio zakonu o civilnom židovsko-kršćanskom braku: ocijenio ga je nečuvenom uvredom kršćanima i golemom ”sablazni”.

A u pismima Franji Račkom, štoviše, tvrdi da su Židovi ”izrodi čovječanstva, neprijatelji kršćanstva, lihvari, mađaroni, narodne izdajice, nemoralne i smrdljive individue”.

Dokazi o antisemitiskim tendencijama nalaze se u arhivama, novinskim člancima i političkim govorima što ih je Goldstein pronašao i predočio u svojoj knjizi koja počinje sada već dalekom prošlošću te završava kao upozorenje za budućnost.

Knjiga će vjerojatno potaknuti raspravu o pojedinim iznesenim tezama – kao što su, primjerice, tvrdnja da je jedan od antisemitskih obrazaca specifičnih za Hrvatsku negiranje zločinačkog karaktera NDH, odnosno veličanje ustaštva ili dokazi o očitom antisemitizmu u povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj, o ambivalentnom stavu kardinala Alojzija Stepinca, o prešućivanju uloge partizana u spašavanju Židova u Drugome svjetskom ratu, o osebujnim tumačenjima Franje Tuđmana povijesti Jasenovca…

No i rasprava je zacijelo bolja od ravnodušnosti ili prešućivanja.

U intervjuu Nacionalu, Ivo Goldstein je naveo kao jedan od osobnih razloga zašto se odlučio napisati i objaviti knjigu ”Antisemitizam u Hrvatskoj”, njegovo vlastito iskustvo.

Naime, u rujnu 2017. umro je njegov otac Slavko, zaslužni hrvatski izdavač, pisac, novinar, scenarist, političar. Tada su neki ljudi na internetu pokrenuli kampanju mržnje ”koja je izgledala kao puknuće kanalizacijske cijevi”: u komentarima Slavko je, zbog svoje kritike ustaštva, nazivan ne samo ”neprijateljem Hrvatske”, nego i ”smrdljivim čifutom” zbog čije se smrti valja radovati.

Antisemitizam u Hrvatskoj očito nije samo povijesni fenomen, nego i dalje prisutna anomalija.

No kako Ivo Goldstein zaključuje u spomenutom intervjuu Nacionalu: ”Antisemitizam je u Hrvatskoj, nasreću, marginalna pojava, ali nepogrešivo detektira mnogo ozbiljnije bolesti u društvu. Treba ga poznavati, prepoznavati, o njemu treba govoriti, jer to je jedini način da se i te ozbiljnije bolesti pokušaju liječiti”.

(Autograf.hr/Jadranka Brnčić)