Kada je američkoj javnosti početkom 1970-ih godina prodrla iz debelog mesa u glavu spoznaja o genocidnoj, a unaprijed izgubljenoj USA vojni u Vijetnamu, pa je najmoćniju (saveznu) državu na svijetu i proameričke zemlje Zapada potopio tsunami masovnih prosvjeda i uličnih okršaja s policijom, urušila se vlast i „najsuperiorniji“ (sic transit) se vojni stroj na svijetu osramoćen (tri milijuna ubijenih Vijetnamaca, žitelja Kambodže i Laosa, razorena sela i gradovi, spaljena polja i prašume, zatrovano tlo bojnim otrovima/minama, etc.) i podvijena repa bio povukao otkud je i došao. Na vijetnamskim ratištima je bez veze izgubilo živote blizu 60.000 američkih mladića i barem triput više ostalo trajnim invalidima. Za čije babe zdravlje!? (Pro)zapadni su mediji uglavnom prešutjeli činjenicu da sinovi i kćeri viđenijih američkih političara – osim, je li, jednoga jedinog kongresnika, sic transit! – nisu išli u Vijetnam ostaviti glavu ili dijelove tijela u „obrani“ tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti, američke slobode i našeg načina života, što samo za sebe govori o kakvim se to radi Uncle Samovim žandarenjima po Kugli i kako izgleda njegova tzv. prava strana povijesti. Na koju se, sic transit, gotovo pola stoljeća kasnije, ignorirajući u međuvremenu američke agresije na Afganistan Irak, Libiju, Siriju, etc., tako grlato i bez imalo srama poziva zapadnobalkanski mali od kužine Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, CRO premijer Andrej Plenković.

Na toj tzv. pravoj strani povijesti – za koju iritantno navijački druka CRO premijer ne bi li sotonizirao „proruskog“ (sic transit) predsjednika RH te se uvukao proamerički uvlakačkoj kasti birokratskog vrha EU-a – cijeli je niz zataškanih, jezivih SAD/koalicijskih ratnih i zločina protiv čovječnosti: od masakra civila u vijetnamskom selu My Laiju 1969. godine i svjetski poznatoga potresnog prizora napalmom teško opečene djevojčice koja gola i užasnita bježi cestom od smrti do američkog masakra civila 2004. godine u iračkom gradu Al-Fallujahu, zataškanom „My Laiju 21. stoljeća“! To pak što se već godinu dana zbiva u Ukrajini i očito sprema u Gruziji – gdje su u Tbilisiju počeli masovni sukobi majdanskog rukopisa rušenjem „proruske“ vlasti (SAD/EU/NATO s tzv. partnerima se opet samopozvao „braniti“ tzv. zapadne demokratske vrijednosti od toksične „autokracije“) – pomalo i u samom SAD-u, u Uniji, ali i šire na Zapadu inicira/budi slično raspoloženja (ne samo) intelektualne svijesti što je 1970-ih godina rasplamsalo proturatno raspoloženja i raskrinkalo američku u Vijetnamu tzv. pravu stranu povijesti.

Dva zrna soli

Danas nema čovjeka s dva zrna soli u glavi i makar par razreda pučke škole koji uistinu drži da je zlo što ga je Uncle Sam u ratu za globalnom dominacijom kapitalizma nad komunizmom namro narodima Vijetnama, Laosa i Kambodže u 20 godina (1955.-1975.) zločinačkog masakriranja i ljudi, i životinja i njihova prirodnog okoliša. Nekažnjeno, ali i pedagoški neučinkovito na grabežno ponašanje multikorporativnog kapitalizma u kasnijem razdoblju. Od nategnutih „alibija“ o komunističkoj ugrozi, a kada je koncem 1980-ih godina komunizam pospremljen u naftalin zajedno s bastionom SSSR-om, pa ta mantra više nije držala vodu, izmišljena je „teroristička“ ugroza globalnih razmjera s „legitimnom“ sotonizacijom tzv. fundamentalističkog islama, do aktualne „autokratske pošasti“ koja, je li, kidiše na tzv. slobodni/demokratski svijet. Koliko god, rekosmo, nije danas čuti relevantnijega glasa o opravdanosti američke vojne invazije na Vijetnam, pa i nešto ranije na Koreju, ali jest gromoglasne kakofonije na (pro)zapadnima meridijanima i paralelama o globalnoj „autokratskoj agresiji“ made in Россия. Pokvareni, nesavjesni i povijesno „neuki“, je li, naprijed, ostali – stoj! Nema veze, je li, što ni s kruhom ne valja to čega je previše? A previše je neodgovornog pokazivanja mišića i previše je na Zapadu toksičnog uvjerenja kako je 21. stoljeće – američko stoljeće.

Dakle, jednopolno (monopolno) stoljeće jednoga globalnog „vlasnika“ života i smrti na Kugli, stoljeće bez Rusije, Kine, bez samostalne Europe i bez ikoga bilo gdje i bilo kada tko bespogovorno ne saginje glavu pred Uncle Samovim neupitnim gospodstvom. Glede&unatoč tom činjeničnom kontekstu aktualnoga tzv. svjetskog poretka tipa rasutog tereta – koji već prilično zagušljivo vonja po polit-militarnom deterdžentu kojim se čiste od arsenalske prašine nuklearne igračke sudnjeg dana – u samoj se Americi u zadnje doba javljaju indikativni glasovi medijskih i stručnih autoriteta protiv sulude politike vijetnamizacije cijelog svijeta pod neprovedivom egidom tzv. američkoga 21. stoljeća (Zbigniew Brzezinski) ili, što mu dođe na isto: America First (Donald John Trump). Ta se vijetnamizacija najdrastičnije – zasad!? – očituje u krvoločnom ratu protiv ukrajinskog naroda, koji su dvije najmoćnije velesile gurnule u pogibelj, a impotentna tzv. međunarodna zajednica glumata suosjećajnog kibica i pomalo se, je li, svrstava na ovu ili onu stranu, odnosno hini neutralnost, što je gore od svrstavanja. Ako će biti nuklearne kataklizme, počet će opet – u Europi?

„Mislim da je Amerika na polju vanjske politike tijekom dugo godina počinila brojne pogreške koje su dobrim dijelom izazvale rusku reakciju“, kazao je poznati američki ekonomist Jeffrey David Sachs u razgovoru sa slovenskim novinarom Urošem Lipuščekom što ga je prenijelo ljubljansko Delo s TV Asa u Murskoj Soboti pod naslovom „Američka politika je arogantna. Točka!“ „To je bilo itekako rizično, ali i predvidljivo, jer je SAD od polovice devedesetih godina prošlog stoljeća tretirao Rusiju kao da ne postoji. Po toj vanjskopolitičkoj teoriji, Rusija više nije bila velesila kojom bi se trebalo baviti. SAD je bio jedina, unilateralna sila, koja je radila što je htjela, bilo da je bombardirala Beograd 1999., bilo da je izvela invaziju na Irak 2003., ili priznao Kosovo, ili pozvao Ukrajinu i Gruziju priključiti se NATO-u godine 2008., ili srušio Gaddafija 2011., destabilizirao Assada 2011., ili srušio vlast Janukoviča u Ukrajini 2013. Gledano iz ruske perspektive, američka je vanjska politika bila apsolutno provokativna i ugrožavajuća. U kontekstu strateškog nuklearnog naoružanja, SAD se, i to unilateralno, 2002. godine povukao iz sporazuma s Rusijom o proturaketnim sustavima. Dotle se NATO neprekidno širio. Rusija je bila apsolutno uvjerena u neprijatečjske namjere SAD-a. To su uzroci rata u Ukrajini. (…) Rat je počeo rušenjem vlade u Kijevu i eskalirao sve do danas. Logika dviju sila što se bore za utjecaj jest logika zaoštravanja. Zato i jest tako opasno za sigurnost svijeta da imamo velike sile od kojih svaka posjeduje po 1600 raketa i nijedna ne želi dopustiti drugoj da pobijedi.To je ozbiljna opasnost za cijeli svijet.“

Jeffrey Sachs tvrdi da je američka politika arogantna („i točka!“) već dva stoljeća i da se upravo navršavaju dva stoljeća od Monroeve doktrine po kojoj je SAD taj koji će odlučivati o vanjskoj politici zapadne polutke: „To je bilo itekako arogantno sa stajališta njegova tadašnjeg stupnja razvoja. Američka je vanjska politika nakon raspada Sovjetskog Saveza postala još arogantnija, jer su oni koji su donosili ključne odluke u SAD-u (kao i danas, op. a.) duboko uvjereni u mogućnost postojanja unipolarnog svijeta. Duboko su uvjereni da SAD ima punu slobodu akcije, da mu se nitko neće odupirati. Polazeći s tog stanovišta, SAD se upustio u ratne pothvate na Bliskom istoku da bi srušio Saddama Husseina, Assada, Muammara al-Gaddafija. To su bile američke operacije promjene režima i u dva od tri slučaja (u Iraku i Libiji, op. a.) bile su uspješne. To je bio i dokaz arogancije, ruska crvena crta potpuno je zanemarena – sve do danas, jer su uvjereni da će pobijediti. Tako oni razmišljaju i to je vrlo opasno. To je tzv. neokonzervativni pogled na svijet. Riječ je o vrlo opasnoj ideologiji koja se zasniva na aroganciji. Nije mi jasno kako se neokonzervativci misle nositi s protivnikom koji raspolaže s 1600 nuklearnih projektila (četiri Sarmata/Sotone-2 s po 10 atomskih glava svaki brišu SAD s lica zemlje, po jedan pak Veliku Britaniju, Njemačku, Poljsku, Francusku…, op. a.)“.

Rusija neće popustiti

Kad je o ratu SAD-a protiv Rusije u Ukrajini riječ, američki analitičar je vrlo skeptičan u vezi sa zapadnim i ukrajinskim očekivanjima pobjede: „Kada bi se iz nekog razloga dogodilo da Ukrajina zauzme Krim, držim da bi postojala velika mogućnost da Rusija pribjegne uporabi taktičkog nuklearnog oružja. U tom bismo se slučaju suočili s nezamislivom katastrofom. Zbog toga vojne ciljeve Zelenskog ne smatram ostvarivima ni racionalnima, osim ako uzmemo u obzir mogućnost uništenja svijeta. Rusija neće popustiti Ukrajini mada je uz pomoć NATO-a naoružana do zuba i možda bi i mogla postati vojna sila. Rusko političko vodstvo neće dopustiti da se to dogodi makar to značilo i eskalaciju s nukčlearnim oružjem. Mislim da to što govori Zelenski nema nikakvog smisla. Ai je opasno. Ni slaganje s njim nema nikakvog smisla. Zato i jest tako opasno, jer se daju bombastične i neprijateljske izjave. Dopusti li se to, izgubit ćemo kontrolu nad događajima, ali ne primjećujem glasove odgovornih. (…) Ozbiljan predsjednik stalno drži nogu na kočnici, a tako nešto sada ne vidim (ni u Washingtonu niti u Kijevu, op. a.)“.

Jeffrey Sachs nije jedini ni u Americi, ni u Europi niti drugdje u svijetu, pa i u međunarodnim organizacijama tzv. prve brzine, koji ističe poraznu  činjenicu o sluganskoj politici EU-a/Europe u odnosu na SAD/NATO: „Zaista ne razumijem žalosno stanje u kojem je europska politika, jer se Europljani u prošlosti nisu tako ponaašali. SAD je 2008. godine predlagao širenje NATO-a na Ukrajinu, ali su njemački i francuski političari vrlo jasno rekli: to nije moguće. Bili su vrlo jasni. Odnedavno, međutim, europski političari rade ono što traži SAD. Na političkoj razini djeluju bez ikakvog smisla; uzet ću kao primjer miniranje plinovoda Sjeverni tok. Svi dosadašnji dokazi, sve izjave Bidena, Nuland, Blinkena, bivšeg poljskog šefa diplomacije Sikorskog, kao i istraživanja Seymoura Hersha, sve to upućuje na umiješanost SAD-a. A nitko od vodećih europskih političara to ni da spomene. I, što je još čudnije, i mediji to izbjegavaju. Zadaća medija je bila nadzirati vlade. Sada, međutim, oni vide svoju ulogu u ponavljanju onoga što vlade priopćavaju. A što je najčudnije, diplomati su postali najveći militaristi. Njemačka ministrica vanjskih poslova (Annalena Baerbock, op. a.) je militarist broj jedan. Posebni izaslanik EU-a (Josep Borrell Fontelles) govori samo o ratu, ne o pregovorima. To je zabrinjavajuće. Jer, diplomati su ti koji bi morali govoriti: pokušajmo s diplomacijom, no oni to ne govore“.

Rat u Ukrajini traje već više od godine, Kugla se trese od masovnih smrti i razaranja kakva čovječanstvo ne pamti nakon Drugoga svjetskog rata, a najmoćniji lideri na svijetu – američki Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr.  i ruski Vladimir Vladimirovič Putin nisu ni jedanput razgovarali u četiri oka o najvećoj sigurnosnoj krizi i humanitarnoj katastrofi, što je skandalozno. Gdje je ta globalna mirotvorna svijest za prisiliti na to, kao što se itekako pokazala učinkovitom u vijetnamskom slučaju, ali i više puta u novijoj prošlosti!? Dobri papa Franjo ovih je dana prvi put doveo u vezu zapadni imperijalizam s ruskim u vezi s krivnjom i za ukrajinski rat i za ine nerede što opasno ruiniraju svjetski mir i sigurnost. Američki pak vanjskopolitički  istraživački novinar Seymour Myron „Sy“ Hersh, laureat Pulizerove nagrade, kazao je nedavno u intervjuu portalu Consortiumnews.com da je „SAD danas najagresivnija država u svijetu“. Pa kada Uncle Sam i tzv. partneri/saveznici premazani ratničkim bojama vitlaju tomahavcima radi tzv. obrane demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit), je li, otrežnjavajuće je – ako već ne pedagoški – usred globalne kakofonije laži, optužbi, prijetnji, ucjena i oružanog bodybuildinga baciti okance na grubo zgažene pod njihovim mokasinama iste vrijednosti za koje toliku mladost vode u sigurnu pogibelj. „Ni med cvetjem ni pravice“, dometnuo bi stari Fric? Međutim, svijet kojemu je stalo do mirne/zdrave budućnosti ne može pristati na taj osjećaj nemoći, tu vrst depresivne ravnodušnosti.

Europski lideri

Amerikanac Jeffrey Sachs drži da bi promjeni raspoloženja i ključnih neokonzervativnih ideja američkog predsjednika Joe Bidena i njegovih jastrebova koji osobno mrze Putina, a diplomatskom mu inteligencijom nisu ni do gležnja (Antony Blinken, Victoria Nuland, Jake Sullivan, injsl), „pomoglo kada bi europski lideri rekli: stop, ne pristajemo na nuklearni rat koji će početi na tlu Europe. Kada bi europski lideri bili jasni, Scholz, Macron i drugi, to bi pomoglo, jer SAD radi to što radi upravo zato što ti europski političari govore: yes, mi vas podupiremo sto posto… Europa bi mogla promijeniti stvari. Od Velike Britanije ne treba očekivati puno, ona je već 200 godina na antiruskom kursu, još od Drugoga krimskog rata, od godine 1853. (À propos, bivša je premijerka Liz Trust javno priznala da se ne bi libila „baciti atomsku bombu na Rusiju“, op. a.) I britanski su mediji izrazito rusofobni. No, gdje su Španjolska, Italija, Njemačka i mnoge druge države? Potreban je zdrav razum, treba sjesti i prionuti rješavanju problema… Temelj mora biti to da će obje strane otići kući i da nijedna neće pobijediti. To nam je potrebno i do toga bismo uz pomoć diplomacije morali doći“.

U pravu je mudar/razborit um koji tvrdi da je bolje i sto godina razgovarati radi pronalaženja rješenja, nego ratovati i jednu jedinu minutu. Nažalost, globalna mirotvorna svijest još nije zrela za to. Hoće li ikad biti, vrag će znati. No, Kugla je u realnoj opasnosti da nestane u oblačiću nuklearne prašine negdje u svemirskom beskonačju ili pak u biblijskom klimatskom suicidu zajedno sa svim svojim tzv. ljudima nahvao (dum Marin), koji su to skrivili. Tada će biti prekasno za pepeloposivačko: „Nismo znali, nismo to željeli“.

Marijan Vogrinec