Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Advokatura ekstremizma

Medijski mainstream složno normalizira i brani pravo na negiranje genocida i sijanje mržnje. Tram 11 je ispao lakmus hrvatske medijske laži

(Foto: Igor Šoban/PIXSELL) Na istoj liniji s kolumnistima – grafit u obranu Tram 11

Uraspravama oko “kontroverznih” stihova Srđana Ćuka aka General Woo i Nenada Šimuna Targeta simptomatičnija od samih repera medijska je recepcija slučaja: znatan se dio medijskog pogona napregnuo e da bi obranio djelo, pa i lik cupkajućih ekstremista. U Večernjem listu su, pored ostalih tekstova, u obranu “umjetničke slobode” objavljene tri kolumne – “analiza” Hrvoja Horvata, šovenski delirij Ivana Hristića i perfidno zapomaganje Renate Rašović o “kulturi otkazivanja”, o kojoj u Jutarnjem piše i stari šampion palamuđenja Đino Kolega, a Helena Mostarkić Gobbo u Glasu Istre poručuje “Svi smo mi Tram 11”.

Oba velika dnevnika su dvojac ugostila i u video-podcastima, s različitim ishodima: Boris Vlašić ih je korektno konfrontirao, a Dea Redžić je sa simpa mrziteljima uglavnom ugodno chatala. Ipak, misteriozna je logika velikodušnog otvaranja javnog prostora Woou: dok on na Facebooku proslavlja 10. travnja i “jebe mater cijeloj Austriji po sred usta” zbog zabrane komemoracije na Bleiburgu, političkim neistomišljenicima prijeti smrću i naziva ih “četničkim govnom”, te smatra da se po Aleksandri Zec ne može nazvati “ni grmlje di vam peseki pišaju”, u podcastima je “samo” osporavao žrtve “radnog logora” Jasenovca i relativizirao huškačke verse. Ćuk i Šimun su nedavno izjavili da “razotkrivaju jednoumlje medijske scene”: ukoliko ono postoji, sastoji se, izgleda, u tome da medijski mainstream složno normalizira i brani pravo na negiranje genocida i sijanje mržnje.

Hrvoja Horvata i kritičara Jutarnjeg lista Aleksandra Dragaša Novosti su prozvale zato što nisu dovoljno jasno osudili, dapače relativizirali su neofašizam albuma “Jedan i jedan”. Horvat je u odgovoru ustvrdio da su upravo oni zaslužni za “javnu raspravu”, jer bi bez njih priča “prošla nezapaženo”, te dodao da je “optuživati rock-kritičare za sadržaj albuma koji je dobivao pozitivne recenzije zbog svoje artističke uspješnosti podjednako glupo kao i optuživati Einsteina za posljedice izuma atomske bombe”. Oni “kritičarskim metrom” raščlanjuju “tehnički odlično realiziranu ploču” – valjda hoće reći da dijele estetiku od politike. Postoji, nastavlja, “samo jedan zaključak”: “Ili smo mi dovoljno liberalni da možemo ‘progutati’ i ‘pročitati’ i sadržaj s kojim se ne slažemo, navodeći detalje priče i ploče, pa i problematične stihove, ili su naknadni kritičari Tram 11 koji spominju samo ideološki sektor nesposobni prihvatiti išta izvan svog ideološkog obzora.”

Prvo, Horvat ne govori cijelu istinu: on i Dragaš u recenzijama nisu naveli negiranje Jasenovca ili, primjerice, da se srpske glasače iz inozemstva naziva “teroristima”. Drugo, nitko ih nije napao zbog sadržaja albuma, nego zato što nisu jasno ili uopće osudili govor mržnje. Horvatov je tekst naslovljen “Poput afroameričkih repera Tram 11 prosti su, politički nekorektni i sjajni”, šovinističke izljeve on naziva “nekorektnošću” i nepristojnošću”, a “Jedan i jedan” proglasio je “manifestom razjarene “desnice”, ali i “jednim od albuma godine”. U međuvremenu je shvatio da se radi o govoru mržnje, što znači da su “naknadni” prilozi Novosti i portala Ravno do dna djelovali pedagoški. Treće, Horvatovi tekstovi sadrže samo floskule o “artističkoj uvjerljivosti”, uglavnom se komentiraju stihovi, bez ikakve analize muzičke strukture. Ocjenjuje li se tu uistinu “umjetnički dojam”? Četvrto, premda tvrdi da se ne slaže s ideologijom Tram 11, Horvat je očito u stanju prihvatiti i “progutati” govor mržnje i negiranje ustaških zločina. Peto, Horvat je u pravu kada kaže da je u Hrvatskoj govor mržnje sveprisutan, a možda je točno i da zabrana nije rješenje. Međutim, u situaciji u kojoj godišnje bilježimo stotine verbalnih i desetine fizičkih napada na Srbe, da li dizanje fašistoidnog uratka u nebesa – s opaskom da je tek “nepristojan i nekorektan” – izgleda kao edukacija i upozoravanje na govor mržnje ili kao udaranje pečata kulerskog buntovništva? Šesto, bi li Horvat kao “nepristojne i nekorektne” branio talentirane repere koji bi negirali Ovčaru i Srebrenicu, “Oluju” nazvali etničkim čišćenjem, a Alojzija Stepinca suradnikom zločinaca? Sedmo, dok u tekstu pod naslovom “Osnujmo komisiju za šund i zabranimo Tram 11” povlači glupave usporedbe s benignom serijom “Alo, alo”, kao novinar mogao bi se informirati o tome da je u nizu država poricanje holokausta kažnjivo, da Njemačka pjesme naci-bendova zabranjuje i da je Vojislav Šešelj u Hagu osuđen upravo zbog huškanja. Osmo, Komisija za šund u pravilu nije zabranjivala, nego neke ploče nije oslobađala poreza. A Einstein je 1947. u intervjuu “Newsweeku” implicitno požalio predlaganje atomske bombe. Deveto, osim povijesnih činjenica i argumenata, Horvatu ne ide ni logika. Ponaša se poput gledatelja koji plješće luđaku sa šibicama i kantom benzina, a onda se čudi što ga se drži suodgovornim za požar. Deseto, ne ide mu ni gramatika, što je očito iz pogrešne upotrebe rastavnog veznika “ili”: to da su oni “liberalni”, a mi “nesposobni prihvatiti išta izvan svog ideološkog obzora” se ne isključuje.

Od domobranskog ispiranja savjesti još je degutantnija teza da su Tram 11 žrtve uvezene cancel culture. Rašović zdvaja nad zapadnim otkazivanjem “problematičnih javnih ličnosti, od političara do glumaca i profesora” i izbacivanjem s radnih mjesta. Nju boli to što su se na meti našli “spomenici umrlim javnim osobama”, ali i “klasični filmovi (…) serije, knjige”. Nakon što je od 1991. do danas “domoljubna” desnica u Hrvatskoj “otkazala” – najčešće otjerala i protjerala – stotine i tisuće profesionalaca, od Mire Furlan do nedavno Semezdina Mehmedinovića i Rade Šerbedžije, tisuće antifašističkih spomenika srušila, a knjiga izbacila iz knjižnica, da bi se navodno “otkazivanje” repera proglasilo “uvezenom modom” potrebna je rijetka besramnost. Kao i da bi se kritičare govora mržnje prozvalo da su oni od Tram 11 stvorili žrtve, nakon što su ih po Menartovom otkazivanju suradnje mediji pumpali kao nepravedno napadnute. Tram 11 je, sve u svemu, ispao lakmus hrvatske medijske laži.

(Novosti/ Jerko Bakotin)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave